Sada je mogao reći da je redovita

Piše Miljenko Kokot

Sada je mogao reći da je redovita. Svaki dan nešto malo poslije 12 sati ušla bi u prodavaonicu, kratko sa smiješkom i podizanjem ramena pozdravila i brzo krenula prema policama. Nikada nije pitala za pomoć. Nije kupovala. Jednostavno bi zaneseno nakon kratkog prebiranja uzela s police neki CD, pažljivo ga umetnula u player, stavila slušalice, okrenula se prema polici i nastavljala istraživati naslove, i to bez nekog reda, tako se bar činilo. Nakon kratkog vremena ponovila bi to s drugim ili trećim CD-om, a zatim bi nakon pola sata žurno odložila slušalice, zahvalila se prodavaču i šmugnula van. Ovaj bi samo zavrtio glavom jer ne bi stigao pozdraviti koliko se sve to naglo uvijek odvilo. Međutim bilo je nečega šarmantnoga u tom odlasku... vilinskoga, ako želimo obuhvatiti njenu nemirno dugu plavu kosu koja je u toj žurbi poskakivala, trag mirisa koji je ostavljala i uzbibani zrak kojem je poremetila mir hitrinom nestajanja.

Jednog petka sav gore navedeni protokol ponovio se do zadnje scene. Tog dana djevojka je na njegovo iznenađenje, a govorim o iznenađenju ponajprije vlasnika prodavaonice ploča, a zatim i nešto manjem prodavača koji je ipak bivao zaokupljen svojim poslom tih proteklih tjedana pa možda i mjeseci (tko bi više točno znao koliko je dugo djevojka zalazila u trgovinu po svoj ritual), dakle tog dana djevojka je polako s polica kao po nekom nevidljivom popisu izvukla desetak CD-ova i s tom hrpicom u toj promijenjenoj sceni stala pred blagajnu. Pogledom je dozvala prodavača, ovaj je pogledom obuhvatio gomilicu na pultu, a potom i nju, kimnula je pogledom i još ju je samo zvuk ispisa računa, šuškanje vrećice i hvala i doviđenja dijelilo od napuštanja prizora.

Silazak Petra, vlasnika CD shopa iz ureda, koji se nalazio na galeriji s koje je mogao pratiti što se događa, dolje i pitanje “Što je kupila?” gotovo su preplašili prodavača. “Molim?” “Što je kupila ova cura što je sad izašla?”, neobično glasno za tišinu koju je remetila samo lagana glazba iz zvučnika pitao je Petar, usput se navirujući kroz izlog ne bi li uhvatio dio ovaj put izostavljene rutine.

“Pa...CD-ove”, pokušao je biti duhovit Zvone prodavač. “Koje CD-ove?”, s trunkom nestrpljenja i mrvom nervoze odjekne Petar. “Da vam isprintam kopiju računa?”, poluozbiljno izusti Zvone. “Da!”, ozbiljno će P.
“Evo šefe, evo!”, otpjeva Zvonimir.
Petar je uzeo papirić i nestao na stepenicama ostavivši zbunjeno lice među šarenim policama.

Gledao je Petar u taj komadić papira i uzalud tražio smisao.

U ponedjeljak u 12 prodavaonica opet zamiriše poznatim licem.

Kao da je cijeli vikend trenirao za taj trenutak Petar se sjuri iz ureda po stepenicama, pazeći da ne padne, popravi brzo frizuru te neprirodno nasmijan poput dječarca skokne pred djevojku. “Izvolite… mogu li vam pomoći?”
Ova ustukne od iznenađenja korak dva i zbunjeno promrmlja: “Hmm, ne, hvala, dobro sam, ne treba…”
“Mogu li vas počastiti kavom?”
“Kavom? Nee, hvala, nemam vremena…”
“Oprostite mogu li vas nešto pitati?”
“Recite…”
“Pa... gledam vas već neko vrijeme, dolazite uvijek oko podneva, zadržite se pola sata i odjurite. U petak sam zapazio da ste kupili desetak naslova pa me zanima…”
“Vi mene pratite!?”
“Ne, ne, krivo ste me shvatili, oprostite ne bih htio… sad ste me zbunili… ma dobro, bit ću iskren, zanima me što vi zapravo radite tih pola sata ovdje svaki dan… mislim nemam ništa protiv toga, samo sam znatiželjan… tražite nešto posebno ili vam se sviđa Zvone ili…”
To nekako opusti djevojku te ga ona duže pogleda i onda veselo prozbori:
“Ne, ovdje provodim pauzu na poslu!”
“Pauzu na poslu?”
“Da! Radim tu blizu u banci i ovdje dolazim na pauzu.”
“Aha… tako... da, to objašnjava… Ali ipak vas zanima glazba? Kupili ste sve one CD-ove u petak…”
“Znate što… danas je ponedjeljak, nemam toliko posla… prihvaćam poziv na kavu!”

“Moram vam priznati nešto… pronjuškao sam… kakvu glazbu slušate…”
“I... što ste zaključili?”
“Nema nikakve poveznice, nema omiljene grupe, stila, smjera, ne mogu ništa pametno zaključiti… kao da kupujete za nekog po narudžbi… ne znam…”

“Gledajte, s obzirom da se nas dvoje sada nalazimo u jednoj priči, ja sam pristala da odem s vama na kavu. I ne samo to, odat ću vam tajnu mojih dolazaka u vašu prodavaonicu…”
“?!”
“Moja želja je preslušati što je više moguće CD-ova bez obzira bila to klasična glazba, moderna, ovakva ili onakva… Mene ne zanima nijedna vrsta posebno, mene zanimaju doživljaji glazbe.”
“Ne razumijem…”
“Pojasnit ću.
Gledam, na primjer, neki film u kinu i čujem neku glazbu koja mi se svidi, od koje se naježim… koju osjetim odnosno prepoznam kao svoju, kao posebnu, kao božansku, koja me na tren odvede iz kina na putovanje, koja me zavede, moćna zanesena, svoja, ljubavna, draga, nježna, koja sve to želi podijeliti i koja traži onoga koji će to prepoznati…
Na odjavnoj špici pogledam naziv i izvođača i onda potražim CD i kupim ga! Za takvom glazbom tragam! Na radiju, televiziji, u vašoj prodavaonici. Svugdje i uvijek. Kada sakupim više takvih bisera napravim ogrlicu u obliku svoje kompilacije koju onda darujem dragim osobama i tako širim dobre vibracije svijetom!”
Nasmijala se veselo otvorenih očiju, a iskre strasti dodirnule su i Petra.
“Znao sam da ste posebni!”
“Hoćete da vam sutra donesem jednu takvu kompilaciju?”
“Da, naravno, volio bih to čuti, odnosno osjetiti…”

Petar je stavio CD u svoj hi-fi, udobno se zavalio u fotelju, zatvorio oči i s povjerenjem i velikom znatiželjom prepustio se odabiru djevojke.

Već prvi taktovi izazvali su ugodu. Topli zvukovi izlazili su iz zvučnika i oplahivali najprije sobu a zatim, šireći se po prostoru, i Petrovu kožu koja se lagano ježila. Preko nje, polako i nježno kao kakvi nevidljivi ispitivači, durovi i molovi ulazili su u njegovo tijelo, nastanjujući ga nekom posebnom energijom.
Šireći se, pratili su odjek kod domaćina, reakcije, osjet, doživljaj. I onda se još dublje uvlačili, želeći potpunu prihvaćenost i povjerenje.
Petar se posve opustio. Zamagljenog pogleda dao je da ga ispunjava ta magija tonova, da se igra s njegovom nutrinom i osjetilima, da ga ponese u neki svoj svijet. Otplovio je.

Bio je to doživljaj za pamćenje. Toliko emocija, toliko čudesnih slika, toliko toga u tih sat vremena. Ta glazbena niska koju je sastavila djevojka izvukla je ljepotu iz Petra. Slušajući glazbu našao je dio sebe koji je pospremljen ležao u ladicama prošlosti. Sjetio se djetinjstva, bezbrižnosti, snova i želja koje je tada snivao. Ponovno je osjetio izvornog čistog sebe i iznenadio se kakvom se zaboravu prepustio proteklih godina. Život mu je skrenuo sa željenog smjera. Ali sad je hvatao uzde, sad je odlučio uhvatiti svaku nekad zamišljenu želju i ostvariti je. Radosno i s energijom koju je osjećao tada kad je u mašti kreirao. Kako je samo lijep bio! Sjao je i osjećao se tako živim, tako posebnim. Sretan, zaspao je okupan ljepotom večeri.

Djevojka je ušla u prodavaonicu, kratko sa smiješkom i podizanjem ramena pozdravila i polako krenula prema policama, podižući pogled prema galeriji.
Ondje nije bilo nikoga.
“Oprostite, gazda nije ovdje?”
“Ne, danas nije došao na posao. Valjda je bolestan ili nešto. Ne znam stvarno, nije mi ništa javio. Imate li kakvu poruku za njega ako se pojavi?”
“Ne, nije ništa važno. Hvala.”

Okrenula se, i sa zagonetnim osmijehom nastavila svoju priču.


BIOGRAFIJA
miljenko k.
rođen sam gol i bos 25. 3. 1966. u zagrebu.
nikada nisam volio recitirati, citirati i iritirati.
često sam bježao u druge stvarnosti.
već dugo nisam.
polako se budim.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu