Tužni kapelan

Piše Anamaria Šerić

Ispričat ću vam priču koja je, kunem se svim svecima, kôrom zlatokosih anđelaka i dušom svojom još smrtnim grijehom neokaljanom, živa istina i kao takva isprepliće se sa stvarnošću koja se, bjelodano, neumitno, ne hoteći i ne znajući drugačije, zbila dok sam bila tek curetak. Namjera mi je iznijeti dotičnu pripovijest vjerodostojno, jer kao što to Ciceron reče: “Nema ničeg otmjenijeg i cjenjenijeg od vjernosti. Vjernost i istina najsvjetlija su savršenstva i darovi ljudske duše.“ Ako lažem, neka me sprže serafini. Dakle, ne sumnjajte u časnu namjeru pripovjedačevu, niti ju nazivajte lašcem ako, u strastvenoj bujici svoga izlaganja, procijeni kako postoje istine koje treba izreći i one koje bi valjalo prešutjeti.

I sada, u ovo svibanjsko popodne prožeto svim osebujnim mirisima podivljale i šarolike prirode, koju cijenit' ne mogu i neće jedino oni što opako obolijevaju od peludne pošasti koja sistematski desetkuje sve osjetljive na fini, žuti prah, u sjećanje prizivam dogodovštine davne. Svi mili pupoljci svibanjski evociraju davne uspomene što zapretane počivaju pod bremenom svakodnevice i, priznati moram, kako me obuzima gotovo nastrano ushićenje i kako me zapljuskuju valovi prštave sreće, jer nema ljepšeg putovanja od putovanja u prošlost, gdje čuče i čekaju na nas priviđenja minulih vremena; stvorenja srcu našem draga.

Još i danas u nosnicama ćutim opojni miris vrtova što ukrašavahu velebno zdanje viktorijanske kuće u Mirisnoj ulici. Veličanstvena kuća sa zidovima od opeke boje crvenog vina, strmom linijom krova i visokim, isturenim prozorima bogato ukrašenima bijelim kamenim ornamentima, bila je dom dvjema sestrama. Ono što je osobito obogaćivalo ionako divno pitoreskni prizor, bijahu ti divni vrtovi koji izgledahu poput snoviđenja; nestvarni i gotovo poput opsjene. U tim Visećim vrtovima Babilona, poput Semiramide, starija sestra Viktorija povazdan se šuljala i divila svojim rukotvorinama, jer baš svaki cvijet, baš svaki tučak, život je dugovao njezinoj žilavoj ambiciji koja joj je u glavu utuvila kako baš ona mora biti tvorac najčudesnijeg parka kojeg oči ljudske ikada vidješe.

Ista ta ambicija opsjedala je Viktoriju u nakani stvaranja jedinstvenog Hybrid perpetuala, sorte ruže što "nit' smrdi nit' miriše“, kako je to običavao govoriti njezin pokojni otac, vojvoda Viktor, počivao u miru. Ali, o ruži nešto kasnije. Spomenuta Viktorija, nedvojbeno vrtlarica bez premca, bila je žensko stvorenje koje nije oskudijevalo dotičnim ženskim atributima. Ta Willendorfska Venera hortikulture, sva rasna i oku poželjna, u nutrini svoga bića nije plijevila niti orala; bila je svježa poput zapaljene slame i jalova kao presušeno tlo. Na njoj i oko nje sve je cvalo, bujalo i množilo se dok je, potpuno oprečno, njen bitak venuo i sahnuo. S prvim drhtajem zore moglo ju se vidjeti kako stubama silazi u svoje vrtove i umilnim glasićem tepa svim svojim biljkama, a osobito ružama kojih je bilo različitih vrsta; od grmolikih, preko penjačica do divnih primjeraka starinskih ruža koje cvatu jednom ili dva puta u sezoni. Bajkoviti raspon boja lelujao je parkom poput uzbibane vode i prolazniku oduzimao dah.

Mlađa sestra, Dora, živjela je u svijetu potpuno različitom od sestrina svijeta. Bogata renta omogućila je sestrama lagodan život bez žuljeva na rukama, ali usprkos obilju novca Dora je radila u knjižnici. Voljela je pisanu riječ i poput mačeta bi se sklupčala na kauču s knjigom u ruci. Više no jednom vidjela sam ju kako hrli u knjižare kada bi se pojavio neki novi naslov. A bilo mi je poznato da se i sama okušala zaplivati u spisateljskim vodama. Jednom, dok sam čekala u knjižnici da mi Dora s police donese knjigu, znatiželjno sam virnula u njezinu bilježnicu na pultu i brzo proletjela po strofama; sve nešto o ljubavi Odiseja i Penelope, pa zaključujem da je i sama Dora bila luda od ljubavi u to vrijeme.

Također, naizust je znala sve Nerudine stihove, pa ih je tiho izgovarala kad bi joj bilo baš sjetno raspoloženje ili kad bi jednostavno poželjela uživati u poeziji. Za razliku od sestre, ona nalikovaše Miloskoj Veneri, sva eterična i ljupka od silne uzdržljivosti i ženstvenosti. No bijaše boležljiva i vrlo krhka zdravlja. Katkad bi ju slučajni prolaznik mogao vidjeti u okviru visoka prozora kako u sumrak češlja svoju bujnu kosu boje starog zlata. Ritmičkim kretnjama češljićem bi rasplitala vlasi pogleda uprta u daljinu, a slap kose ljeskao se poput pločastih ljuski kakve egzotične ribe. Dora bi kao čudotvorni zlatitelj obasjala čitav prozor, čitavu kuću i čitavu ulicu. Ni slutila nije kako se sudbinski bliže dani koji će biti sve samo ne zlaćani. Crni usud nadvio se nad impozantnim zdanjem u Mirisnoj ulici.

***

Bilo je rano proljeće, no pripeka teška i tusta sručila se sasvim neočekivano kao oborina žeravice. Kukci su zujali u svom plesu zrakom, a vedro nebo bilo je kristalno čisto i sjajno poput ulaštenog ogledala. Usprkos vrućini, Viktorija se posvetila orezivanju ruža odstranjujući sve odumrle grane. U jednom trenutku, sokolovim okom uočila je nešto što se nikako nije uklapalo u svu tu ljepotu što su je sazdale njezine ruke. Otrovna sjena zloće poplávila je njene zjenice u hipu, a dvije oštre bore zaokružile joj usne. Na jednom grmu primijeti ružnoćom nagrđene listove; rugobu tako užasnu da užasnija ne može biti, pa je spopade grozomora od koje joj se udovi ukoče i krutost je zakuje u mjestu. Ružin savijač, Archips rosana, ufrkao je listove ruža i napravio zelene kovrče od kojih lišće gubi svoju prirodnu dražest i skladnost. Taj nametnik drznuo se unakaraditi ono što je Viktorija tako pomno njegovala.

Ali, po običaju, nije bila kriva ćud prirode već Dora koja, usput budi rečeno, nikad nije ni prilazila tim oltarima cvjetnoga hrama. Kao da je vještica čija sama prisutnost je dovoljna kako bi se ukiselilo mlijeko, proganjana je sestrinom neumoljivom tvrdoglavošću i optužbama na koje bi samo nehajno odmahnula rukom. Viktorija je željela, pošto-poto, odgovornost za nametnike svaliti na sestru i u svojim nasrtljivim prodorima u kojima bi joj se oči izbečile kao u kakve žabe a dah postao nemoćan, preko jezika bi valjala raznorazne besmislice i svojom neumoljivom okrutnošću ubadala žalcem premazanim otrovom.

- Cvijeće osjeća tvoju ravnodušnost, ti ljubiteljice pjesmičica - prosiktala bi Viktorija uzrujano na kraju svake paljbe.
- Možda osjeća tvoju oholost, pa sahne i obolijeva - odvratila bi ova.

Bilo je to tako otkako je njihov otac, vojvoda Viktor, izdahnuo pod udarcem kopita najmilijeg mu ȁta, konja plemenita roda i katkad prijetvorne ćudi, a majka, žena mila i nadasve miroljubiva, umrla tek koji tjedan poslije – shrvana tugom, pričalo se. Dora bi se poslije svađe povlačila u svoj svijet osame, ali Viktorija ni tada ne bi posustala, već bi postajala sve okrutnija i nadalje napadački jurišala; poput vjetra dok se žesti na umiruću vatru. Viktorijina mušičavost rasplamsala se tih dana zbog upornih nastojanja i njezina truda, koji ju je opsjednuto gonio kao utvara, kako bi konačno stvorila sortu ruže čiji prizor u mislima joj nije dao počinuti, a čija bi forma cvijeta poput šalice i crvena boja s bijelim rubom uvelike podsjećale na sortu Baron Girod de I'Ain.

No, Viktorija si je tvrdoglavo uvrtjela kako baš boja cvijeta mora biti iznimna: crno purpurna s rubom bijelim poput golubinjeg krila. Takvoj krasoti poželjela je nadjenuti ime Tužni kapelan, i u svojoj mašti vidjela bi, sasvim jasno, kako se nova vrsta kočoperi u probranom društvu poput Paul Neyrona ili General Jacquemonta; sve samim unikatima ljepote. Međutim, njezini ustrajni napori nisu polučili ama baš nikakvog uspjeha, a Viktorija zapletena u kolopletu vlastite osujećenosti, postajala sve to žučljivija. Poput suludog znanstvenika križala je sorte ruža, ali nikako nije uspijevala okruniti uspjehom svoj zamišljaj.

Razlog njezine mahnitosti bila je izložba nemaštovita imena Kraljica cvijeća koja se održavala svake četiri godine, a prigodom koje bi najmaštovitija vrsta bivala nagrađena finim novčanim iznosom i pozlaćenim pokalom u obliku ruže s ugraviranim imenom i prezimenom cijenjenog pobjednika. Nije novac bio ono što je Viktoriju tako bjesomučno gonilo, već potvrda kako nadaleko i naširoko nema takvog virtuoza, poput nje, kada su ruže u pitanju.

U tom paklu nastojanja, trudbenički i krajnje sužanjski, robovala je svojoj ideji poput utamničenog stvorenja. Spomenuta izložba bila je poznata po skandalima, među kojima se sasvim sigurno izdvajao onaj kada je gradonačelnikova supruga, vođena makijavelističkim porivom, cijanidom otrovala supruga kojem se zaklela na vjernost do groba, i potom sebi priskrbila zaslugu kreacije do tada još neviđene i ujedno najljepše sorte.

***

Dori bijaše jasno zbog čega se sestra odlučila za ime Tužni kapelan. Nekoliko godina prije naveliko se šuškalo o romansi između Viktorije i mladog kapelana crkve Sv. Sebastijan. Kapelan bijaše veoma naočit, očiju tužnih poput ljubavnog soneta u kojima plima sjete podrhtavaše u večerima poetskih sunčevih zalazaka. Viktorija mu se podavaše takvim sladostrašćem koje bi u kapelanu izazivalo vrtoglavu boljeticu i psihički zamor. Pomamom koja joj je zjapila među nogama, usisavala je nesretnika takvom silom da bi se i lišće stabala uznemirilo, a voda kišnice zamutila do nevidljivosti.

Ne osuđujmo unaprijed tog jadnika što kao kakvom zlosretnom čarkom bijaše omađijan, jer poznato je svima kako snažna volja uvijek sama pronađe put, a snažnije htijenje od ženske pohote svijet upamtio nije. I dok je Viktorija poskakivala na jednorogu njegove muškosti, sav pošten svijet skanjivao se sablažnjen takvim nemoralom i manjkavošću ćudoređa. Župnik crkve Sv. Sebastijan, čeljade iznimne kreposti, porazio je vražju podvalu pod krinkom kapelanske nevinosti i one iskonske mu tuge u očima, te protjerao kapelana iz svoje župe, a ovaj jadničak, što zbog nestašice Viktorijine putenosti, što zbog možebitnog duševnog sloma kojem očito bijaše podložan, počinio je posljednji grijeh te si oduzeo život bacivši se u rijeku poput neželjenog štenca. Viktorija, srca kameno tvrda, ne proli niti jednu jedinu suzu već treskom zatvori vrata spavaće sobe i ostane tamo slijedeća tri dana i noći. Mlađa sestra nikada ju nije vidjela plakati; samo bi joj se oči zacaklile poput očiju porculanske lutke, i to redovito kada nešto ne bi bilo po njezinoj volji.

Otprilike u to vrijeme, u Doru se zagledao jedan mladi odvjetnik, ubog kao crkveni miš bez igdje ičega, čije ime ćemo jednostavno prešutjeti. Još je bio novak u svom poslu pa, shodno tome, njegovi prihodi bijahu mršavi, a ni njegovo podrijetlo ne bijaše ni izdaleka plemenito. Njegov blijedi lik, poput blijeda pergamenta, pomaljao se kao prozirna mjesečina redovito, ama baš svakoga dana, na vrhu Mirisne ulice. Čeznutljivim pogledom pretraživao je visoke prozore ne bi li ugledao Dorin lik. Kao da mu to nije bilo dostatno, počeo je posuđivati knjige kako bi nakratko sreo Doru, a onda je, u napadaju potpunog ljubavnog zanosa, počeo pisati poeziju koju bi svaki put umetnuo u korice posuđene knjige.

Dora se činila hladna i daleka, kao da ju se sve to nimalo ne tiče, niti je ičime raspirivala već pomahnitale osjećaje ovoga mladca. Odvjetnik je pratio poput sjene, a ona se uvijek udaljavala ostavljajući iza sebe miris cimeta i rogača i muškatnog oraščića, i svega lijepog i dobrog kao što su božićni kruh s marcipanom i bakini kolačići. Bila je dobra, ta Dora, kažem vam; ne bi ta ni mrava zgazila. Zašto se pričinjala tako nezainteresirana, tako hladna, ne mogu vam reći, jer tko je još shvatio srž zakučasta ženskog srca nije mi poznato.

Odvjetnik je pisao i dalje svoje črčkarije i krišom ih Dori dostavljao, baš kao što je Polifem do smrti pjevao Galatei. U nekome času već mu je bila dobro poznata patnja, pa je sirotan poludio poput Botticellija kojemu je Simonetta Vespucci otela san, pa ju je uzdrman ljubavnim ludilom ovjekovječio na svojim slikama. Kurtoazno joj se umiljavao, ali Dora ne bi ni trepnula. Kad bi skupio hrabrosti, na ulici ju je upadljivo pozdravljao, ali sve što bi dobio bio je samo jedan, jedva primjetan, naklon glavom.

- Jadni bogac - rugala se Viktorija. - Odvjetničić gubi parnicu. Tȁ, tko li je ikada vidio korov u najljepšem vrtu!
- Korov je samo biljka koja se katkada nađe na pogrešnom mjestu, u neprimjerenoj okolini - rekla je mlađa sestra.

U tom času jedan mali, majušni treptaj sumnje zatreperi Viktorijinim mislima, i ona spozna kako je Dora sve samo ne ravnodušna. Odvjetnik, kojega je uvijek promatrala kao nepoćudnog glodavca, odjednom postade poželjna lovina. I u glavi te goropadnice, kukavna joj majka, sinu zamišljaj, okoti se pakostan nakot, rodi se zlurada ideja, kao plod njezine čiste pakosti i zavisti.

- Tako mi svega, bit će moj - reče ona samoj sebi i obješenjački se nasmije.

***

Odvjetnik nije bio lijep kao filmski glumac, ali nije bio ni nepoželjan. Nagrižen ljubavnim ludilom i obnevidio zbog neuzvraćene žudnje jednoga jutra, naglo i bez ikakvog posebnog uvoda, na ulici se potpuno promočio te pustio vani vlagu nakupljene čežnje pred pogledom na Viktorijin zanosni dekolte. Svi sokovi njegove želje iscuriše kao vrela vulkanska magma, i on za trenutak pomisli kako možda nije sve izgubljeno i kako je njegova uzvišena ljubav spram Dore možda bila samo puka tlapnja. Umoran i shrvan, prepustio se Viktorijinoj struji kao što se slabašni listić prepušta snažnom vjetru. Nije prošlo dugo i oni su se vjenčali, a odvjetnik se doselio u viktorijansku kuću noseći u rukama tek dva kofera.

Viktorijinoj sreći nije bilo kraja; trijumfirala je pred Dorom poput imperatora. Hineći posvemašnju ravnodušnost, danju, Dora se naizgled hrabro nosila s novonastalom situacijom, dok bi noću jecala u svilene jastuke obrubljene čipkom i izvezene monogramom. To nesretno doba iznjedrilo je zbirku pjesama lirskog naziva Bijele lađe moga srca, a koju je poslije mnogo godina dao tiskati jedan njezin daleki rođak. Objavljivanje zbirke prošlo je posve nezapaženo i mislim kako rijetki uopće znaju za njezino postojanje.

Odvjetnik se brzo osvijestio i spoznao u kakvu se kašu uvalio oženivši Viktoriju, pa mu jedina utjeha bijaše Dorina blizina. I opet se u njemu raspirio onaj stari žar što nekada mu mira nije dao, a najveća želja posta sve nježne riječi ovog svijeta podastrijeti pred Doru. Viktorija je primijetila promjenu u svom suprugu, pa se stala dovijati ne bi li ga opet obmanula i namamila u svoju zamku, no ovaj se pred njenim nasrtajima skrio kao zec u rupi i nije ju puštao ni blizu. Ne treba ni spominjati kako je golema gusjenica ljubomore počela grickati Viktoriju iznutra, sve do same kosti, i kako je tako izjedena rikala poput ranjene životinje. Odvjetnik je milio za Dorom poput crvića, gledao je kao relikviju i sanjao čitave noći.

- Ja Vas ljubim - govorio je on.
- Ja Vas ne - odvraćala je ona.

Poslije takvih objava Dora bi se stuštila kao crni oblak i nestala u svojim odajama, a on bi već nestrpljivo iščekivao kada će joj vidjeti milo lice. Dora je trpjela posvemašnju muku, i neki bi rekli kako si je sama kriva, ali, kako rekoh, žensko srce je tajnovito i ne objavljuje se uvijek kako bismo mi htjeli.

Viktorija se osjećala poraženo, ali ono što ju je potpuno shrvalo bila je ta nesretna ruža o kojoj je neprekidno snatrila. Razjarena porazom, sveudilj pokušavajući uzgojiti sortu kakvu si je zamislila, križala je raznolike vrste, no onu željenu nijansu boje nikako nije mogla postići. Mozgala je mahnito, u radnoj sobi svog pokojnog oca gdje se zgusnuo nepodnošljiv zadah istrunulih uspomena, i svako toliko sjetila bi se vojvode, laka mu crna zemlja, kojem nikada nisu bile posve jasne te njegove kćeri, a poglavito starija koja se bavila tričarijama i čeprkala po zemlji sadeći ruže, što svakako ne dolikuje jednoj mladoj dami, i koji bi običavao reći sranje prepusti golubovima, obezvrjeđujući tako Viktorijin trud.

Nešto nježnije ophodio se s mlađom kćeri, što mu starija, naravno, nikada nije oprostila. Upravo je zbog prkosa svojstvenog samo njoj običavala boraviti u njegovoj radnoj sobi i na taj način tjerati inat s umrlim. Njezin suprug shvatio je koliko je dvolična, koliko nadmena, pa se otuđio od nje i svu svoju pozornost poklonio Dori. Zbilo se to suprotno svim Viktorijinim očekivanjima koja je u svojoj nevaljaloj glavi kovala sasvim drugačije planove, ali zbog urođene joj svojeglavosti nije željela razvrgnuti brak te se još nadala kakvom preokretu. Gubila je na svim bojišnicama i snažne niti nezadovoljstva protkaše se kroz nju kao kroz tkaninu na razboju.

***

Stigla je zima i veoma je zahladnjelo. Visoki prozori viktorijanske kuće zamagliše se kao opsjednuti dahom kakvog zimskog vilenjaka. Viktorija je običavala sjediti pored peći, u kojoj vatra poskakivaše poput plesačkog demona, i pijuckati lipov čaj iz finog češkog ili firentinskog porculana, sve to više srčući i pušeći usnicama skupljenim u malo slovo o. Dora je prvo kašljucala, a zatim sve jače i jače kašljala. Naposljetku je pala u postelju, a tamne mrlje boljetice natopiše joj vjeđe. Ležaše nemoćno u uštirkanoj spavaćici natopljenoj znojem i podavaše smrti svoju nježnu dražest.

- Pluća joj otkazuju - rekoše zabrinuti liječnici.

Poslije gotovo čitavog mjeseca agonije, ona ispusti posljednji dah i preminu u četiri sata i dvadeset minuta ostavljajući iza sebe uplakanog supruga starije sestre i bilježnicu ispisanu stihovima. Viktorija konačno odahnu s olakšanjem.

Pogreb se održao jednog tmurnog siječanjskog poslijepodneva uskovitlanog snježnim pahuljicama. Dora je položena u obiteljsku grobnicu, a na ispraćaju se skupila brojna svjetina. Snijeg, ustrajan i neumoljiv, padao je neprekidno slijedeća tri dana. Uskoro se Dorin grob doimao kao prekriven pernatim poplunom. I tada se dogodilo nešto što je stubokom osupnulo sve mještane, pa tako i mene samu.

Ispod snježne površine stao se pomaljati, isprva kao kakav sramežljivac, nerazmetljivo i jedva primjetno, a potom je ponosno pružio stapku iskobeljavši se iz snježne tamnice. I eto ga, Tužni kapelan, izniknuo je na Dorinu grobu baš kao što se ruža na grobu svete Rite iz Cascije izvinula iz snijega. Ruža se šepurila u svoj svojoj ljepoti na grobištu, i očarala svojom elegancijom baš svakoga tko ju je vidio. Ponosito se razotkrila pogledima pokazujući cvijet, nestvarne crne boje s tek providnim preljevom boje burgundca, urešen bijelim obrubom tako fino izrađenim da je podsjećao na rub plesne haljine.

Bila je toliko integralna, toliko savršena; upravo onakva kakvu ju je Viktorija u svojim mislima uzgojila. O dušo moja, pjevaj milinom razgaljena! Odbor Kraljice cvijeća, razdragan i u stanju ekstaze zbog tog prizora apokaliptične divote, odlučio je Doru posthumno nagraditi te je ružu rascvjetanu na njezinu grobu proglasio najljepšim primjerkom. Ikad viđenim.

Viktorija se slomila i gotovo otrovala od vlastita jêda, pa je prvi put za svog jalovog života noćima plakala. Odvjetnik nestade bez traga. Mirisna ulica, malo-pomalo, gubila je svoje opojne mirise izvjetrivši poput parfema na koži i ne čuvši više ni glasa o odbjeglom supružniku. Viktorijanska kuća zaodjenula se oronulošću, a Viktorija je, poput svakog paklenskog stvora, doživjela duboku starost, ali kao osamljena okamina lišena tihih draži starosti. Više nikada nije uzgajala ruže, a nekoć bujni park pretvorio se u sparušen dvor, pust i samotnjački poput same mu vlasnice.

***

Ne možete niti zamisliti koliko sreće mi je priskrbilo ovo prisjećanje što je tako glatko skliznulo u riječ. Bilo je divno opet zaploviti morem uspomena i oživjeti sve te doživljaje koji zbili su se upravo tako i nikako drugačije. Ništa nije izmišljeno i moja mašta si nije dala maha. O da, gospodo. A ako se tijekom ovoga pripovijedanja potkrala kakva sitna neistina ili čak mala laž, neka to ide na vašu dušu, jer oni koji u dokolici čitaju ili slušaju laži gori su od onih koji ih pišu ili govore. Uostalom, zbog čega bismo se opterećivali takvim tricama kada u ovom životu ništa nije tako crno-bijelo, ništa nije u potpunosti bistro, a bogme ni mutno, i kada svako kazivanje obiluje svakojakim bojama, pa mu se u rasponu nađu i zlatna i narančasta i žuta i crvena koje imaju vrelu moć pa znaju biće ispuniti osjećajem topline. I kao što to Anatole France reče: „Što može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži.“

BIOGRAFIJA
Dospjela sam na ovaj planet prije 38 godina,
i možda će mi trebati još eoni vremena kako bih
ga shvatila. Otada proučavam ovozemaljski život,
ali uglavnom čitam, sanjam, ljubim.
Tijelo mi je na Zemlji a duša u Svemiru.
 
 

Facebook komentari

Novo u katalogu