Povratak kući

Piše Nina Baršić

15. rujan 2000.

Dragi Bože!

Znam da me već dobro znaš, ali mislim da ja Tebe nisam dovoljno upoznala. Puno sam puta pokušavala razgovarati s Tobom, ali uvijek mi se činilo da vodim monolog. Kažu da ne slušam dovoljno dobro. Meni je to smiješno, jer sve što uvijek radim je to da slušam. No možda ipak imaju pravo. Možda previše brinem što reći i kako se izraziti, zato ne stignem čuti Tvoj glas.

Uvijek mi je lakše išlo pismeno izražavanje, zato se nadam da će i ovaj put pomoći. O, i ne očekujem Tvoj odgovor u pismenom obliku. Znam da je to previše. Ali molim Te, daj mi neki znak da čitaš moja pisma.

Nisam sigurna kako to upoznavanje točno ide, zato krećem ovako.

Zovem se Delia Reilly Makenzie Albert. Rođena sam 19. ožujka 1982. Roditelji su me htjeli nazvati Harrietta, ali baka se tome silno protivila. U njeno vrijeme živjela je žena imenom Harrietta koja je puno pila, hodala uokolo u poderanoj odjeći i spavala kraj mjesta na kojem je zakopala svog dugogodišnjeg psa. S vremenom su je prozvali luda Harrie. Sve što je baka povezivala s tim imenom bilo je ismijavanje. Tako sam dobila dva imena, u slučaju da se ponovno pojavi osoba slična ludoj Harrie, ali s mojim imenom.

Do svoje pete godine živjela sam u kući s roditeljima, bakom i tetom. Onda jednog dana 1987. u kuću doseli još jedan vrlo glasan član koji me ispočetka jako živcira, no ubrzo mi postane glavni izvor zabave, a kasnije i jedan od najboljih prijatelja. Da, tog dana si mi poslao sestru. Nazvali su je Harrietta. Osim što je glasna, ona je i najveće novorođenče koje sam ikad vidjela. Mama kaže da uopće nije glasna; samo jede i spava i jako je dobro dijete. Za razliku od mene, prema njoj sam ja ta koja je bila glasna i koja nikad nije spavala. Kao da ja nisam bila tamo, pa ne znam kakva sam bila. Najnormalnije dijete.

Teta Lesia nije stara kako zvuči. Starija je od mene devet godina. Dok sam bila manja, ona me čuvala. Kad sam navršila pet godina, Lesia je ušla je u pubertet i odjednom se više nismo slagale - mojom krivnjom. Ne znam zašto joj je odjednom počelo smetati to što koristim njenu šminku i oblačim njenu robu dok se igram. Prije samo nekoliko mjeseci ona me sama oblačila u tu odjeću. I odjednom ju je počela smetati hrpa igračaka u sobi. Tada je prestala biti zabavna. No ipak smo morale dijeliti sobu još par godina.

Mama je visoka, plava i izrazito mršava. Zapravo, kad si mi poslao Harriettu, poslao si i njoj par kilograma, no ni oni nisu pomogli. I dalje je premršava. (Bez brige, do moje osamnaeste nabacit će par potrebnih kilograma.) Kosa joj je do ramena i lagano valovita. Na jednoj slici me izrazito podsjeća na Marilyn Monroe. Prijatelj iz djetinjstva zove je Bēla, zbog kose.

Baka je glavna domaćica. S obzirom na to da je sama podigla dvoje djece, izrazito se dobro drži. Zapravo, čini mi se da kod nje starenje ide u obrnutom smjeru. Kad je gledam nekad i sad, sad mi izgleda mlađe, uglađenije. Možda je s godinama napokon našla malo vremena za sebe.

Tata je posebna priča. Nikad ne mogu procijeniti što osjeća. Znam da je svašta proživio i da je sve to snažno utjecalo na njega. Izgubio je oca sa jedanaest godina. Pronašao ga je u starom sjeniku s omčom oko vrata. Taj događaj je morao ostaviti neizbrisive posljedice i zato ga ne osuđujem. Ali nekad se čini da sve što radi, radi samo iz obaveze prema nama. Ipak ga volim.

Za svog odrastanja gledala sam razne događaje koje dijete nikad ne bi trebalo vidjeti. Svejedno, kad se sve zbroji, smatram da sam imala sretno djetinjstvo.

Vrlo sam sramežljiva i povučena. Ne volim velike grupe ljudi, naročito ne nepoznatih ljudi. Često nemam potrebu za pričanjem. Više volim slušati druge. Mislim da je to ono što nedostaje današnjem svijetu. Svi samo pričaju, nitko ne sluša. Čovjek bi pomislio da će se osoba razveseliti što je netko napokon želi i može saslušati, no umjesto toga bivaš napadnut jer ne pričaš i ne otvaraš drugima vrata svoje intime. A to samo produbljuje tvoju želju za slušanjem i smanjuje potrebu za pričanjem.

Jednostavno volim tišinu. Volim način na koji ona prenosi osjećaje i doživljaje između dvije osobe. Smatram da tišina najviše govori. Volim onaj zvuk koji kiša stvara dok pada po krovovima, dok se cijedi iz krošnja i slijeva niz pločnike. Volim spavati uz zvuk oluje. Mislim da sam jedina u obitelji koja to voli. Ostali se boje olujnog vremena. Tata pati od grmljavine; tada uvijek spava na podu iza kreveta.

Volim bajke. Zaljubljena sam u izgubljeni svijet prinčeva i princeza. Nekad mislim da sam rođena u krivo vrijeme, ali vjerujem da Ti imaš razlog zašto si me poslao baš ovdje, u ovo doba. Vjerojatno i Ti voliš bajke, zato si stvorio nas koji još uvijek vjerujemo u njih.

Volim knjige i njihov miris. Pružaju ti utočište, savjetuju, pozivaju, puštaju te u svoj svijet. Otkrivaju tajne. Podučavaju. To me smiruje. Volim stvarati. Obrise, rečenice, bilo što. Tada znam da pripadam tu negdje. Volim osjećati, poistovjećivati se i doživljavati. Onda znam da živim. Zaljubljena sam u ljubav. Kad smo kod toga, još mi nisi poslao pravu osobu. Ili je ja još nisam prepoznala.

Bojim se tavana. Užasavam se mraka. Strah me samoće. Strah me gubitka. Ali ono čeg se najviše bojim jest to da neću postati osoba koja trebam biti. Jer to je nešto što još nisam otkrila.

Premalo vremena provodim u sadašnjosti, a previše u prošlosti. Duh mi nije slobodan. Vezan je uz određene osobe, a često nije vezan uz Tebe. Možda zato klone, zbog toga ne mogu čuti. Možda mi time želiš dati do znanja da samo mislim da znam slušati, ali da bez Tebe ni to ne mogu.

Mislim da je ovo dovoljno za početak upoznavanja. Ionako znaš i puno više nego Ti ja mogu otkriti. Zahvatila sam teme kojima obično „predstavljam“ sebe neznancima. Razlika je u tome što Ti nisi potpuni neznanac. Netko si koga često srećem, ali isto tako često i ne razumijem. Premalo se trudim razumijeti. No od danas se to mijenja, od danas se sve mijenja. Obećajem.

P.S. Neke situacije kao dijete nisam razumijela, ali su se urezale u sjećanje i tek ih sad shvaćam. Želim Ti i to prinijeti. Stoga ću u sljedećim pismima prvo iznijeti svoju prošlost. Ako se već tamo pojavljuješ i iscjeljuješ, mogu se nadati da ću imati više Tebe u sadašnjosti. Isuse, danas Ti i ja krećemo na put. Samo Ti i ja. I cijelo čovječanstvo.

Neka ovime službeno započne naše putovanje.

P.P.S. Pisat ću Ti svaki tjedan. I osluškivat ću, mislim da nebeski glasnici nemaju ograničeno radno vrijeme.

Tvoje izgubljeno dijete, spremno za povratak kući,
Delia Reilly

 


BIOGRAFIJA
Rođena sam 1990.
Studiram na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.
Volim knjige, tišinu svog kutka i sve ljude na svijetu.
Ovo nije cijela priča, nego samo početak nečega što će s vremenom, nadam se, prerasti u malo veću priču :)

 


Facebook komentari

Novo u katalogu