Imati hrabrosti biti sretan

Ichiro Kishimi, Fumitake Koga
Imati hrabrosti biti sretan

Živjeti znači hrabro voljeti

20.08.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Tri je godine prošle otkako su prvi put, pet dana zaredom, razgovarali mladić i filozof iz knjige "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima". U međuvremenu je mladić dao otkaz u knjižnici i postao učitelj, strastveno pokušavajući primijeniti adlerovsku, individualnu psihologiju u svakodnevnom životu. No nakon tri godine teškoga rada u učionici, gdje su učenici postajali sve nemirniji, a neki i zločestiji, mladić se umorio i odlučio otići na izvorište svojih problema: filozofu, natrljati mu nos zbog tih opasnih adlerovskih ideja koje, kao nekad Sokratove, mlade mogu samo dovesti u napast i iskvariti ih. Mladić je ljutit na filozofa jer mu je glavu napunio idealima što su se razbili o tvrdoglave dječje glave.

Prije gotovo godinu dana, kad sam pročitala prvu knjigu Ichira Kishimija i Fumitakea Koge, i mene su ideje Alfreda Adlera prilično iritirale, najviše ona o negiranju traume: bila sam tada čvrsto odlučna braniti svoje pravo na bol. No knjiga japanskih autora istodobno je bila rijetko stimulativna i otvorena za razgovor: svidjelo mi se raspravljati s bečkim psihijatrom preko japanske knjige, a s razmakom od stotinu godina. Sada, jedanaest mjeseci kasnije, nije mi više bitno "priznaje" li Adler pravo na traumu ili ne, uglavnom zato što mislim da gotovo da ne postoji čovjek bez traume, što nas nekako sve resetira na početnu točku: svatko za sebe, sebi, mora odgovoriti što će učiniti s tom boli i kako će nastaviti sa životom. Najveća je promjena što sam drugu knjigu Kishimija i Koge, "Imati hrabrosti biti sretan" (Planetopija, 2020., prijevod Matija Pospiš), pročitala bez iritacije, a s dubokom čežnjom da je – sad kad smo praktički na pragu nove školske godine (u okruženju pandemije, bez cjepiva i s lošim, proljetnim iskustvom online škole...) – pročita što više učitelja.

U usporedbi s drugim psiholozima svoga doba, Alfred Adler gajio je veliku strast prema obrazovanju. Na sveučilištu se, piše u pogovoru Ichiro Kishimi, uvelike zanimao za socijalizam, ali nakon što je iskusio realnost Ruske revolucije nakon Prvog svjetskog rata, Adler je izgubio nadu u marksizam. Nakon toga spasenje ljudskog roda nije tražio u političkim reformama, već u reformiranju obrazovanja. Jedno od Adlerovih najvećih postignuća bilo je osnivanje brojnih klinika za savjetovanje djece, prvih takvih klinika u sklopu državnih škola na svijetu, pod pokroviteljstvom grada Beča.

Adler, međutim, obrazovanje nije promatrao na razini poboljšavanja školskog uspjeha ili reformiranja problematične djece. Tu počinje "sukob" između mladića i filozofa na kojem dvojica autora grade nastavak svoje prve uspješnice koja je, samo u Japanu i Južnoj Koreji, prodana u u milijun primjeraka. Prvu knjigu autori nazivaju zemljovidom; cilj joj je bio osvijestiti ljude da uopće postoji adlerovska psihologija. Drugu knjigu nazivaju kompasom, a cilj joj je da ljudima pomogne u primjeni Adlerovih ideja u praksi. Ovoga puta mladić i filozof razgovaraju jednu noć, do zore.

Jednom rečenicom: ako ljudi žele biti sretni, prema principima adlerovske psihologije moraju izabrati – ljubav. Od te početne hipoteze, koja zvuči kao da je prepisana s neke inspiracijske kartice, autorski dvojac na gotovo tristo stranica ovaj klišej puni smislom. Kishimi i Koga počinju od jednostavne misli: u adlerovskoj psihologiji na psihoterapiju se ne gleda kao na "liječenje", već kao na "preodgoj". Psihoterapija i obrazovanje djece u osnovi su isto, poručuje filozof mladiću. Cilj je preodgoja, odnosno obrazovanja samodostatnost. A svako obrazovanje trebalo bi početi od poštovanja: uloge su takve da osoba "koja poučava" poštuje osobu "koja uči". Poštovanje, citiraju autori Ericha Fromma, sposobnost je da nekoga vidimo onakvog kakav je zapravo; da budemo svjesni njegove jedinstvene individualnosti. Poštovanje također podrazumijeva interes da druga osoba raste i razvija se onakva kakva jest. Osobu nasuprot treba prihvatiti bez postavljanja ikakvih uvjeta. Ne postoji veće poštovanje od toga.

Mladić i filozof za primjer uzimaju ono što današnje društvo voli nazivati "problematičnom djecom". Preciznije, u suvremenoj adlerovskoj psihologiji, objašnjava filozof, smatra se da se ljudsko problematično ponašanje sastoji od pet faza, a da svaku od njih pokreće određeno stanje uma. Prva faza problematičnog ponašanja je "traženje divljenja". Kad se djeca trude u školi, sportu ili sličnim aktivnostima, ili kad se radnici trude na poslu, oni daju sve od sebe pa ih čovjek želi pohvaliti. No tu se skriva velika zamka. Cilj će im uvijek biti primati pohvale i, time, steći privilegirani položaj u zajednici. Umjesto toga, djecu treba učiti da su vrijedna čak i ako nisu posebna, a to se čini tako da im se iskazuje poštovanje. Ne treba se usredotočivati na situacije u kojima dijete čini nešto "dobro", već na sitne svakodnevne detalje u njihovim riječima i postupcima.

Druga faza problematičnog ponašanja je "privlačenje pozornosti". Dijete, primjerice, nije pohvaljeno iako je učinilo nešto "dobro". Ili nije dovoljno hrabro ili ustrajno da uopće radi ono zbog čega bi bilo pohvaljeno. Zbog toga će se nastojati istaknuti bilo kako, makar time da učini nešto loše. Dijete to ne čini zato što je loše, nego zato što želi steći "vlastito mjesto" unutar zajednice kojoj pripada. U trećoj fazi problematičnog ponašanja dijete se počinje "boriti za moć", u četvrtoj ulazi u fazu "osvete"; osvećuje se onima koji nisu prepoznali njegovo nezamjenjivo "ja", koji ga nisu htjeli voljeti. To je osveta prezrene ljubavi. Peta faza je, objašnjava filozof u knjizi, "dokazivanje nesposobnosti".

U adlerovskom pristupu odgoju i obrazovanju odbacuje se nagrada i kazna; nema ni kuđenja ni hvaljenja. Prekoravanje u ovakvim situacijama neće pomoći, odnosno praksa pokazuje da nije učinkovito. Da jest, bilo bi to dovoljno učiniti nekoliko puta na početku i problematično ponašanje bi prestalo. Prekoravanje, objašnjavaju autori u knjizi, u osnovi je nasilje, "oblik komunikacije koji ukazuje na nezrelost osobe koja se njime služi". Odrasli i odgojitelji bi za početak trebali odbaciti "stajalište suca" jer nije njihov posao da održavaju zakon i red. To ne podrazumijeva djecu pustiti na miru, nego znači da trebamo uvažavati njihove odluke i pomagati im s njima. Ovo će nekim roditeljima biti šokantno, no Adler u osnovi savjetuje da djecu treba pustiti da sama odlučuju. To je, naime, prvi korak u učenju samodostatnosti.

Jasno je zašto Adler ne podržava prijekor i kaznu, no zašto ne podržava pohvalu? "Čin pohvale je iznošenje suda sposobne osobe o nesposobnoj osobi, a cilj mu je manipulacija." Problem je u tome što se u zajednici u kojoj se ljudi okupljaju s ciljem da budu pohvaljeni javlja natjecanje. "Smeta ti kad hvale nekog drugog, a ponosan si kad hvale tebe. Stalno misliš samo na to da budeš pohvaljen prije i češće nego itko drugi. A nakon toga i kako da stekneš monopol nad naklonošću vođe. Na taj se način uspostavlja kontrola nad zajednicom po načelu natjecanja za nagradu." Pored toga, čovjek će zbog svoje želje da ga drugi prihvate i svoje potrebe za odobravanjem ubrzo početi živjeti život podređen tuđim željama. Drugim riječima, živjet će tuđi život.

"Kad netko drugi odluči koliko sam 'ja' vrijedan, to je ovisnost. Kad sam odlučujem koliko sam 'ja' vrijedan, to je samodostatnost", objašnjava filozof mladiću. Izbor se čini očiglednim. Pa zašto onda uporno – bili djeca, bili odrasli – tražimo odobravanje? Prema adlerovskoj psihologiji, temeljna ljudska potreba je osjećaj pripadnosti. Ne želimo biti izolirani; želimo imati pravi osjećaj da je "u redu biti ovdje". Izoliranost, znamo, dovodi do društvene smrti, a s vremenom čak i do biološke smrti.

Već u prvoj knjizi Kishimi i Koga su iznijeli hipotezu kako usamljenost postoji samo unutar međuljudskih odnosa. Rađanje društva istodobno je i rađanje patnje. U društvu smo izloženi svakakvim oblicima patnje, poput sukoba, natjecanja, zavisti, usamljenosti i naročito osjećaja inferiornosti. "Više se nikad ne možemo vratiti u one dane duševnog mira kad smo bili uronjeni u toplu sigurnost plodne vode." Upravo se zato prva knjiga i zvala "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima", a glavna joj je hipoteza da svi naši problemi proizlaze iz odnosa s drugima. Da nema drugih ljudi, ne bi bilo ni problema. No – i to je radikalna hipoteza nastavka – sva radost čovječanstva proizlazi iz međuljudskih odnosa. Ako nema drugih ljudi, nema ni sreće.

Autori knjige tvrdnju pojašnjavaju preko Adlerove "podjele rada". Naime, da su se ljudi samo okupili u skupine, to ih ne bi razlikovalo od većine životinja. No ljudi su se okupili u skupine i potom "podijelili" po radnim vještinama koje imaju kako bi kompenzirali svoju fizičku inferiornost. Da bi podjela rada mogla funkcionirati, nužno je bazično povjerenje: druga nam se osoba ne mora sviđati, ali nemamo izbora doli vjerovati jedni drugima. Upravo je ta vjera u druge temelj osjećaja pripadnosti, ono što je na kraju Adlera i dovela do revolucionarnog koncepta o "osjećaju zajednice".

Adler je, naime, vjerovao u ljude. "Jesmo li mi bića koja žude za ratom, za ubijanjem i nasiljem? Sigurno nismo. Ako uspijemo njegovati osjećaj zajednice, odnosno svijest koju svi ljudi moraju imati o gledanju na druge ljude kao na sudrugove, možemo spriječiti sukob." Umjesto da radiš nešto za mir u svijetu, kaže filozof mladiću, samo imaj vjere u osobu pred sobom. To svakodnevno, postupno nakupljanje vjere jednog će dana izbrisati čak i sukobe među nacijama. "Moramo čuvati obilje u svom srcu i ono što uštedimo davati drugima. Ne smijemo čekati da dobijemo poštovanje, nego moramo mi drugima iskazivati poštovanje i polagati vjeru u njih."

I tako dolazimo do "klišeja ljubavi" s početka priče. Ljubav nije nešto što nam se dogodi, ljubav ljudskom biću ne zadaje sudbina, ljubav ne nastaje spontano. Ljubav gradimo; idealno, krećemo se od "umijeća bivanja voljenim" prema "umijeću voljenja". Nije riječ o osobnom interesu traženja "moje sreće" ili o interesu za druge i traženju "tvoje sreće", nego o izgradnji sreće nerazdvojivog "mi". Mnogi odrasli, kaže filozof u romanu, svoju slabost ili nesreću, svoju bol, tešku prošlost i traume vitlaju kao oružje i nastoje kontrolirati druge ljude. Slabost može biti zastrašujuće moćno oružje u međuljudskim odnosima.

"Sva ljudska bića ispočetka krasi gotovo pretjerana zaokupljenost sobom. U suprotnom ne bi preživjela. Ali ne možemo zauvijek biti u središtu svijeta. Moramo se pomiriti sa svijetom i shvatiti da smo dio svijeta." U tom smislu, samodostatnost je, poručuju autori, oslobođenje od zaokupljenosti sobom. Ljubav može promijeniti subjekt života iz "ja" u "mi". Jer konačno postanemo odrasli tek kad volimo druge. "Ljubav je samodostatnost. To znači postati odrasla osoba. Zato je ljubav teška."

Vrijeme koje nam je dano je ograničeno. Taj iskonski strah od gubitka, od smrti, danas je možda očitiji nego prije iako ga, paradoksalno, uzorkuje virus koji ne možemo vidjeti golim okom. A budući da nam je vrijeme ograničeno, poručuju autori knjige "Imati hrabrosti biti sretan", svi naši međuljudski odnosi počinju uz pretpostavku o našem rastanku. I stoga možemo učiniti samo jedno: neprestano se truditi, u svim svojim susretima i međuljudskim odnosima, da ostvarimo najbolji mogući rastanak.

Da bi čovjek uistinu razumio i upotrijebio Adlerovo učenje, ponavljam iz recenzije prve knjige, kaže se da bi mu za to trebala "polovica godina koje je već proživio". Zvuči kao mučenje, zar ne? No, kaže filozof u ovoj knjizi, to je samo mišljenje adlerovskog psihologa; sam Adler je po tom pitanju rekao nešto posve drugo. "Što je rekao?" pita mladić. Adlera su, odgovara filozof, pitali postoji li neka dobna granica nakon koje se čovjek više ne može promijeniti. "Da, naravno da postoji granica", odgovorio je Adler. "To je dan kad napustiš ovaj svijet."

 

Facebook komentari

Novo u katalogu