Zavičajna sedam

Piše Miroslav Gakić

- S nama je istaknuti pjesnik srednje generacije, Matko Lagvić. Gospodine Lagviću, dobar dan.
- Dobar dan i vama i svim slušateljima.
- Povod našeg druženja je Vaša nova, 78. po redu, zbirka naslovljena "Ako traktor, onda Zetor". Malo ste nas iznenadili, gospodine Lagviću, kod Vas smo navikli na visoki pjesnički standard, ali i kontinuirano objavljivanje. Zašto smo sada morali tako dugo čekati ovu knjigu?
- Da, znate, nekad se jednostavno treba i obitelji posvetiti. Žena me zamolila da odemo do Hofera u Lendavu jer je tamo puno jeftinije. Imam negdje tu još popis kod sebe, samo malo...
- U redu je, u redu je!
- Dobro, drugi put. Da, da, a i kćerku je trebalo voditi zubaru, nakupi se, tako da je od moje 77. zbirke "Jedva čekam"… pa do najnovije, "Ako traktor, onda Zetor", prošlo punih mjesec dana. No, planiram malo pojačati, tako da se ljubitelji pisane riječi ne moraju bojati, godišnji plan bit će ispunjen, vjerujte mi.
- Kuriozitet je da imate u pripremi još četrdeset dvije zbirke. Koliko mi je poznato, toga nema nigdje u svijetu?
- Bio je navodno, jedan u Americi koje je imao u pripremi pedeset zbirki pjesama, ali nažalost, umro je, tako da, eto...
- Čude li se ponekad ljudi takvoj produktivnosti?
- Uvijek govorim kolegama, mladim ljudima: pišite. Biti u gripi, sraćki, nije to opravdanje da se ne piše, to su samo izgovori. Ako je čovjek pisac, onda on piše. Za pjesnike je to posebno važno. Da velim po domače: s pucom si v krevetu. Lepo, lepo. I ak več delaš, ak se razmemo, jena ruka ti more bit slobodna. Pa lepo s njom pišeš, na podu ili na zidu i kak bolje delaš, stihi se sami pišeju, ak se razmemo.
- Briljantno, gospodine Lagviću, briljantno.
- Ono što struka uvijek ističe u vašem opusu, to je nevjerojatna raznolikost. Refleksivna, domoljubna, socijalno-erotska, poljoprivredno-intimna, intuitivna, zavičajna... Vaša poezija nema limita, čini se kao da ste i sami stvorili nove vrste.
- Mora se. Ako si pisac, onda pišeš. Ako si pjesnik, pišeš stihove.
- Mislim da nema osobe koja ne zna Vašu: "Auto trubi/mi smo rodoljubi". "S jedan, dva, tri/volimo je svi" ušli ste u srca mnogih. Posebne su pak poslastice Vaše zbirke zavičajnog karaktera – suptilna "Zavičajna 7", snažna "Zavičajna 11" i meni najdraža, "Zavičajna 16".
- Sve ste rekli. Zaista.
- Obrade drugih pjesnika u pravilu ne radite, no ima nekoliko izuzetaka. Za jednu ste dobili treću nagradu publike na festivalu u Slakovcu! Ne budite tako skromni, recite nešto o tome!
- Točno, pretprošle godine dobio sam tu nagradu. Čuvena je ta – "kada bude plime/onda bude i rime". Dakle, moja obrada ide: "Kada bude plime/onda bude i rime/ kada bude plime/kravi se vidi vime/kada bude plime/i kućna se ognjišta dime/kada bude plime/ona se igra njime/kada stupa moja rima/ bježi, povlači se i plima!"
- Užitak je slušati autora uživo. Sigurno, ova pjesma je na razini ponajboljih iz knjige "Jedva čekam da mi stavite"… Kad smo već kod te, recite mi, pogađa li Vas mišljenje kritike? Ona Vam, naime, zna prebacivati hiperproduktivnost?
- To je taj poznati hrvatski jal koji će nas sve uništiti. Uništiti i zgaziti. Kritičari su obična piskarala, ima tu i elemenata bolesti, to sigurno, nisu svi oni zdravi u glavi. Ali, ali, moram priznati, da je negdje od pedesete objavljene knjige, kritika utihnula, shvatili su, došlo im, znate odakle, u glavu, da su bili u krivu. Sram ih je i više se ne javljaju.
- Da, to je sigurno razlog.
- Pazite, to je privremeno. Ako ne u ovoj generaciji, vjerujem da će se "Vukanovec nikada neće biti Bartolovec", "Misli svatko da se zovem Zlatko", "Ovdje i sada", "Tamo i tu", "Jedva čekam da mi stavite pimpek na glavu", i a druge, tko bi ih sada sve nabrojio, izučavati u godinama koje dolaze, kada kritičari budu spremni.
- Evo, ušli smo u drugu polovinu emisije, molim vas nekoliko riječi o domoljubnim pjesama. Domovina, blaga kao mati, a čvrsta kao hrast lužnjakl i toj ljubavi poklonili ste stihove.
- Zasigurno mislite na zbirke pjesama "Sprijeda – straga" i "Malo sporije". Drago mi je što ste ih spomenuli. Još od moje četvrte objavljene knjige – "Svaka namjerna razbijena čaša", vuklo me, ulazilo u uho, sav jecaj i trud hrvatskog čovjeka koji se stoljećima mučio i stenjao, da bismo evo mi danas, da bismo mi danas evo… ništa, mladi će nastaviti. Ako mi se objavi još u pripremi "Brže – jače", objavi, ako ne, ne. Mogu ja čekati do iduće jeseni.
- Neugodno mi je upitati Vas, jer znam da je previše banalno koja vam je između sedamdeset osam knjiga najdraža, kao da kraljicu maticu pitam koja joj je pčelica najmilija. Meni je "Vukanovec nikada neće biti Bartolovec" ipak nekako umjetnička najsnažnija. Možda je bolje da autor nešto kaže, neka i oni malobrojni koji je nisu čitali osjete tu… tu privlačnost.
- Dobar izbor, dobar izbor. Opsegom je to tek prosječna moja knjiga, ima svojih tristotinjak stranica, a sigurno je najuspjelija iz serije poljoprivredno-intimnih. Njezina je specifičnost da tih tisuću dvjesto pjesama čini jednu dramsku ili dramatsku napetost. Pratimo dvije obitelji iz gornjeg Međimurja, imućne vinare i voćare. Jedni imaju kćer, a drugi sina. I odlično se slažu. Obitelji, mislim. A djeca su im sretno zaljubljena jedno u drugo. Znači, nije tu napetost, već u tome što Barbara, odnosno Bara kako je zovu, mrzi kada je zovu Bara. A drugi je problem što Bara…
- Barbara, mislite?
- Da, Bara. Što Barbara ima većih ambicija nego što je sretan brak, djeca i veliko nasljedstvo. Ona želi biti poštarica i raznositi poštu po Bartolovcu. Ne znam jesam li spomenuo, sve je to u formi haiku pjesme, svih tisuću i dvjesto pjesama. Kako sve završava, molim, neka čitatelji sami pročitaju.
- Naravno, cijenjeni slušatelji, svakako pročitajte.
- Prije nego što smo počeli s emisijom, u slobodnom razgovoru natuknuli ste da spremate nešto revolucionarno na polju pjesništva. Smijemo li odati slušateljima?
- Upućenijima u kulturi možda je poznat da naš vodeći konceptualni umjetnik, Milan Bandić, sprema dosad najambiciozniji projekt. Samo u čarapama, na leđima će nositi 18-metarski križ, a njemu razapetoga najodanijeg suradnika – Duška Ljuštinu, sve od Kamenitih vrata do Marije Bistrice. I to hodajući unatraške. Ono što ljudi još ne znaju, evo u ovoj emisiji to otkrivamo, i sam ću sudjelovati u projektu. Plan je da ispred njih idem na romobilu i recitiram svoju poeziju, svih, do tada će valjda biti tako, sto zbirki.
- O Ježuš i...
- Ali to nije sve. Likovno udruženje amatera Tupog kuta također nas prati i napravit će kolaž cijelog događanja u prirodnoj veličini. Ali to nije sve.

Dragi slušatelji, zbog iznenadne slabosti voditelja, nismo u mogućnosti nastaviti emisiju. Molimo vas za razumijevanje, naš program se nastavlja pjesmama iz studija.


BIOGRAFIJA
Miroslav Gakić rođen je 17. ožujka 1968.
Predavao je povijest, sociologiju, filozofiju i matematiku.
Svojevremeno pisao za razne novine.
Knjižničar, pisac, urednik i vozač B kategorije.
Živi i radi u Međimurju.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu