Posljednji let

Charlotte McConaghy
Posljednji let

Dirljiva posveta ljepoti svijeta

09.10.2021. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Arktička čigra, ptičica što teži malo više od stotinu grama, ima najdužu migracijsku rutu od svih životinja. Leti od Arktika pa sve do Antarktike, a zatim natrag, unutar jedne godine. Nekad se vjerovalo da na tom putovanju prijeđe 35.200 kilometara, no danas znamo da čigra prosječno preleti 90.000 kilometara na putu do Južnoga pola jer se ne kreće pravocrtno nego koristi vjetar i zračne struje. To je izuzetno dugačak let za pticu te veličine. A kako čigre znaju živjeti i po tridesetak godina, udaljenost koju prevale tijekom svog života jednaka je letu do Mjeseca i natrag, tri puta.

Tri takve, naspram svijetu minijaturne ptičice, odlučila je slijediti Franny Stone, a planira ih pratiti preko svojeg računala što bilježi signal geolokatora ugrađenog u njihov prsten. Franny već dulje vrijeme mašta o tome da će pronaći mjesto na ribarskom brodu na Grenlandu i da će ju njegov kapetan odvesti što južnije može, do Antarktike. Ideja je da prati seobu jedne ptice, najdužu prirodnu migraciju jednog živog stvorenja. Želi ih pratiti preko sjevernog Atlantika, uz obalu Amerike, od sjevera prema jugu, pa sve do ledenjačkih voda Weddellova mora, gdje će se ptice odmoriti. Ptice koje prati zadnja su kolonija na svijetu. Predviđa se da je ovo posljednja migracija na koju će se čigre zaputiti. Očekuje se da je neće preživjeti.

Tako počinje dirljiv i prekrasan debitantski roman australske spisateljice Charlotte McConaghy. Časopis Time i Amazon.com proglasili su "Posljednji let" (Znanje, 2021., prijevod Maja Klarić) knjigom godine te je dosad preveden na više od dvadeset jezika. Zaslužuje dodijeljen mu laskavi naziv: u pitanju je književno djelo rijetke ljepote, lirski napisano, što vjerno održava ljepotu od koje se ubrzano opraštamo. "Posljednji let", u originalu "Migrations", žanrovski pripada onome što, iz nevolje i neodgovornosti, danas nazivamo klimatskom fikcijom; do prije nekoliko godina još smo i mogli govoriti da je to podžanr fantastike.

U svijetu "Posljednjeg leta" – koji nema vremensku odrednicu, što znači da bi mogao nastupiti sutra – Charlotte McConaghy kompleksni zaplet smješta u ono što znanstvenici nazivaju prijelomnim trenutkom. Trenutak je to u kojem će kriza izumiranja uzeti maha i sve će se početi mijenjati na način koji izravno utječe na ljude. U tom je svijetu osamdeset posto svih divljih životinja izumrlo, a ostatak će, predviđa se, nestati tijekom idućih deset do dvadeset godina. U divljini više nema majmuna, nema čimpanza ni primata ni gorila, zapravo više nema nijedne životinje koja je nekoć živjela u kišnoj šumi. Velike mačke savane nisu viđene već godinama, kao ni egzotična stvorenja koja smo nekoć gledali na safarijima. Nema više medvjeda na nekoć zaleđenom sjeveru, ili gmazova na prevrućem jugu, a posljednji vuk na svijetu "prošle je zime umro u zatočeništvu".

Morskih kornjača nema jer su plaže na kojima su nekoć polagale svoja jaja erodirale zbog porasta razine mora. Prstenasti oposum, koji nije mogao preživjeti na temperaturi višoj od 30 Celzijevih stupnjeva, desetkovan je jednim jedinim toplinskim valom. Lavovi su nestali u beskrajnim sušama, nosorozi su istrijebljeni zbog krivolova. A ako netko želi posjetiti preostale šume na svijetu, mora se smjesta upisati na listu čekanja, budući da postoji sve veća vjerojatnost da će lista vremenski nadživjeti same šume.

Ptica još ima, jedva. Donedavno ih je bilo deset tisuća različitih vrsta, nakon što su na našem planetu živjele dvjesto milijuna godina. Evoluirale su kako bi lakše pronalazile hranu, putovale dalje od ijedne druge životinje ne bi li preživjele, i tako kolonizirale Zemlju. Ta izuzetna stvorenja nesumnjivo su bila najuspješnija na Zemlji jer su odvažno učila kako preživjeti bilo gdje. Jedina prava prijetnja s kojom su se ptice ikad suočile smo mi. Ljudi.

"Bezimena je to tuga, nestajanje ptica", govori Franny Stone. "Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi." Odlučna da slijedi posljednje preživjele ptice, uspije se ukrcati "neprijatelju": biti ribar već dugo nije poželjno zanimanje. "Upozoravali su ih, iznova i iznova. Sve su nas upozorili. Ribe će ponestati. Ocean je gotovo prazan. Uzimali ste i uzimali, i sad ništa više nije ostalo. U posljednje vrijeme mi se čini da na vijestima ne vidim ništa drugo osim nasilnih prosvjeda u lukama diljem svijeta – spasite ribe, spasite oceane!"

Noseći u sjećanju nestalu majku koja joj je govorila da uvijek slijedi znakove života, naziv broda doživljava kao vrlo jasan znak. Saghani, brod kojim upravlja kapetan Ennis Malone, inuitski je naziv za gavrana, a Franny Stone jednom je davno bila djevojčica kojoj je jato gavrana donosilo darove. Saghani je plivarica, s mrežama dugačkim kilometar i pol, jedno od posljednjih plovila što su zakonski certificirani za lov atlantske haringe. Malone haringu lovi s posadom od sedam članova. Uz njega, tu su Basil Leese, mornar i kuhar, bivša zvijezda australske kulinarske emisije; Anik koji je s Ennisom najduže na Saghaniju, a možda je reinkarnacija vuka, orla ili zmije; stari mornar Samuel, za kojeg kažu da je u svakoj luci od Grenlanda do Maina napravio dijete, iako on o sebi voli misliti kao o kapetanovu Lancelotu; Južnokorejac Daeshim, brodostrojar koji pati od grozne morske bolesti i njegov partner Malachai porijeklom s Jamajke; i na kraju Léa, brodska mehaničarka.

Posada ne gleda na Franny s dobrodošlicom, a ne sviđa im se ni promjena rute. No Franny, navikla čitav život plivati u hladnom oceanu, kapetanu - što voli sjediti na dnu fjorda – spasila je život, a i s njim je sklopila pogodbu. Malone, naime, sanja o "zlatnom ulovu", golemom jatu kakvo su ribari nekoć mogli uloviti. Franny predlaže sljedeće: čigre se na putu do Antarktike hrane ribom, jedine još znaju pronaći ribu, a ako ih slijede, to će Malonea odvesti do zlatnog ulova i novca koji mu je potreban da vrati djecu nad kojom je, ispriča Franny jedan član posade, izgubio skrbništvo. Dok ga promatra, Franny misli kako mu je "glas duboka grmljavina. Razmišljam, odsutno, vjerojatno je ovakav osjećaj imati oca, možda vas samo on može otopiti do kraja. Da je to ono što bi djeca trebala imati u oluji." Malone se pak nada da postoji neki način "da budem i otac i dobar čovjek, ali da to i dalje budem ja".

Ljudi koji plove kažu da je brod ultimativni test intimnosti. Želite li provjeriti volite li nekoga doista, i on/ona vas, dovoljno je da se za vikend ukrcate na jedrilicu. Za Franny Stone plivarica Saghani bit će višestruki test jer "Posljednji let" nije samo priča o klimatskoj katastrofi i izumiranju vrsta. Mnogo je više priča o traumi, o tome kako je odvojenost isto što i smrt, a ipak, ovaj je svijet napučen ljudima koji, od straha od gubitka, ne mogu podnijeti dodir.

Na Saghaniju, usred golemog oceana, Franny će proganjati utvare prošlosti od kojih se brani tako što piše pisma svojem suprugu Niallu Lynchu. Piše mu ih već dvanaest godina jer ga stalno ostavlja. Franny, pripovjedačica, otkriva nam djeliće svojeg života: doznajemo da je četiri godine provela u ćeliji, ne znamo zašto; otkrivamo da su joj na desnom stopalu odrezali dva prsta, jer je kilometrima hodala bosa kroz snijeg; povjerava nam da ima strašnu volju, što ju je nekoliko puta odvelo u nevolje; priznaje da joj je lutanje u krvi, a možda je ustvari selki, pripadnica ljudi-tuljana što žive u vodi. Iz Australije u Irsku Franny se vratila kako bi pronašla svoju majku, za oca ne želi znati. Na Antarktiku je krenula kako bi ispunila jedno obećanje, nada se kako nije kasno za iskupljenje. Uvjerena je da postoje dva svijeta. "Jedan je sačinjen od vode i zemlje, od stijena i minerala. Ima jezgru, plašt i koru, i kisik za disanje. Drugi je od straha. (...) Svijet straha gori je od smrti. Gori je od ičega."

Ocean se, govori nam u romanu, nikad ne prestaje kretati oko svijeta. Polako se spušta iz polarnih predjela, a jedan njegov dio pretvara se u led. Neki drugi dijelovi postaju slaniji i hladniji pa počnu tonuti. Voda koja potone u hladne dubine putuje dalje prema jugu niz dno oceana, kroz mrak na dubini od tri i pol kilometra. Stiže do Južnog oceana i dodiruje ledene vode Antarktike, koje je zatim odbace do Tihog i Indijskog oceana. Polako se topi i, sve toplija i toplija, diže prema površini. A onda, naposljetku, krene natrag doma. Opet prema sjeveru, sve do moćnog Atlantika. "Znaš li koliko moru treba da napravi taj put oko svijeta? Tisuću godina." Toliko i čovjeku nekad treba da izliječi svoje srce.

Kapetan Malone isprva mnogo šuti. Ni Franny ne govori mnogo, najmanje istinu. Umjesto njih u "Posljednjem letu" najviše govori upravo ocean što ih bacaka. Taj ocean nije bio ovdje prije šezdeset milijuna godina, ali Zemlja se dovoljno kretala da bi on nastao, i sad je življi od ostalih. Tvrdoglaviji. "Zapravo ga i ne poznajemo, ne znamo što skriva u dubinama. Jedini smo planet koji ima oceane. U cijelom poznatom svemiru, jedini smo koji se nalaze na savršenom mjestu za njih, ni prevrućem ni prehladnom, i to je jedini razlog zašto smo živi, zato što ocean stvara kisik koji nam je potreban za disanje."

Za dah, disanje, u ovom se romanu bore i ptice, i ribe, i ljudi. Za Franny Stone život je bio migracija bez destinacije, a to je samo po sebi besmisleno. "Odlazim bez pravog razloga, samo da se krećem, što mi slama srce tisuću puta, milijun puta. Olakšanje je konačno imati svrhu. Pitam se kakav će biti osjećaj stati." Na jugu još okovanom ledom pogledat će samu sebe u oči i tamo pronaći svijet: ne moramo, mi ljudi, uvijek biti otrov, kuga svijeta, možemo ga i njegovati.

Ovaj će vam roman slomiti srce.

Facebook komentari

Novo u katalogu