Hladna kava i instant filozofija

Piše Želimir Periš

Prvo ide poricanje, pa tuga, pa bijes, pa rezignacija i na kraju prihvaćanje. Ona je negdje na rubu tuge i bijesa, s elementima rezignacije i na pola puta prema prihvaćanju. Ne želi pričati o tome. Sjedi u fotelji nasuprot moje i slamkom srče ostatke ledene kave. Kave odavno nema, ali se iz preostalih kockica leda otopi još koja kap vode koju onda glasno usrče. Osjećam da je i iznutra takva. Optimizma odavno nema, ali se iz preostalih kockica samopouzdanja otopi još koja kap nade koju onda glasno usrče. Slamka sam u toj alegoriji - ja. Prijatelj koji, kad zatreba, pruži rame za plakanje. Rame je kava na rivi u vruće ljetno popodne. Plakanje je šutnja dvoje ljudi za stolom. I zvuk srkanja.

Pomogao bih da mogu. Imam svoje metode. Moja je teorija da je kroz dan bolje proći sretan, makar tu sreću glumili. Moć samozavaravanja pokreće civilizaciju i svaki pojedinačni život u njoj. Odrasli smo na prešućenim istinama. Preživljavamo dan ignorirajući sva bitna pitanja. Organiziramo život pokretani inercijom društva oko nas. Svi se kotrljaju pa guraju i nas. Tko stane pregaze ga. I ponovo gurnu, pa se opet kotrljaš sa ostalima, samo otkrhnutiji i manji. Najbolje prođu oni koji samo idu s valovima. Koji se zagube u toku. Pijesak smo na plaži. Lišće smo na vjetru.

Ona ne želi slušati moju džepnu filozofiju, pa samo šutim. Čekam da leda nestane. Onda ću je spasiti vlastite sebe. “Napisat ću ti priču“, kažem.

“Hoću li u njoj biti mlada, lijepa i neodoljiva?“, kaže.
“Naravno“, kažem.
“Will I get the girl?“
“Uvijek.“
“Koliko ti treba da je napišeš?“
“Evo već sam pri kraju.“
“Ajde, daj bilo što. Jer mi treba...“, i nastavi srkati kapljice nade.

Najteže je ostati svoj u krivom vremenu i prostoru. Koliku šansu ima led u čaši na rivi u vruće ljetno popodne? Nikakvu. Sigurno će postati voda i prilagoditi se obliku posude u kojoj je. Tako je i njoj. Neka su agregatna stanja manje postojana. Svi bi mi htjeli biti stijena, koja razbija i postoji čvrsta i sigurna u sebe. Ali uglavnom smo samo tekućina koja se prilagođava. Prolijevamo se svojim putovima sretni što nismo plin, pa da kao ništa nestanemo u zagađenoj atmosferi postindustrijske civilizacije.

Ipak ima par stvari koje uvijek spase. Ne doista, ali dovoljno da zavaramo trenutak. Napisao sam već, sreću treba glumiti. Svaki je dan bitka sa predefiniranim porazom, i treba znati izrugati je. A najefektivniji je način izvući osmjeh.

“Reci mi, kad si zadnji put masturbirala?“ Provodim svoju instant samopomoć u djelo.

Ona me pogleda, prvo zbunjeno, pa s nevjericom i na kraju s osmijehom. “Haha, ne pizdi, Želimire.“

Digne se, i baci deset kuna na stol. “Idemo.“ Dižem se i idem za njom. Gledam kako nježno maše kukovima i znam da je mlada, lijepa i neodoljiva. I da će eventualno get the girl. Makar u mojoj priči.
Bacim još jedan pogleda na stol za kojim smo sjedili, tek da se uvjerim da se led otopio. Na plus trideset, ne samo da se otopio već se polako i pretvara u plin. Nije neočekivano.

 

BIOGRAFIJA
Rođen 1975. u Zadru.
Pisac.
Malo objavljivan, malo nagrađivan, malo ironičan, malo patetičan.
Uvijek dostupan na zelimir.peris@gmail.com




Facebook komentari

Novo u katalogu