Četiri tjedna za kraj

Piše Damir Klekar

“Bitch I’m gonna kill you”, recitirao je Eminem. A, ona je sjedila u fotelji i glavu naslonila na zvučnik. Iz zvučnika je Eminem i dalje ponavljao: “Bitch I'm gonna kill you”.
“Ja sam jedna zapostavljena kurvetina.”
Ugrizao se za usnicu i prešutio. Nije mu bilo važno. Ako je i bila kurvetina nije bila njegova.
“Odavno nije. Nek’ ide sve u tri pizde materine”, pomislio je.
Ipak mu je bilo važno. Ali svejedno ništa nije rekao.
“Hm, da... Jedna jako velika kurvetina i jako zapostavljena.”
“Tek sam doš’o, a već sere”, pomislio je, a na glas izgovorio: “Ak’ je ‘ko zapostavljen onda sam to ja.”
“Tek si doš’o, a već sereš.”
Udahnuo je, pogledao prema stropu i smirio se. Ona je zakolutala očima.
“Živčana si”, konstatirao je.
“Jesam. Imam i razloga. Popizdit ću od redakcije. Nemam više snage pisati o onim sranjima za rubriku Život.”
“A šta bi ti? Više ne bi bila novinarka?”
“Ja jesam novinarka, tupane, al’ ja bi najradije u Crnu kroniku. To je pravo novinarstvo. Koji si ti debil...”
“Pa, razgovaraj s nekim.”
“Kakav kreten. Pa, naravno da sam razgovarala.”
“I?”
“Odjebali su me.”
“I šta sad?”
“Ne znam. Svi me jebu u toj redakciji.”
“Barem te neko jebe, kad već ne je”, iznenadio se vlastitim zluradim mislima.
“Ja bih u Crnu kroniku”, zavapila je još jednom.

***

Tjedan kasnije već je zaboravio na razgovor o Crnoj kronici. Krenuo je s posla. Sjeo je u auto i stisnuo po gasu u nadi kako će preduhitriti gužvu gomile nesretnika tako nalik njemu koji su se što prije htjeli dovući do kuće.
“Stvarno mi sve to ide na kurac. Najbolje bi bilo promijeniti posao”, pomislio je.
Nije uspio i njegov automobil se utopio u svakodnevnu, zagrebački tradicionalnu i tradicionalno zagrebačku, popodnevnu gužvu.
“Pun mi je kurac ovog grada. Trebalo bi se odseliti. Hm. Možda na more”, nastavio je misliti.
Buljio je u patnike koji su u svojim metalnim ljubimcima milili desno i lijevo od njega. Slušao je Radio 101. Nije bio zadovoljan.
“I Stojedinica je otišla u kurac.”
Promijenio je stanicu. Pa opet. I ponovo. Sve dok nije odustao. Na pamet mu je pala optimistična misao.
“Jebote, pa ona je na onom svom aerobiku ili nekom takvom kurcu. Yeah. Sam sam doma”, nasmiješio se i umalo se zabio u auto ispred sebe.
“Ha, da. Možda je stvarno na nekom kurcu. He, he, he. Ma boli me kurac. Sfrkat ću si joint i ušlagirat se k’o svinja. Boli me kurac”, nastavio je sanjariti i ponovo se skoro zakucao u crvenu ‘bemburu’ ispred sebe.
“Al’, imam samo ono sranje od trave. Pa, to niš ne puca. U kurac. Ma, jebe mi se. Smotat ću s jako malo duhana. To bu super”, osjetio je kako mu zadovoljstvo kola tijelom dok je prikočio kako bi se prestrojio u bržu traku. Ubrzao je.
Stigao je pred vrata stana i jedva čekao uroniti u smiraj vlastitog doma.
“Di mi je kutijica? U donjoj ladici ili na gornjoj polici?”, pitao se dok je otključavao. A, onda ih je ugledao. Svoju ženu i njenog oca.
“O, ne. Tovarska pička”, pomislio je istog trena kad ih je ugledao s vrata. “Samo mi je on trebao. Umjesto da me dočeka mir i tišina. Evo ih. Vječito nadrkana žena i naporni Dalmoš.”
Licemjerno se nasmiješio. I on njemu. Oduvijek su se pretvarali da su jedan drugom dragi, iako je i jednom i drugom bilo jasno kako to nije istina. Stisnuo mu je ruku, a on njemu još jače, kao da se radi o kakvom natjecanju u muškom stiskanju ruku. Ona je stajala pored i kao da je uživala u čitavoj predstavi.
“E, a di si?”
“Evo me... Došel sam doma”, odgovorio je.
“A došel si, došel”, afektirao je pokušavajući karikirano oponašati njegov izgovor, pa će onda kao za sebe: “As ti Is'sa.”
Nastala je neugodna tišina. Pogledao je u nju. Tražio je spas od neugode. Ništa. Samo se smijuljila.
“E, i ja san stiga. Došâ san vas vidit, dico moja.”
“ Nisi trebao. Stvarno se nisi trebao mučiti.”
“Pa, nije Siget priko mora.”
“Ne. Preko Save je.”
“E...”
“Stvarno mi sve više ide na kurac. Dva’est pet godina je u Zagrebu i još priča k’o da je u Kaštel Štafiliću”, mislio je.
“Donio nam je paket. Domaće iz Novog Zagreba. Mater nam je poslala luka i paradajza”, konačno je progovorila.
“Ma kakvog luka?! Lipa moja... Cìli život govoriš kapule i pomidora, a vidi je sad”, njezin otac je sklopio ruke u nevjerici, pa zacijukao posprdno: “Oli ćeš i za Dinamo navijat?”
“Pa, ja navijam za Dinamo”, odvratio je tek toliko da podbode i nju i njega.
“Bah, ti si drugo”, odmahnuo je rukom.
Nije ga iznenadila reakcija njenog oca.
“Seljačina”, pomislio je.
Znao ga je. Znao je obiteljsku anegdotu oko njenog mlađeg brata, dok je ovaj davno išao u vrtić, kada se vrativši se iz vrtića, valjda pod utjecajem druge djece i tete iz vrtića, zaželio čaja.
“ Mama, ja bih malo čajeka”, zavapio je najmlađi Podrug.
Ante Podrug je iskočio iz kože. Bjesnio je satima zbog te rečenice i sljedećeg dana ispisao malog iz vrtića.
Nekoliko godina kasnije, sve one godine koje je Mare Podrug njezina majka čuvala mlađeg Antu Podruga kako ne bi morao ići u vrtić i učiti ostale purgerske umanjenice poput čajeka ili sokića, dogodila se još jedna obiteljska anegdota koju je čitava obitelj Podrug često prepričavala s užitkom i zabavljala se grohotom se smijući ama baš svakog puta. A, to nije bilo rijetko. Ne, uopće nije bilo rijetko.
Bilo je to za Svetog Nikolu kada su otac i mater Podrug tradicionalno svojoj djeci u cipele stavljali slatkiše uz pisanu poruku samog “sveca” i sve u kasnonoćno vrijeme kako bi ih njihovo dvoje djece ujutro pronašli, bez obzira što im je kćerka bila deset godina starija od sina i što je odavno prerasla vjerovanje u Svetog Nikolu. U to se vrijeme ona već odavno projebala i uz redanje kuraca pomalo gradila stavove o svemu pa i o politici, samo što je tada sve koristila kao bunt protiv roditelja, točnije bi ipak bilo reći protiv oca. I kurce i stavove.
Ante Podrug stariji dobivao je slom živaca za slomom živaca jer nije mogao prihvatiti da mu kao pravom sljedbeniku Franje Tuđmana njegova kćer uporno na nos nabija rečenice: “Ja ću glasati za SDP, jer meni je Račan baš pametan i simpatičan.”
Dakako, Ante Podrug mlađi često je slušao svog oca kako se urlajući snebiva nad takvim stavovima i doživljavao ih kao huljenje neprimjereno za obitelj Podrug. Tako se tog jutra jedne hladne godine na Svetog Nikolu mali Ante probudio prije svih i iskrao se iz kreveta samo kako bi sve slatkiše iz čizmica svoje sestre prebacio na svoje male cipele. I dok su se čokoladice, bomboni i ostali slatkiši slijevali s njegovih cipela mali Ante je svojoj sestri umjesto slatkiša ostavio poruku napisanu nevještim dječjim rukopisom kojom joj se obraćao direktno Sveti Nikola. Kada su se svi probudili imali su što vidjeti. Hrpa slatkiša prekrivala je cipele malog Ante, a na sestrinim čizmama je stajala poruka: “Tebi ništa, svinjo komunistička. Sveti Nikola.”

***

Sedam dana kasnije imali su goste.
“Dalmatinke su najbolje u krevetu. To svi znaju”, vrckavo će ona.
“Kak misliš? Najbolje pospreme krevet ili, kaj ja znam, najbolje su u hrkanju?”, bocnuo ju je Pero.
“Daj ne zajebavaj, Pero”, neozbiljno je Peru opomenula njegova žena uz rzavi hihot.
Pero je bio njegov najbolji prijatelj. A, Perina žena? Ona je bila... Pa, jednostavno, bila je žena njegovog najboljeg prijatelja. Pozvali su ih na večeru. Pospremio je stan, a ona je skuhala pašta šutu. To je bilo jedino jelo koje je uistinu znala pošteno spraviti.
Atmosfera između njih četvero se zagrijala nakon nekoliko butelji vina i razgovor se po običaju opustio.
“Ne, ne. Pusti ga”, odvratila je na Perino podbadanje. “Šta hoćeš da ti kažem? U jebanju. Dalmatinke se najbolje jebu.”
“To veliš samo zato kaj si ti Dalmatinka”, odvrati Pero.
“Ne, nego zato jer se najbolje jebem. Je li tako ljube?”, obratila se svom mužu koji se do tog trenutka samo neusiljeno smijuljio.
“Od kud ja znam. Sa mnom se nisi jebala mjesecima”, pomislio je, ali je ipak odgovorio pomirljivo.
“Da, draga.”
Gosti su ispratili tek oko pola tri u noći. Spremili su se za krevet i ostavili nered u kuhinji i dnevnom boravku.
“Trebali smo bar perilicu napuniti i uključiti”, rekla je.
“Možda”, odgovorio je.
Najčešće joj je odgovarao neodlučno. Ali, ionako je imao druge planove.
“Možda bi sad mogao provjerit jebu li se Dalmatinke najbolje?”
“Šta je tebi?”, osorno će ona. “Pa, znaš da se ne jebem kad sam pijana.”
“Znam, znam. Ni onda kad je prekasno. A, skoro uvijek ti je prekasno.”
“Eto, vidiš da znaš.”
“Ujutro će ti biti prerano.”
“Eh, tajming ti je loš.”
“Mislim da bi trebali razgovarati o tome...”
“Daj se prestani kurčit i pusti me spavati.”
“Puši kurac, kučko”, pomislio je.
“O čemu sad razmišljaš?”, upitala je.
“Ništa... Pomislio sam ‘puši kurac’.”
“E, vidiš. Da si me zamolio možda bi ti popušila. A sad...”
“A sad?”
“A sad ništa od pušenja.”
“Odjebi.”
“Baš si to super rekao. Umjesto laku noć. Odjebi i ti.”

***

Sljedećeg tjedna usred radnog dana otišao je u kadrovsku i potpisao zahtjev za raskid radnog odnosa. Na putu do garaže skrenuo je tek toliko kako bi šefu opalio šamarčinu.
Dolazio je doma satima ranije i znao je da joj neće moći muljati. Odlučio joj je odmah reći za otkaz. Nije znao kako će reagirati. Nije ga bilo briga.
Ušao je u stan i odmah ih je čuo. Ušao je u svoju spavaću sobu i vidio svog najboljeg prijatelja Peru kako gol leži na njegovom krevetu i kako ga njegova žena jaše kao da joj je zadnje.
“Sad ćeš u Crnu kroniku.”

***

Vrata ćelije su se zatvorila, a cimer ga pogleda uz očiti interes. Ostarjeli robijaš zrikao je očima. Pozdrave se klimanjem kao da se poznaju godinama.
“I?”, upita cimer.
“Kaj?”
“Zašto si tu?”
“Ubio sam najboljeg prijatelja”, odvratio je neobičnim hrapavim glasom koji je i njega iznenadio.
“Ah da, ‘oće to…”
Zabezeknuto je pogledao svog novostečenog cimera.
“Ne zanima te zašto?”, upitao je.
“Sigurno ti je jebao ženu”, uvjereno će cimer.
“Ahaaa, čitao si u Crnoj kronici.”
“Neeee, ne čitam novine. Šta ti misliš da si nekak’a zvijezda. Nisi, nisi... Ti si ubojica”, odvrati stari glasom u kojem se podizalo nezadovoljstvo.
“A ti?”
“Moj najbolji prijatelj je živ. Ja sam ubio ženu.”


BIOGRAFIJA
Pišem jako puno i jako dugo... Zadovoljan sam time.
Ali drugi misle da sam vječito nadrkan.
And...
No, I'm not on fucking Facebook.

Facebook komentari

Novo u katalogu