Ipak se miče

Piše Katarina Gulan

I u polusvijesnom ležećem stanju imala sam osjećaj da mi izmiče tlo. Aftershock onog najjačeg potresa drmao mi je tijelo i misli. Aktivirao vuklane za koje sam mislila da su se odavno ugasili. Tsunami tuge pustošio je obale znanog mi života mijenjajući njihove obrise. Neke nove rijeke potekle su van lagano urezujući mala korita na mome licu. Njezini tanki prsti brisali su mi suze i dozivali na svijet stiskom moje mlohave ruke.

---

"Ali Katarina, one se stvarno miču. Pogledaj", oči su joj sjajile u mraku. Podsjetila me na mog mačka. Zove se "The wild one". Ne ona, mačak. Ona je samo divlja. Ponekad.

Začuo se zvuk igre njenog stopala po površini mora. Imala je smiješne nožne prste. Na vrhu pomalo kockaste, po dužini tanke, u cjelini duge. Nije ih lakirala. Cijela je bila kao prsti – tanka i pomalo smiješna. Osmijehom me osvajala. Cijelim se tijelom smijala.

Guzicom je pokrila kamen, leđima travu a jednim je stopalom i dalje proizvodila malene valove na inače posve mirnoj crnoj površini. Od tog mi se zvuka pišalo. Bavaria se preznojavala u njezinoj ruci. Kapljice su joj curile po podlaktici.

Mjesečina joj se zlatnim tragom priljučila u igri morem. Škakljala ju je po stopalu ali ona to nije osjećala. Bila je okupirana zvijezdama na ogromnom tamnom platnu iznad nas jer su se 'micale'.

"Ajde pa reci da se ne miču. Ali nemoj se sad ti micati. Stani mirno", primila me čvrsto za ruku pokušavajući me dovesti u još veću ravnotežu od one koju sam imala u ležećem položaju. Bila je smiješna. Tanko tijelo joj se zgrčilo od smijeha jer se smijala cijelim bićem. "Znaš što ja mislim?", upitala sam pogledavajući prema njenom širokom osmjehu i još šire otvorenim očima. Imala je pogled iznenađenog djeteta i savršeno ravne zube. "Kaj?", odgovorila je i češkajući se lijevim dlanom iznad malog madeža na obrazu. "Ja mislim da se tebi nešto pomaklo u glavi. Ili bi trebala maknuti tu pivu iz ruke i što dalje od usta."

Razvukla je usne u još širi osmijeh. Nasmijala se poput Gargamela. Sad sam ja bila Azriel. Oči su mi bljeskale na mjesečini iza staklenog paravana zbog kojeg sam mogla vidjeti da se ništa na tamnom božanskom platnu iznad nas ne miče. Stoji upravo onako kako stoji slika na platnu. Nepomično. Urezano, urezbareno u sliku našeg dijela svemira na trećem kamenčiću od Sunca... kao taj trenutak u mom sjećanju.

Energično i gipko uspravila se i oslonila na ruku. Uzela je bocu. Bila je napola puna. Tako je ona uvijek govorila. Skupila je usne kao da će zazviždati i onda puhnula boci za vrat. Ova je zatulila i bacila mene u afan. "Pričaj ti što hoćeš, ja vidim da se one miču. S pivom i bez nje. Miču se", nagnula se prema meni zaključujući raspravu o zvijezdama. Odlučila se vratiti na temu koja nas je vječno nasmijavala. Zamišljale smo kako će ona, kao i naše profesorice u školi kojima smo se znale smijati, za koju godinu hodati u kompletićima. "Imat ću dva. Jedan ću nositi u ponedjeljak, srijedu i petak, a drugi utorkom i četvrtkom. Tjednima ću samo mijenjati dane. Dane ću brojati po udaljenosti od iduće plaće, a novca nikad neću imati", znala je reći. Svaka od nas imala je svoju viziju kompletića na njenom tankom tijelu i svaka je izazivala salve smijeha. Nasmijala se i izvukla nogu iz mora. "Mislim da sam se upravo malo popišala", prošaptala je poluozbiljno i čvrsto me primila za ruku.

---

Kroz zavjesu suza nazirali su se obrisi njenog lica pokrivenog širokim osmjehom. Još uvijek ima savršeno ravne i bijele zube. Kao maglenke u zastrašujućoj maglovitoj noći dali su mi naslutiti da sam sigurna na putu dok god ih pratim. Još uvijek se smije cijelim tijelom i osvaja me osmijehom. Ponekad zvuči kao Gargamel dok se nasmije. Kad pjeva zadrhti joj glas. Smiješno. Ona je tanka i smiješna. Radi u školi. Kad dođe kući i presvuče svoju 'ozbiljnu' odjeću izvodi leteće kolutove po stanu i rasteže noge u špagu. Zato je tako tanka. Ona je seoska učiteljica, kao ona u Šenoinom romanu. Radi u selima daleko od ovoga u kojem ja živim. I zove se Branka, baš kao i ona Šenoina. I baš kao Šenoina voli Vladimira. Ja volim nju, jedinstvenu kao otisak na dugačkom, pri vrhu malo kockastom prstu. Ona voli s Youtuba puštati pjesme o prijateljstvu i ljubavi, i razmišljati o smislu i uhvatljivosti potonjeg. U potrazi je za istinskom ljubavi muškarca.

S laptopa se začulo "Keep smilin', keep shinin', knowing you can always count on me..." Nisam znala koji je dan. Po njenom kompletiću trebao je biti ili utorak ili četvrtak. Po čudnim se stvarima mogu orijentirati u općem neredu. Nasmiješila sam se.

"Mislim da sam osjetila kako se pod maloprije zatresao. Mislim da se vaza pomakla", prošaptala sam upirući pogledom u njegovu šarenu rukotvorinu koja je podsjećala na ostatke elementarne nepogode. Ostala je samo vaza, par napola punih parfema i njegove stare majice kojima je sudbina namjenila brisanje podova u WC-u.

"Mislim da se tebi nešto pomaklo u glavi." Lagano se nasmiješila i čvrsto me primila za ruku.
 

(Branki i svim prijateljicama s kojima se mogu i smijati i plakati)

 

BIOGRAFIJA
Rođena na zadnji dan ljeta druge godine pretposljednjeg desetljeća prošlog tisućljeća.
Svoja ljeta od prošlog brojim unatrag.
Povremeno napišem koji redak za svoju dušu i osmijeh dragih mi ljudi.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu