Linija 102

Piše Marijana Šimunić Raič

Opet kasnim. Svako jutro ista priča, dižem se iz toplog kreveta uz zvuk mobitela koji svakih deset minuta ispušta dosadan, glasan zvuk. Ugasim ga, on opet. Ništa mi nije teže nego se dići, a kad to već napravim, onda je sve lakše. Nes kava, mlijeko, puno šećera, cigareta, kad ću ih već jednom ostaviti. Bojim se debljine, ima me viška svuda po malo. Dragi me voli i ovakvu, zašto se brinem?

Danas ću biti dobre volje, odlučujem glasno u sebi. Trčim prema okretištu, imam bus s Britanca u osam, pa tek za pola sata, ako zakasnim. Linija 102. Vozi prema Pantovčaku, Prekrižju, gornjem i donjem, Šestine… Ali prije svega u Nazorovu, ulicu koja čuva mališane koji nisu imali sreće da budu u toplom domu roditelja. U busu uvijek iste face. Starije gospođe nose s placa svježe povrće i voće. Bit će to dobar ručak, šteta što će jesti same. Ponedjeljkom tata i maleni dječak velikih očiju, svako jutro kifla u ruci i pitanje u očima - Gdje mi je mama?

“Dobro jutro”, kažem Anki, kolegici po krpi. “Kako si?”
“Hoćeš da te lažem i kažem - odlično?”
Zna ona da ne volim kukati, sve gledam pozitivno, život je lijep.
“Neću da lažeš, kaj je bilo?”, odgovaram s dotepenskim “kaj”, smiješnim toliko da se skoro zagrcnem u sebi. Vozač je izašao zapaliti cigaretu i još jednom odmjeriti prodavačicu u kiosku. Ima lice boginje, tako je rekao jednom…

“U subotu sam išla kod ovih mojih gore pomoći im oko priprema za svadbu. Spremaj, peri, peglaj, pun mi je kurac svega. Znaš ti koliko će oni potrošiti na tu jebenu svadbu?”, pita me Anka dok joj iz usta ispadaju mrvice lisnatog sa sirom.
“Ne znam”, odgovaram blago telećeg pogleda ne pitajući koliko, jer će mi i ovako reći.
“Čuj, brat bratu minimum pedeset tisuća, ali ne kuna, NE kuna draga moja!”, sad već viče Anka, tako da gospodin svježe ofarbane kose koji ispuni cijeli bus Ralonom, okreće naglo glavu i gleda ju prijekorno.
“Vjenčanica posebno šivana za nju. Haljina za mamu, najskuplje torte, cvijeće kod onoga iz Ilice. Cipele po narudžbi. Pecivo od integralnog brašna, njima nije dobro bijelo. Najskuplji hotel, medeni mjesec negdje, ne znam izgovoriti. Ma daj, draga moja, kaj nije to preseravanje?”, još je glasnija Anka, sada pogotovo jer je vozač, ljut što neće više gledati boginju, turiranjem pozdravljao nezainteresiranu prodavačicu.
“Ne znam što bih ti rekla”, kažem tiho gutajući pljuvačku s riječima koje se guše u mom malom mozgu. A kako bi slastičar i pekar i cvjećar zaradili da nema takvih koji imaju love i spremni su je potrošiti? Ali ne kažem to. Ma tko sam ja da se miješam. Njeno razmišljanje, njena borba. Kada riječi počnu ključati treba ugasiti vatru.

Okrećem glavu prema prozoru, ne mogu više slušati Anku. Obećala sam sebi pozitivu. Jedva čekam izaći na mojoj stanici. A kad nešto čekaš, to uvijek sporije dođe. A cijeli život nešto čekamo. Rođenje, prvi plač, korak, ocjenu, diplomu, dijete, unuke, a na kraju samo dočekamo kraj. Oči mi prelijeću preko urbanih vila s prekrasnim vrtovima, kao iz kataloga. Trava zelenija nego ona engleska. Visoke ograde da se dvorišta vide samo iz busa. Novi modeli auta, drveni prozori, ne plastični.

Evo mi stanice. Pritiskam gumb, dajem do znanja vozaču da me guši njegov bus. Guši me. Hoću VAN! Vičem u sebi, dok namještam poznati osmijeh.

“Vidimo se sutra, ajde dođi ranije da popijemo kavu”, pozdravlja me Anka uvijek istim riječima i nikada, ama baš nikada, niti ona, niti ja ne dođemo ranije.

Otključavam velika protuprovalna vrata, brzo stiskam brojeve alarma 2222, nikad mi nije bilo jasno, ako je alarm, zašto je šifra tako laka. Znam da gospođa spava, muž je odveo malenog u vrtić, a on otišao na posao. Visoki menadžer u velikoj firmi. Lova do krova. Počinjem spremati dole da ne probudim gospođu, ali prvo ću napraviti kavu. Ja takvu nemam, pa javorov sirup, pa zobeno mlijeko. “Ovo su vremena brze prehrane i spore probave; velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa. Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući. Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja”, već par dana mi zvoni u ušima pročitani tekst.

Kava je mrak, kako bi rekao moj sin. Kul, prejebena.
Suđe u perilicu, ove velike kristalne ručno. Šta oni jedu? Samo čaše, puno čaša. Perem ih sa strahom, rekla je gospođa da jako pazim. Bolje da nije, jer kad jako pazim, onda najviše griješim. Palim perilicu, ta se uopće ne čuje. Peglat ću dok se ne probudi, sve ostalo je bučno. Izlazim iz kuhinje velike kao moj cijeli stan. S mramornih stepenica se spušta dječak kojeg rijetko viđam, raščupane plave kose, i šutke prolazi pokraj mene. Ipak nije u vrtiću.

“Dobro jutro, hoćeš da ti spremim doručak?”, pitam ga tiho, ne znam ni sama zašto, navika valjda.
“Može musli, onaj hrskavi s čokoladom. Mama će i onako dugo spavati, sinoć se jako napila”, kaže i prdne glasno uz smijeh.
“Ma nemoj tako, od kud ti to?”
“Iz guzice”, odgovara mi ozbiljno, vadeći krmelje iz očiju.
“Ne pitam te to, od kud ti znaš da je mama pila?”, pitam i već se kajem što se miješam, ne trebam ni znati.
“Vikala je na tatu, ali jako, onako jako kada pije iz malih čaša. Dohvatite mi musli i mlijeko, zobeno, alergičan sam na kravlje”, govori mali u jednom dahu dok vrti daljinski u rukama.

Spremam mu doručak i idem po peglu. To nije samo pegla. To je stroj koji sve radi, samo što ne pegla sam. Zvoni mi mobitel.
“Mama, možeš li brzo doći doma? Martina ne prestaje plakati i ništa mi ne govori”, kaže mi sin.
“Daj mi je na telefon, molim te.”
“Martina, reci mi što se dogodilo. Nemoj da dolazim doma s posla ako to može čekati”, molim moje dijete u pubertetu. To mi nismo ni imali. S druge strane žice samo jecaji, dugi, glasni…
“Ok, slušaj me. Doma sam za sat vremena, molim te probaj se smiriti.”
Uzimam olovku i pišem poruku šefici. “Molim Vas, oprostite što sam tako brzo otišla, imam problem doma, morala sam. Javit ću Vam se. S poštovanjem. Danijela.”

Stižem na bus 102. Taman na vrijeme. Ne vidim urbane vile, travu, ništa ne primjećujem. U glavi mi požar. Što se dogodilo? Netko ju je tukao? Silovao? Majko mila, poludjet ću dok ne stignem i vidim ju.

Utrčavam u kuću, odlazim u dječju sobu, sjedam pored kćeri i zagrlim ju čvrsto.
“Molim te smiri se, ajde reci što je bilo”, kažem joj tiho na uho, nadajući se da je nije netko silovao, tukao. Ne vidim nikakve ozljede. Odjeća joj je čista.
“Mama”, progovara moje dijete, sunce moje, i nastavlja grcati dok joj se sline lijepe po licu i mojoj majici.
“Ajde, probaj se smiriti, tu sam. Reci što je bilo.” Grlim ju čvršće.
“Mama, mama”, napokon malo smirenijim glasom zbori moja kćer. “Ne znam što da radim, netko mi je upao na fejs i pisao odvratne stvari… To je prestrašno!”

Dižem se s kreveta, napravit ću još jednu kavu, moju, običnu. Trgnut ću i rakijicu. Neću joj ništa reći. Samo ću zapaliti cigaretu. Poslije ćemo pričati…


BIOGRAFIJA
"Rođen(a) sam u ravnici (1971. godine).
To je zemlja bez odjeka.
Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati.
Sve se priginje zemlji.
Sve je nadohvat ruke."
Miroslav Antić

U malom mjestu u Vojvodini, završila sam srednju školu, glumila amaterski, pisala i pišem. Dišem i volim… sve, sva, svo...
Živim u Zagrebu, s najboljom djecom i mužem na svijetu.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu