Ne lažem ti

Piše Senka Kušer-Mijić

Ne lažem ti. Uistinu ti ne lažem - ponovila je kao da ju nije prvi puta čuo. A čuo je. Sve slojeve što su ih ispisale njene riječi. Odmatao ih je već godinama. Sloj umora. Sloj brige. Sloj bola. Sloj straha. Sloj straha – odzvoni mu stijenkama želuca. Uznemiri se pa krene očima trčati prostorom. Pogled mu se zacementira za prozorsko staklo kako bi se odmorilo od bolničkih prizora. Na blještavoj prozirnoj podlozi isticao se pauk. Njegovo oblo tijelo se ljuljalo obješeno o tankoj niti što se spuštala sa vrha stropa. Jedna noga, zalijepljena, slabo je odolijevala prijetnji skorog pada. Poput mene – prostruji mu glavom. Pa se okrene od prizora obješenog sebe.

Na suprotnoj ga strani dočeka zid. Blijedo - zelen poput njenog lica. Par krhkih linija ispucale žbuke mijenjao je ritam jednolične boje. Krene joj prilaziti. I prije no što do nje sjedne, namjesti na svoje umorno lice dojam opuštenosti. Crtu što će je, znao je to već po iskustvu, nakratko smiriti. Dobro izvježban portret svakodnevice. Lice koje šeta. Automobili prolaze, golubovi lete dok u srcu Zrinjevca, šušte fontane hladeći vrućinu dana. Osjeti kako je u svojoj namjeri uspio. Tijelo mu se opušta a ruka već sama kreće prema izvoru njena glasa. Dočeka ga zamka umreženih guma i ruke mu se spletu o cijevi spuštene sa obje strane kreveta. Sad postane oprezan pa sjedne. Tijela spremnog na skok iz bilo kojeg razloga. I postane sobom zadovoljan. Njegova vanjska i unutarnja podijeljenost činile su skladno jedinstvo. Istegnule mu mišiće. Uspravile kičmu. Sada je već bio spreman čuti njene riječi. Ali, iz nje ništa nije izlazilo. Tek mlaz tišine se sputio na sablasno mirnu postelju. On osjeti stezanje grla. Zrak oko njega postane gust. Spusti mu se grlom i zastane u njemu poput čepa. Gušio se. Naglo ustane i otvori prozor. Nalet zraka mu prodrma tijelo.

Molim te, zatvori - rekla je napokon. Smeta mi.
Što ti smeta? – upita je.
Taj zrak. Ti glasovi. Taj život što žubori vani.
Pa joj glas zamre.
I u njoj. I u njemu.
Zamre sve.
Mogli bismo sutra prošetati – reče ponovo joj prilazeći i privuče stolicu.
Mekana guma na plastici saga ostavi crni trag.

On ga krene skidati gumom svojih cipela kako bi izbrisao bilo kakav trag sebe na bijelome podu. Uporno je gulio. Predano je ljuštio svaki dio bolničke ceste što ju je ispisala stolica.
Ne šeta mi se – čuo je kako do njega dolazi njen glas. Znaš li koliko sam puta tuda prošla? Znam svaki kutak bolničkog okuga. To za mene više nije šetnja. Sada me umara.

Ali, rekli su sunce za sutra – pokuša joj se opravdati.
Ne zanima me – govorila su njena usta.
Ma, znaš što?! Dosta mi je tvoje malodušnosti!
Pa stane šetati. Tijelo mu se kretalo u grozničavom ritmu misli koje su je željele pokrenuti ali ona se nije micala.
Pogledaj se! – nespretno je podigao ton. Više se ni ne dižeš s kreveta!
To je samo danas – rekla je.
Nije samo danas! Otkako smo ovoga puta došli u bolnicu, tako se ponašaš.
Znam, ali, priznat ćeš, prije nije bilo tako – kratko je rekla.
Nije – začuje sebe kako joj odgovara pa pretrne od tog priznanja.
Zašto je sada drugačije? Zar se nismo već navikli?– upita je umoran.
Ja sam drugačija - odgovori mu još mirnija.
I on stane uz rub njena kreveta.
Poravna krajeve bijelog pokrivača što su se spuštali s njena tijela i brisali podnice.

Na tren joj dodirne prste. Hadne i bezbojne. Prošeta rubom njene polaktice sve do mjesta na kojem je curio tanak mlaz u njene vene. Kap po kap. Kap po kap. Slušao je kako se kazaljke pomiču prema trenutku za odlazak.

Idem – reče gladeći joj lakat. Vidimo se sutra – ponovi rečenicu koju je neumorno ponavljao svakodnevno odlazeći iz sobe u kojoj je ležala.

Dok je odlazio hodnikom, dugo ga je usko crijevo bolničkog hodnika vodilo prema izlazu. No ovoga puta mu se učini da ne vidi izlaznih vrata. Pa stane opomenut priviđenjem. Što ako sam ju vidio posljednji puta? – misao mu zapara ušima. Što ako je ova šutnja tek početak tišine koja će me sustići a ni oprostio se nisam? – zatrubi misao još jače u prostoru njegova tijela. Pa se krene vraćati. Prema njoj i njenom bolničkom krevetu. Prema kapima koje su zlokobno otkucavale. Ubrzano je hodao. Srce mu je udaralo. Učini mu se hodnik nevjerojatno dug. Svakim korakom sve duži. Bježao mu je. Pa on stane trčati kako bi ga sustigao. Zauzdao mu liniju koja bi ih mogla zauvijek razdvojiti. A zatim se zalijepi za vrata. Na staklenoj površini ulaza u bolničku sobu, ugleda svoje mokro lice. Kapi znoja su mu silazile s čela poput svjetlucavih perli kojima se njegova muka okitila. I on se sasvim umiri kako bi ju kroz prozor pomno promotrio. Vidio da na njenom šutljivom licu ipak nije bilo straha i tuge već samo umor od noćašnje operacije.
A ona je spavala. Poput školjke joj je kapak skrivao zjenice.

Ne laže vam – začuje pored sebe poznat liječnikov glas. Rekla mi je da ste zabrinuti i da joj ne vjerujete, mirno je šuštala glazba u njegovim ušima.
Evo, pogledajte – rekle su ruke dodavajući mu papir.
I on, sukobljen sa strahom od vlastita straha koji se u njemu sklupčao i zarobio ga oklopom orahove ljuske, krene čitati. I po prvi puta nakon dugo vremena odahne. Zagrli sam sebe nenadanim valom mira. Nije mu lagala. Nalazi su dobri.


BIOGRAFIJA
Rođena sam 1968. u Zagrebu.
Zbog ljubavi prema književnosti, davnih sam dana upisala i završila studij književnosti.
Trenutno studiram Ayurvedu. U slobodno vrijeme najradijem pišem i čitam, čitam i pišem.
Igra je to u kojoj istinski uživam.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu