Zelena

Piše Marija Bliznac

Drago mi je, ja sam Varalita. Odakle mi ime, više ni sama ne znam. Kako funkcioniram, možda neki psiholog jednom objasni, iako se nadam da neće - ovako mi je ljepše. Jedino u što sam sigurna je zašto postojim. Tu sam da budem dio svijeta, posebnog, svijetlog, mirisnog i nekako zelenog svijeta da ni ne želim znati što je uzrok svoj toj zelenoj boji (mrzim špinat).

U početku mi je bilo teško, znate, nije lako probudit se u moru skakutavih ljudi koji te samo guraju, i gore i dole, i lijevo i desno, dok te ne odguraju u ljepljivu masu ružičaste želatine s okusom maline. Takvo nešto bi najnormalnije stanovnike ovog istog svijeta dovelo do ruba očaja, a mene...

Vidite, u redu je, malo me sram, ali kažu da je troje ozlijeđenih u takvim situacijama sasvim lijep i optimističan broj. Za kaznu sam trebala ići dvije i pol godine na terapiju kod doktorice S. Ona se brinila da moji urlici ne budu tako glasni, da moja odjeća ne bude u tako kričavim bojama, i da moja sklonost zelenoj bude možda... malo... manja...

"Još samo da riješimo ovaj veliki zeleni oblak oko tvoje glave koji ti zaklanja pogled i...", doktorica mi je optimistično rekla. I tako sam ja, jadna mala Varalita, morala, u svrhu terapije, na gradskom trgu, pred svim ljudima, sasvim javno, svaki dan prepričavati svoje snove, želje, ideje te na velikoj ploči ispisivati boje koje redom vidim. Zelena, zelena, svijetlo zelena, tamno zelena, zelena, zelena metalik... napretka nije bilo dok jednom ja, baš ja, ja, ja, ja nisam kao iz vedra neba napisala tu malu riječ.

"Plava" i svijet je na tren stao. "Plava" i oblak je nestao. "Plava" i sve je postalo tako čisto. "Plava" i vidjela sam one zle ne-zelene ljude iz mase kako se zadivljeno smiješe baš MENI.

Moram priznati, sada je još teže. Više je ljudi koje moram primjetiti da bih išla dalje i puno je teže kada moram izabrati između dva puta, onako sam, nasreću, imala samo jedan. Ali bez obzira na sve rizike, vidim sve pa, eto, biram boju kojom ću se pokriti, boju s kojom ću se grliti, boju koja će me ljubiti, ili čak onu koja će mi zadavati glavobolje.

Imam svoju dugu i njene boje u ravnoteži. Nekad na mojoj haljini, nekad u tuđim očima, ali sigurno su uvijek u meni. Ja sam svemir u malom, Varalita, djevojčica, bajka za laku noć, san, boca vode, rijeka, more, most i brod, nebo. I zato mi je ovaj svijet dovoljan da bude svo moje zadovoljstvo, a ja njegova ravnoteža.


BIOGRAFIJA
Zovem se Marija.
Rođena sam u ožujku 1991., u Splitu.
Iako studiram matematiku i informatiku, to me nije spriječilo da i dalje čitam beskonačno mnogo knjiga.
I uživam u tome.
A ponekad nešto i napišem. :)



Facebook komentari

Novo u katalogu