Djetetova priča

Piše Lidija Deduš

Moja majka se probudila rano. Proljeće je, hladno, i sretna je što još malo može ostati u postelji prije nego bosim stopalima dotakne parket, protegne se i zijevne. Dug dan je pred njom, ali raduje mu se iz više razloga. Jedan od njih: provest će vikend u nekoliko sati od kuće udaljenom gradu koji poznaje iz neke od prošlih inkarnacija, kada je život bio ples, kazalište i smijeh, ponekad strah, suze i gnjev. Ne može to, naravno, znati sa sigurnošću, ali dok lješkari ispod toplog pokrivača, sanjari o danima kada se cijeli njezin dan sastojao od rasporeda i protokola, primanja, šuškavih haljina i dvorskih svečanosti, ili zadimljenih kabarea, ispijenih šampanjaca i noćnih vožnji tramvajem nakon kojih bi se, isto kao i ovog jutra, probudila zadovoljna, smirena, voljena. Sanjari da je bila mađarska princeza, kraljica budimpeštanskih vodvilja, prodavačica cvijeća, krotiteljica lavova u cirkusu, o ulogama koje više neće igrati sve dok je svemir opet ne zavrti u svojoj retorti i ispljune na ulice nekog novog života.

Iz snatrenja je budi dodir, topao, mek i snen. Dodir mog oca. On još uvijek, kao niti moja majka, ne zna da sam ovdje, ali želi me svojim velikim srcem i nestrpljivo iščekuje budućnost u kojoj će me učiti kako biti vrijedan i dobar poput njega, kako zadržati djetinju radost u trenucima kada te život lomi, a u dušu utkati krhke niti ljubavi i pružati je nesebično svima oko sebe.

Moji roditelji će danas vlakom putovati daleko. Preko zelenih, nepreglednih mađarskih ravnica, cvjetnih i šarenih vikend-kuća pored blatnih ostataka plodnog Panonskog mora, sve do grada u kojem moja majka osjeća duhove prošlosti koji je zovu da dođe i, opet, postane njihovom nevjestom. Ne znaju da će, kada budu kupovali kartu za vlak, pogrešno kupiti kartu za dvije osobe, a kada im carinski službenik bude pregledavao putne isprave, nezakonito prijaviti samo dvoje ljudi. Iz moje perspektive, sve se te stvari čine nevažnima, no ja još, zapravo, niti ne postojim. Mala sam točkica, nevidljiva ljudskom oku, te će moja majka morati proći mnogo aparata, igala, dugih redova i nestrpljivih osmijeha, prije nego dobije potvrdu o slijepom putniku koji joj uzima kalcij iz kostiju i vitamine iz krvi zbog čega joj noći postaju duge i budne, koža osjetljiva na sunčeve fotone, a ritam poremećen naletima umora zbog kojih sve teže prolazi kroz dnevnu rutinu.

Moja majka kosu boji narančasto, a korak joj je lagan kao proljetni dan. Kada se smije, čini to cijelim tijelom; glavu zabaci unatrag, ramena joj se poviju naprijed, a trbuh joj poskakuje u intervalima proporcionalnim s količinom zraka koju izbacuje iz pluća kada to čini. Znam da je smijeh posljedica stanja koje se zove sreća, ali ja ga ne volim; osjećam ga kao potres koji me, najprije, stlači prema dnu da bi me odbacio uvis i preokrenuo naglavačke kao artistu na trapezu.

Ne volim niti kad moja majka ide vježbati – ne sviđa mi se muzika u čijem se ritmu ljulja, niti pokreti koje pritom čini. Ali, ne mrzim je zbog toga; ona želi očuvati svoje zdravlje i pripremiti svoje tijelo za izazove koje treba svladati u svakodnevnom životu. I mene, između ostalog, samo to još ne zna. A ja polako rastem i već dosežem veličinu od nekoliko centimetara. No, ona još uvijek nije sigurna. Sumnja, ali nije sigurna. Istina je, zapravo, da me moja majka ne želi. Čujem to u tonu njezina glasa kada odgovara na očeva pitanja “kada ćemo” i “zašto ne bismo”. Osjetim to u njezinom osmijehu kada mu, ponekad tužno, ponekad srdito, ali uvijek iskreno, kaže – “ne, nećemo”.

Moja majka je sebi dala u zadatak pročitati sve knjige na ovom svijetu! Nemoguća misija, znam, ali duboka uznemirenost zbog neočekivanih spoznaja do kojih dolazi kada im se najmanje nada kod moje majke uvijek rezultira drastičnim mjerama koje mora poduzeti kako bi misli odvratila od neugodne istine. Ovaj plan skovala je nakon posjeta doktoru koji je jednom jednostavnom, nasmiješenom rečenicom potvrdio njezine najgore sumnje: “Gospođo, čestitam, mjesec je drugi!”

I dok se probija kroz gužvu u čekaonici s pogledom usmjerenim prema unutra, a srcem treperavim poput ptičjeg, u glavi ponavlja ovu prostodušnu čestitku i štipa se prstima po ruci ne bi li se probudila iz sna.

Moj zadatak nije lak – moram je uvjeriti kako me, zapravo, voli, jer, bojim se, ne bude li se štipanjem uspjela uvjeriti u suprotno, mogla bi me mrziti do kraja života. Ili, eventualno, žaliti za svim prilikama koje je propustila otkako me donijela na onaj svijet.

Po dolasku kući, moja majka liježe u krevet i ostaje tamo cijeli dan. Misli su joj zbrkane, sustižu jedna drugu svjetlosnom brzinom, pa ne može razmišljati sasvim bistro. Tisuće pitanja roje se u njezinoj glavi poput pčela, gradeći košnicu koja će se, na kraju, urušiti, ne bi li je tako prisilila da cijeli koncept uspostavi ponovo i ispočetka – čvršće i preciznije.

Spoznaja o neljubavi moje majke prema meni neobično utječe na moju emociju; gradi se tuga koja će, bude li moje srce ikada zakucalo na onom svijetu, zauvijek začahurena određivati sve moje postupke i odluke koje nikad neće, zaista, biti odlučene.

U danima koji predstoje, moja majka sjedi u balkonskoj fotelji sa knjigom u ruci. Ne čita zapravo, fokus joj je neoštar i zamagljen. Pušta da joj sunce na zalasku grije obraze, u mislima ispisuje odluke o mojoj budućnosti pa ih, zastrašena, briše. Osjećam njezin strah i tugu koja joj, svaki put kad pomisli o mojoj smrti, potekne niz obraze. Moj opstanak ovisi isključivo o njezinim dobrim danima, ali nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kakvim će krajem rezultirati ovaj košmar u njezinoj glavi.
Kada bi znala da će, bez obzira na ishod, na kraju sve biti u redu, možda bi uspjela sretnije proživljavati svu tu bol koju joj nanosim budeći je noću iz sna i namećući joj pitanja na koja ne zna što odgovoriti.

Vrijeme prolazi i ne donosi ništa novo. Moja majka odlazi na posao, obavlja dnevne zadatke s lakoćom koju je posjedovala i prije. Kada radi, ne razmišlja o meni. Želi se prepustiti trenutku, a težinu svojih misli ostaviti za kasnije. Zbog toga ja odlučujem odlučiti umjesto nje. Ne bude li me više bilo, moja majka će se opet moći smijati. Desit će se to u snu i neprimjetno: zaspat ću poput drugih, navečer, u njezinom toplom zagrljaju, a ujutro kad se bude probudila, osjetit će da je šarada gotova. Možda joj to donese olakšanje ako jednom opet poželi lutati tuđim gradovima u potrazi za promjenom i unutarnjim mirom.

A bude li me ikada htjela pitati o mojoj odluci, znat će odgovor prije nego uopće posumnja u dvojbe zbog kojih je, tada jednom, posrnula u potrazi za nekom novom, nepoznatom vrstom emocije, nespremna.


BIOGRAFIJA
Komadić kruha, malo putra, marmelade i šnita smrdljivog sira povrh svega. Moj omiljeni recept za kreativnu zbrku, češće i desert.
Funkcionira i u životu.

Facebook komentari

Novo u katalogu