Snovi koje snivam za tebe

Piše Nina Baršić

 

16. svibnja 1986.


Dragi Bože!

Danas su se mama i tata prvi put posvađali. Ili bar tako mislim. Čudno je to, nekad slika samo bljesne pred očima i siguran si da si je već negdje vidio, doživio, ali ne znaš gdje, ne možeš se sjetiti pojedinosti.

Na slici koju ja vidim baka me drži u naručju, a ja sam je čvrsto obujmila rukama oko vrata. Stojimo na vrhu stepenica. Mama je izrazito mršava, ne sjećam se da je ikad bila mršavija. Kosa joj je tamna i neuredno je svezana u rep. Nosi plavu majicu koja joj je nekoliko brojeva prevelika, te izgleda kao da nije njezina. Na licu joj se vidi svaka kost, a oči su joj tamno obojene. Ne znam je li to samo odbljesak od majice ili joj podočnjaci stvarno "jedu" oči. Izgleda ispijeno. Umorno. Tate se uopće ne sjećam. Razabirem samo tamne obrise koji ga predstavljaju.

Znam da su puno vikali jedno na drugo. Ne znam zbog čega. Tata joj je rekao neka se više ne vraća kući.

Na slici mama žurno silazi niz stepenice. Izgleda tako izgubljeno u vlastitoj kući. Gleda u mene i ponovno se uspinje. Tata je ne pušta da prođe, no ona viče kako ne ide bez mene. Ponovno silazi, pa se uspinje, silazi... Čini mi se da se prizor neprestano ponavlja, da mu nema kraja. Baka plače. Ja plačem. I mama plače. Ali tata je odlučan u tome da ja ostajem s njim. Mislim da joj je rekao i kako me više nikad neće vidjeti. Spušta se stepenicama i vuče mamu za ruku. Tjera je van. Ona ponavlja kako ne ide bez mene. Baka pokušava nešto reći, ali joj se glas izgubi u svoj onoj vici. Bojim se da će mama otići. Zovem je, vičem svim silama. Guram baku, vučem, tražim da me spusti. Želim ići s mamom. No baka me ne sluša, čvrsto me drži uz sebe i privija mi glavu na grudi kako ne bih čula mamu i tatu. Ali njihove riječi paraju zrak. Naravno da ih čujem, svaku riječ.

Još smo neko vrijeme stajale tamo u suzama. Naposlijetku se tata okrenuo prema nama i viknuo baki neka me već jednom unese unutra. Prije nego su se vrata zatvorila, uspjela sam kroz suzne oči razaznati mamu kako očajno pruža ruke prema meni. Nastavili su vikati jedno na drugo, a onda je sve odjednom utihnulo. Ostao je samo šum u ušima. Od umora i tuge zaspala sam baki na rukama.


Imala sam četiri godine. Možda me sjećanje vara. To je jedna od onih situacija u kojima se uvijek iznova nađem i tad ne mogu procijeniti jesam li samo sanjala ili se to stvarno dogodilo. I kasnije, kad odrastem, često ću se nalaziti u takvim situacijama.

Nedavno sam pronašla snimku maminog i tatinog vjenčanja. Pogledala sam je po prvi put. Svi su se vidljivo promijenili, jedino je mama ostala ista. Bila sam sigurna kako upravo na njoj vidim trag koji vrijeme ostavlja s godinama, no sad sam se uvjerila u suprotno. Istina, pogled joj je u zadnje vrijeme često zabrinut, ali to je ona zabrinutost koja se može naći u pogledu svakog roditelja. Dobra zabrinutost, rekla bih, ako se to uopće može tako nazvati. Kosa joj je sad nešto kraća i ona nije više onoliko mršava. Ali to je i dalje ona djevojka koja je crtala odlične portrete i koja se bojala probušiti uši. I dalje je Bēla.

Tata je visok i mršav. Još uvijek ima gustu crnu kosu. Nasmijan je i sretan. Pun snova. Djeluje kao nestašan mladi čovjek koji nikada nije upoznao tugu i bol. Nedostaje mi to. I danas je tata nasmijan, pa i sretan, ali znam da duboko u sebi pati. Boji se da će izdati sam sebe. Nesvjesno grebe po zidu iza kojeg su zakopana loša sjećanja. S druge strane tog zida skriva se preplašeni dječak kojemu je prerano i preokrutno oduzeto njegovo djetinjstvo.

Često poželim otputovati tamo, na dan njihovog vjenčanja, vidjeti i osjetiti uživo sve one situacije koje slika ekrana tako siromašno prenosi. Ipak, ima jedan prizor koji mi je čak i preko hladnog ekrana uspio vjerno dočarati toliko snažne i iskrene emocije. Bend je svirao pjesmu neposredno prije trenutka za darivanje. Obično ne volim taj dio na vjenčanjima, ali sad mi je drago da ga moji roditelji nisu preskočili. Pjesma je tužna i mama plače. Mršava ramena lagano joj podrhtavaju pod bijelom čipkom. Tata joj nešto šapne na uho, na tren joj na usnama zatitra lagani osmijeh, no odmah nestane. Suze i dalje teku jedna za drugom. Tada joj tata uputi najtopliji pogled ikad, nježno joj okrene lice prema sebi i pažljivo obriše svaku suzu svojom kravatom. Vjerujem da je u tom trenutku vrijeme stalo bar na kratko.

Još uvijek često uhvatim taj pogled na njihovim licima. I kratki poljubac u prolazu. I potpuno neočekivani zagrljaj. Još uvijek često čujem tatu kako joj pjeva.

Ljubav se nekad zna pritajiti, ali to ne znači njeno odsutstvo. Ona ne treba biti izvanredna da bi bila jaka. Dovoljno je znati je prepoznati u uobičajenim sitnicama s kojima se susrećemo svaki dan. To je ljubav koja se ne hvali, već ona koja služi. Ona koja se prepoznaje kad sve ostalo utihne. I moji roditelji se vole takvom ljubavlju.

Kažu da tišina nekad govori više od riječi. Sad znam da sam sanjala, jer tišina uistinu progovara onome tko dovoljno pažljivo sluša.


BIOGRAFIJA
Rođena sam 1990.
Studiram na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.
Volim knjige, tišinu svog kutka i sve ljude na svijetu.
Ovo nije cijela priča, nego samo početak nečega što će s vremenom, nadam se, prerasti u malo veću priču :)


 

Facebook komentari

Novo u katalogu