Kako sam došla na ovaj svijet

Piše Zvjezdana Tot

Ne sjećam se svog rođenja. Mama kaže da sam rođena jedne snježne decembarske noći. Činilo se da zvijezde ne vise na svom uobičajenom mjestu, već plešu neki svoj kaotični zvjezdani ples. Te noći, ako si pogledao u nebo, vidio si Malog medvjeda kako pleše sa sazvježđem Strijelca, a Pegaza kako drži za ruke Kasiopeju. Imao si dojam da si međusobno šapuću najveće tajne svemira.

E pa sa takvim tajnama, rođena sam u hladnoj, zvjezdanoj noći jedne poratne godine, jednog snijegom zavijenog decembra. Toliko hladnog, da moj vlastiti tata nije stigao, gazeći po škripavom snijegu, na vijeme do bolnice. Mama mu to nikada nije oprostila. Rekla je: “Da si bio trijezan i nisi bančio prije nego se Zvjezda rodila, došao bi na vrijeme.” Donio joj staklenu vazu i buket umjetnih karanfila koji su godinama poslije sakupljali počasnu prašinu na stoliću našeg dnevnog boravka.

Ovako je propustio moj prvi vrisak i začuđeni pogled, kada me na svoje ruke primila nepoznata babica. Ispalila me mama kao iz topa, onako sluzavu i neuglednu. Natečenih očiju i debelih obraza. Jer kažu da sam bila jako velika beba i dobro se hranila dok sam dijelila život sa svojom majkom.
Moja baka, zvana od milja Majka, govorila je da su me rode ispustile kroz dugačak dimnjak starog zdanja grofovije Eltz. Inače bivše konjušnice i stanova visokih konjičkih časnika koji su služili grofa. Nakon velikog svjetskog rata, nova vlast oduzela je grofovima njihove zgrade skupa sa velikim dvorcem na obali Dunava i pretvorila u više manjih stanova.

Zgrada u kojoj sam rođena (a nisam se rodila u tom stanu, to se samo tako kaže) podijeljena je na tri manja stana. U najvećem je stanovao općinski pisar s obitelji. Velečceni gospodin sa suprugom i djecom. Nesreća ih je pratila od samih početaka života u novom stanu. Umirali su im sinovi od leukemije jedan za drugim i kasnije, kada sam za najbolju prijateljicu imala njihovu unuku, naslušala sam se priča o neprežaljenim sinovima. Slike su im visile još dugo na zidovima sobe u kojoj je, ostarjela, životarila njihova majka.

Neko vrijeme je soba u kojoj su visile slike pokojnika bila soba moje najbolje prijateljice. Iz okvira me gledalo lice najmlađega pokojnika o kojemu se pričalo s najviše tuge. Uvijek sam se pitala što li ona sanja u krevetu koji je smješten ispod same crno-bijele slike i ne plaši li se noći u kojoj nema svjetlosti. Kad malo bolje razmislim, sada mi je tek jasno zašto je u njenoj sobi uvijek noću gorjela mala noćna lampica.

Srednji stan su od nekadašnjeg “Bate” dobili moji baka i djed, sa dva sina. Oba rođena u tom stanu, u velikim krevetima moje Majke, donesenim u miraz. Sa velikim šlingovanim plahtama. Na tim plahtama sam i ja spavala. Sve dok moja strina nije poslije Majkine smrti, svu šlingovanu posteljinu i spavaćice iznijela na sredinu velikog dvorišta nekadašnjih konjušnica i zapalila. Ni danas joj nisam oprostila to svetogrđe i taj čin mržnje prema mojoj baki.

E pa u taj stan me iz bolnice donijela moja mama. Umotanu u jastuk za bebe do brade, s rukama zavezanim ispod, “da se ne izgrebem”. A da su mi nokte odsjekli, možda mi ruke nisu morale biti vezane. Zato ih danas ne mogu nikako smjestiti u krilu, kao nekada moja Majka. Držati ih mirno preklopljene, jednu ispod druge i ne pomjerati se satima. Ili sjediti kraj prozora svoje sobe sa krevetima donesenim u miraz, na kojima šlingovane plahte mirišu na lipe.

Treći i najmanji stan, dobila je jedna gospođa sa sinom. Bila je to samo jedna soba, koja je nekada pripadala stanu moje bake. U tom stanu nije bilo ni kupatila ni WC-a. Kad god je dotična gospođa izlazila iz svog stana veličine kutije šibica, uvijek nas je zapahnjivao smrad mokraće i mačje kakice. Bježale smo tada, moja Tanja i ja, u najdalji dio našeg zajedničkog ganjka i potiho se smijuckale.

”Fuuuj, kako smrdiiii... bako, opet je izašla u grad teta A. namirisana!”, vikala je moja prijateljica. Njena je baka izlazila brzinom munje i odvodila je na pranje ruku i umivanje, mada se nismo nikada doticale s tetom A.

Dakle, zgrada je imala tri dimnjaka, podijeljena pravedno. Svakom stanu po jedan. E pa kroz taj srednji, koji je u našem kupatilu imao ogromna vrata, spustila me te zbrkane, hladne decembarske večeri jedna roda. Dugo sam vjerovala u tu priču moje Majke, dok jednom u školi, na satu prirode i društva, nisam otkrila kako su rode ptice selice. I kako me niti jedna roda nije mogla spustiti niz dimnjak, jer ih u to vrijeme, jednostavno, nije bilo. Moja je Majka tada već bila poprilično senilna, a ja sam voljela njene izmišljene priče. Tako da se nisam upuštala u znanstveno-obrazovne diskusije s njom. Ionako bi me ubjeđivala kako je to živa istina i kako su mi oči zato tako jako crne, kao ugljen.

“Zašto su crne, Majko?”, pitala sam dok sam se ogledala u ogledalcu koji mi je dala. “Crne su zato sto nisi žmirila kada te roda spuštala niz dimnjak. Gledala si, pa su ti crne od čađi.”

Vjerovala sam u tu priču svim srcem, jer su mi se jako sviđale moje crne oči, za koje sam kasnije dobivala lijepe komentare od momaka koji su mi se udvarali. Pokušavali udvarati. Izgleda sam od silne čađi nešto i udahnula, pa mi srce postalo crno i neromantično. Već sam tada znala da nisam kao drugi koji su došli na svijet u raznim bonicama i sterilnim sobama.

Vjerovala sam u sve njene priče o pokojnoj sestri koja joj dolazi u snovima. Posjećuje je i traži malene usluge, poput nove suknje ili bijele haljine. Poput keksa sa čokoladnim preljevom i medenjake iz Jekine trgovinice.

Imala je, moja Majka, staru školsku čitanku za prvi razred Pučke škole. Tvrdih korica i raspadnutih listova. Povezana bila običnom crvenom gumicom i umotana u komad stare plahte. Mirisala je po starim šifonjerima, naftalinu protiv moljaca i pahuljama snijega. Stranice su bile toliko krte, posmeđile od starosti, da si morao paziti kako ih listaš da se u prah pred tobom ne pretvore.

Samo meni od sve njene unučadi bilo je dopušteno listati njenu početnicu za prvi razred Pučke škole. Naučila sam čitati sa tri godine. Pjesmice kao što su "broji majmun novce na visokom brodu, sve jedan u vreću, a po dva u vodu...", pa neka o zvijezdi Danici koje se više ne mogu sjetiti... vatra koja gori u peći, polumrak i Majka kojoj čitam. Velika, obožavana, jedina baka s kojom sam voljela provoditi zimske, duge večeri. Kojoj sam voljela čitati sve knjige koje je poželjela kasnije. Na čijim sam pričama odrastala, ona kojoj sam bezgranično vjerovala i koja je jedina u meni vidjela ono što drugi nisu. Ili nisu imali vremena od vlastitih briga. Knjiga iz koje sam sricala prva slova i priča o mom rođenju je nešto što mi je obilježilo život.

Rodila sam se na zvjezdanom nebu, među pahuljama snijega koji je padao na zemlju. Roda me uhvatila u svoj kljun i spustila niz dugački dimnjak mojoj Majki u naručje. Mama je tu bila sporedni lik. Majka me spustila na šlingovane plahte koje su mirisale na lipe i lipanj... i dala mi ime Zvjezdana. Po decembarskom nebu i zvijezdama koje su ličile na Palčicu koja se spušta na krilima svoje lastavice. U mom slučaju je to bila roda usred zime… kako sam mogla ne vjerovati nekome tko me je toliko volio?

BIOGRAFIJA
Rođena 14. 12. 1961. u Vukovaru.
Poslije neuspjelog pokušaja upisa na studij slavistike, upisuje studij ekonomije.
Pisanje je nešto bez čega ne postoji. Zapisi kroz sve njene proživljene godine sakupljeni su u nekoliko dnevnika.
Pojavom bloga, stidljivo piskara pred čitalačkom publikom.
Poslije ohrabrujućih komentara i pozitivnih reakcija blogerske populacije, usuđuje se objavljivati pjesme i prozne crtice.
"Blogezija" je prva knjiga u kojoj su neki od radova ugledali svjetlo dana.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu