Pismo

Piše Ivana Domitrović

Ne mogu se sjetiti zašto sam izabrao baš Dhaku. Činio se to možda dobar grad u kojem bih mogao umrijeti. Puno života na jednom mjestu mora da smrt čine mnogo zanimljivijom. Osim ako i ta smrt nije toliko česta kao i život. Onda nije to. Ne, nije bilo to. Patim od stanja kroničnog zaboravljanja. Sada, na kraju, mislim da mi je to dobro ispalo. Samo ponekad sjetim se crtica iz svog života. Dugog života, volim to naglasiti. Toliko događaja, stanja, ljudi, gradova, osjećaja, a tako malo ih pamtim. Ne znam jesu li bili dobri ili loši. Teško je to sada procijeniti, jer ne mogu ih staviti u kontekst koji bi im dao ispravnu sliku, onakvu kakva se zaista odigrala. Oduvijek sam teško pamtio.

Star sam. Nakon sto i kusur godina života i sam to mogu priznati.

Sam sam. Zapravo, tu oko mene su ljudi. Dakle, nisam sam. Usamljen možda. Poznajem neke od tih ljudi tek nekoliko godina. Oni su tu da mi uz bogatu novčanu naknadu pomognu preživjeti onaj ostatak kusura koji mi je preostao. Oni su tu jer nemam obitelji. Dani, mjeseci ili možda čak nešto godina, ništa od toga nije mi dijagnosticirano. Jedina bolest od koje patim, osim kroničnog zaboravljanja, jest starost. Uvijek sam je smatrao bolesti. Čak i kad sam bio veoma mlad. Čak i kad mi je bilo 25, u najvažnijoj, kako se kasnije ispostavilo, godini mog života. Toliko se sjećam.

Jave se tako ponekad. Sjećanja. Ubodu mi misli slike karijera, prijatelja, žena. Kad sam počeo gubiti pamćenje skupio sam sva pisma koja sam ikada razmijenio i sačuvao. Ponekad dok ih čitam sjetim se trenutka kada sam ih pisao. Ili kada sam ih prvi puta čitao. Ili događaja koji su im prethodili… nekih koji su uslijedili… I jave se tada trenuci kada mi je teško povjerovati da sam uistinu bio takav čovjek. To je kao lik iz filma koji publici baš i nije naročito simpatičan. Onaj koji pobere batine od glavnog junaka.

Uvijek sam se nadao biti glavni junak, veliki pozitivac (nisu li svi?). Samozatajnost mi, prema ovim mojim pismima, nikada nije bila jača strana. Nisam uvjeren ni da sam poznavao tu riječ, niti taj koncept. A upravo je ona bila glavni junak mog osobnog filma. Istukla me, slomila, samljela i tako samljevenu zapakirala i poslala u Dhaku. Javila se u obliku jedne osobe. Ne sjećam joj se imena. Našao bi ga u pismima, siguran sam, ali prestar sam da bih tražio. U mom je sjećanju ona kao sjena. Ima samo obrise. Ponekad je teško stavljam u kontekst, ali sjetim je se svaki dan i gotovo svaki dan s nekom drugom pričom, drugim događajem, drugim osjećajem. Padne mi na pamet kao što čestica prašine pada na pod.

Rado bih joj se sjetio imena. Dok sam bio mlađi napisao sam joj stotine pisama, samo u rijetkom koje i ime. Pisma nisam slao. To bi valjda, mislio sam, narušilo sliku o meni kakav sam želio biti.

Umrijet ću u Dhaki. Možda zato što se naši svemiri nikada nisu povezali. Ostali su, tako, odvojeni, bez jasne granice, bez riječi upoznavanja ili opraštanja. Uvijek na rubu realnog. Nisam je se bojao. Bojao sam se osobe kakva bih mogao postati ako je bolje upoznam, ako više vremena provedem s njom, ako joj dopustim da mi se zavuče pod kožu i da me mijenja, da ima utjecaj na moje postupke ili riječi. Sada mislim da bi me možda vrijeme provedeno s njom učinilo upravo onim glavnim junakom filma o kojem se dugo priča. Onakvog filma koji ulazi u anale povijesti, onaj film koji postaje klasik, kojeg gledaju i kojem se dive mnoge generacije nakon njegove proizvodnje. Da, umjesto tek sjene, postala bi ona prava opipljiva osoba, a ja njezin junak.

Uvijek sam imao problema s pamćenjem. U mojoj je glavi ono kao kompost, naročito sada, kada trune moje čitavo biće. Kada zbrajam i oduzimam stranice svog života, za svijest mi se lijepe detalji dana kojih se ne sjećam i događaja koji su u mojoj glavi s godinama izblijedjeli. Kocke koje slažem svaki dan iznova, ne daju mi odgovor na pitanje zašto sam uređene europske metropole koje su mi desetljećima bile dom, zamijenio azijskim kaosom Bangladeša. Intuicija šapuće da sam bježao. Od čega? Od koga? Od nje? Od sebe?

Lakše je izgubiti se u neredu, ali zašto onda imam potrebu pronaći se, sjetiti se? Za povratak nemam snage, za suočavanje s njom obraza. A opet razmišljam, trebam li joj napisati još jedno pismo? Ono posljednje. Ono dugačko i iscrpno koje će biti sastavljeno od svih prijašnjih i koje će objasniti sve što se događalo i zašto sam pratio cijeli njezin život, a nikada nisam bio uz nju. Trebam li joj objasniti zašto baš njoj ostavljam sve što sam prikupio tijekom ovih stotinu i kusur godina? Pismo koje će stići na njezinu adresu kada me ne bude i koje će ona stvarno pročitati.

Ja umirem u Dhaki, a ona živi u Madridu. Gradu u kojem je rodila moje unuke, a oni praunuke.

Naši se svemiri možda tek tada povežu i počnu egzistirati u mističnom skladu. Samo bez mene. Moj svemir sam bez mene, uz nju, onako kako je oduvijek trebalo biti.


BIOGRAFIJA
Rođena sam 1981. u Sisku.
Veći dio svog radnog vijeka provela sam u medijima.
I već dugo, dugo, dugo živim u uvjerenju da su ljudi osim atoma i stanica, sastavljeni od riječi koje izgovore i napišu.
Atomi i stanice imaju rok trajanja, dok se riječi vuku za nama kao repovi.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu