... jedan čovjek i jedna žena...

Piše Zvjezdana Balić

Prodavaonica ploča nije bila mjesto na kojem su se upoznali. Nije bila, zapravo, ni mjesto u kojem su zajedno boravili. Nije bila mjesto njihovog prvog pogleda, a još manje – prvog poljupca.

Prodavaonica ploča bila je njegovo mjesto. Njezino mjesto, tvrdoglavo je naglašavala, bilo je negdje drugdje, na ulicama grada drugačijeg imena, u društvu njemu nepoznatih, a samim time, i nevažnih osoba. Njezino mjesto bilo je negdje na rivi, uz more, njezino mjesto bilo je u šetnji onom opjevanom ulicom. Smatrala je kako ne pripada ovoj novoj sredini u kojoj se (neželjeno) pronašla, smijala se njihovim neobičnim izrazima, ispravljala ih u govoru, pokušavala se ne zaljubiti. Rugao se njezinom podrijetlu iz inata, koristio se izrazima koje je uvijek upotrebljavao ne mareći za njezine opaske, više je volio najtmurniji dan u svojem gradu nego „zvizdan“ u onom drugom, njezinom.

Uvjeravao ju je kako će voditi mnoge bitke. Prgavo je mislila kako je ona bolji vojni strateg, kako u njihovoj borbi neće biti prolijevanja krvi ili, ne daj Bože, suza. „Prijetio“ je kako će joj napraviti djevojčicu i nazvati je po svojem najdražem nogometnom klubu. Negodovala je uvjeravajući ga kako želi jednog malog plavog (koji je po opisu neodoljivo podsjećao na njega), kako njegov klub mrzi više nego što „torpedaši“ mrze Cibonu te kako će roditi dijete negdje daleko i odgajati ga kao moderna žena, bez ičije pomoći – sama.

Poljupce mu je dijelila škrto, odriješito i kratko, u potpunosti ignorirajući sumnjivo lamatanje krila u svojem trbuhu. Znao je da je „pala“, zvao ju je često na čašicu stihova, slao joj razglednice s nekoliko, naoko nepovezanih, nažvrljanih riječi. Gotovo skrivećki, pratio ju je doma zadirkujući je putem. Laganim i sigurnim korakom, ne osvrćući se, pokušala je uzmaknuti njegovim stopama, pokušajima, svojim osjećajima. Kako to biva u gotovo svim partizanskim filmovima, svaki je otpor bio uzaludan. Mazno im se opirala, nostalgično se opraštala s dotadašnjim životom, čežnutljivim je pogledom za sobom ostavljala sve one prije njega, zapravo – nikad važne.

Pristala je izaći s njim u kino, film nije pogledao, pričekao ju je s malenom figurom lutke na kojoj je, nekoliko dana kasnije, ispisala datum njihovog prvog poljupca. Govorila je kako se nikad neće udati, a ako se to i dogodi, odabranik njezina srca će zasigurno biti tamnoput, visok, zgodan, nalik kakvom preplanulom ljepotanu. Nije se uklapao u prototip njezina idealnog suputnika, previše je izlazio, zanesenjake nitko ne može (i ne želi) pratiti, nitko „normalan“ ne potroši gotovo cijelu krvavo zarađenu plaću na neznatan broj ploča onih glazbenika koje slušaju samo najbliskiji im prijatelji. I poneki član obitelji. Na njegove ozbiljne prosidbe odgovarala je osmijehom, a katkad i ismijavanjem.

Ljutio ju je pojavljujući se na „njihovim“ mjestima s nekom ušminkanom mještankom, paleći joj cigaretu s upaljačem koji je dobio na dar, od nje. Fantomski ju je pratio po mračnim puteljcima s nezaobilaznom mišlju kako „dama večeras ne smije biti sama“. Vragolastim vratolomijama, poput renesansnog romantika, uskakao je na njezin balkon i pridružio joj se u zajedničkom snu. Pedalirajući satima koji su zamalo prerasli i u dane, došao je u njezin grad kako bi je vidio barem na trenutak. Nju, pobjeglu od njegovog koraka. Istrgnutu iz njegovog, njihovog, sna.

Najljepše im je bilo u malenoj sobi, daleko od svih, daleko od svijeta koji je bio nalik ubrzanom filmu u kojem se svaka sekunda ljubavi i sreće izmijenjivala s minutama zabrinutosti i svakodnevnih problema. Četrnaestog drugog je saznala kako će postati majkom, sjaj na njezinom licu potvrdio mu je ostvarenje želja. Nakon poroda se dugo oporavljala, pisao joj je pisma satkana samo riječima koje se hrane i žive ljubavi i nadom, sedamnaest dana provedenih u bolnici nalikovali su dugom nijemom filmu u kojem se ništa ne događa te se samo očekuje kraj. Olakšavajući kraj u kojem će napokon nalikovati onoj sretnoj obitelji kakva se danas viđa po jumbo plakatima i opjevana je u pjesmama skupine iz Gajnica. Djevojčica je ostala jedinicom, nikad zakinutom ikakvim osjećajima pripadništva, zajedništva, ljubavi. Htjela je i dalje jednog malog plavog, maminog sina, no okolnosti su postale teže, njihova se država dijelila, kriza je iziskivala samo maštovitost u financijama, a ne i u novom obiteljskom članu.

Sve su obitelji sretne na isti način, rekao je onaj Rus, a svaka je nesretna na svoj. Tako i svaki brak ima uspona i padova, slomova i krahova, strasti i povjerenja, uzbuđenja i radosti. Prepreke koje su se pojavile na stazi njihove sreće i poštovanja, bile su svladane. Nekad je trajalo dulje, nekad kraće, nekad ih je bilo teže, a nekad lakše otkloniti. Nesporazumi dovode u neslaganje, no njezina upornost često je bila među važnijim poticajima prema skladu onoga za što su živjeli, za svoju obitelj. I on je ubrzo shvatio kako su mu njih troje kao zajednica na prvom mjestu te kako ih od drugog mjesta na ljestvici životnih prioriteta dijeli poprilično isprazan prostor, bezdan, nevažne sitnice.

Sudbina je zeznuta stvar pa se djetinjasto poigrala nebrojeno puta, bezobrazno je uplela svoje oštre prste i učinila da upravo na Dan zaljubljenih on dobije poziv u vojsku te ustaljena, no ne i nezanimljiva, svakodnevica započne poprimati neke neljudske konture obojane onim nebojama, sivom, bijelom i crnom. Uzalud se Balaševićev stih motao svima po glavama, zabrinuta lica postala su uobičajena, a svih su „plašile slutnje sulude – da rata ne bude“. Tri dana strepnje, molitve i nade, sterilne i bolničke riječi kako je „ranjen, no čitav“, zamalo su srušile njezinu čvrstu kulu obiteljskog blaga. Njegov oporavak nije bio bezbolan, nekad razmišlja kako još uvijek traje, zna kako neke rane nikad ne cjele, koliko god ih liječili.

Takve su bile devedesete, „tužne i nesretne, opake i fobične“, vladalo je sveopće nezadovoljstvo, onaj podijeljen osjećaj iznenadnog i očekivanog mira i zbunjenosti nastale nekim novim poretcima koji su se pokazali većim zlom od netom završenog kaosa. Kornjačinim kasom uobičajeni je životni ritam polagano dostizao dotad održavajuću normalu, postojali su zasigurno trenuci u kojima je ljubav imala tek sporednu ulogu, no njezina je bahatost uvijek bila prečica ka onoj glavnoj ulozi. Nasreću. Planovi postoje kako bismo ih se držali ili kako bi se remetili. Skloniji smo ovom drugom mišljenju, u takvoj smo zemlji rođeni.

Često se „pravdala“ svojim horoskopskim znakom koji ide dva koraka naprijed, ali je uvijek određen problem vrati tri koraka unatrag. Njegovu je horoskopsku Ribicu opisivala kao neuhvatljivu morsku životinjicu izgubljenu u nekim neistraženim bespućima njegova svijeta.

Nevoljko je zavolio njezino rodno mjesto. U njemu je željela ostariti, radovati se unucima, mirno provesti svaki dan. U tom su mjestu pronašli svoj unutarnji i vanjski mir, proživljavajući neke ranije oduzete trenutke zajedništva. Neka dotadašnja nezrela neslaganja postala su davnom i gotovo zaboravljenom prošlošću.
Njihov je Zvrk postao velikom curom, studenticom u nekom (mami uvijek dalekom) glavnom gradu, pa diplomiranom profesoricom jezika koji nitko ne treba. Često je govorila kako je ona cijela na tatu, na nju je onaj jedan posto koji određuje spol. Ipak, sličnosti su bile očigledne, ponosna je bila kad joj je jedna stara teta rekla kako je ista ona kad je bila mlađa. Poput tate, voljela je književnost, nogomet, revoluciju i makedonske narodne pjesme.
Od nje je naslijedila emotivnost, osjećaj za pravdu, paketić maramica kod gledanja ljubavnih filmova, ljubav prema moru i slobodi te univerzalnu sentenciju kako se nikad neće udati.

Bezgranična ljubav, pažnja, zakinutost samo za nevažne i nepotrebne sitnice, svakim su danom hranile plod njihove ljubavi.
„Nas troje smo bitni“ postala je jedinstvena mantra njih troje, postala je ne jedinom, ali vjerojatno najvažnijom, rečenicom njihove zajedničke tradicije duge već dvadeset i pet godina.

Trenutak je dovoljan da se čovjeku preokrene svijet. A trenuci koji traju godinama, trenutci koji su čvršći od svih onih trenutaka kad se samo želi odustati i napustiti sve, trenuci su zbog kojih život ne postaje tek stresnom utrkom između rođenja i smrti već postaje onim razdobljem u treptaju svemira u kojem svaki novi dan poprima onu vedru boju okupanu osmijehom, zadovoljstvom, uzajamnim poštovanjem, poljupcima i onom samo našom formulom koju su neki nemaštoviti nazvali ljubavlju.

Svaki je dan njihovo novo vjenčanje, ono socijalističko i građansko, svakim se danom ispisuju neki novi zavjeti, neka nova obećanja, svakim se danom učvršćuju one niti za koje se nekad zaboravi da povezuju dvije osobe. Svaki je novi dan novi početak.
Riječi su tek nagomilana gomila slova kojima su ljudi pridali određen značaj. Riječi su tu kako bi uljepšale ili ugrozile važnost onoga što osjećamo. Riječi su nevažne. Važni su samo vi.

Jedan čovjek i jedna žena koji su stajali na peronu sreće i čekali taj voz. U pjesmi je vlak ostao prazan, u stvarnom su životu njih dvoje bili česti putnici. I još su. Koliko god puta zaboravili, ja ću zauvijek ostati njihov podsjetnik na sve ono lijepo što imaju samo njih dvoje.

(Mami i tati)


BIOGRAFIJA
Zvjezdana Balić
Rođena jednog petka 1986. godine.
Švrljam, črčkam, škrabam, pisuckam.
Diploma je u ruci, glava je u oblacima, laptop je u krilu, a riječi se gomilaju.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu