Bijeli kamen s dalekih svjetova

Piše Želimir Periš

Na zidu držim bijeli kamen. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svjetla i gledam njegov tajni plavi sjaj.

Ivko ga je pronašao jedno ljeto, dok su naš otok otkrivali prvi turisti, ima tome preko trideset godina. Došao je do nas razbijene usne i velike masnice pod okom i pokazao kamen. Rekao je da noću, kad svi zaspu, svijetli čudnovatim plavim sjajem. Da može čuti neke sitne glasove koji ga zovu, neke poruke i signale. To nije kamen s ovoga svijeta. Motali smo se oko njega, ali kamen je izgledao kao i svi drugi. Nestrpljivo smo čekali noć da i sami vidimo mističan sjaj.

Sutra Ivko nije došao do plaže. Otišli smo do njegove kuće, ali se čula samo vika i razbijanje. Zvali smo ga, pa mu je mater sva uplakana rekla da ne smi vani. Taj smo dan proveli na plaži, u nadi da ćemo i sami naći onakav čudnovati kamen.

Došao je do nas tek sutra, provukao se kroz prozor od kuhinje i pobjegao. Rekao je da je kamen svemirski brod iz dalekog svijeta, da im je dugo trebalo da razumiju njegov jezik, ali da sad znaju razgovarati s njim. Da su se srušili iz svemira u more i da im sad trebaju neke stvari da ponovo mogu letjeti. Mi smo podijelili zadatke među sobom. Netko je trebao donijeti ulje, netko sodu bikarbonu, ja sam trebao donijeti rakiju, a Ivko je rekao uzeti toplomjer za živu. Sve zajedno će se smućkati na neki način koji će njihov brod napuniti gorivom da ponovo može letjeti i vratiti se u daljine iz kojih su došli. Otrčao sam kući, a tamo je bila Ivkova mater. Sva izudarana s rukom zavezanom na prsima. Rekla je da će doći milicija po Ivkovog ćaću. Ja sam brže bolje, da ne nitko ne vidi, otrčao u kuhinju i ulio rakije u čašu, pa se probao iskrasti, ali me ćaća vidio i pitao što to nosim. Rekao sam vodu, a on je rekao dođi vamo da vidim tu vodu. Pobjegao sam, trčao sam, a rakija se prolijevala svugdje po meni, ali znao sam da će i malo biti dovoljno, i ne uspijem li donijeti tu rakiju sad, sve će propasti.

Sreli smo se pred crkvom svi osim Ivka. Stipe je rekao da ga je ćaća uhvatio kako krade toplomjer i ubio boga u njemu. Trčali smo kao ludi do Ivkove kuće, a tamo je već bila i milicija i pola sela. Vidjeli smo Ivka kako ga iznose na nosilima. Nisu nam dali da mu priđemo. A onda se usred gužve na terasi pojavio Ivkov ćaća i vikao da će se ubiti. Plakao je i proklinjao iz svega glasa, popeo se na ogradu, a svi su skočili ne bi li ga uhvatili i Ivka na tren ostavili sami. Dogurao sam se do njega i rekao mu Ivko, di je kamen? Ivkovo je lice bilo svo u krvi, nije odgovarao, a u ruci sam mu vidio bijeli kamen. Uzeo sam ga i rekao mu, spasit ću ih, ne brini se. Odveli su ga i nikad se više nije vratio. Ćaću su odveli u zatvor, a materi je brzo poslije srce puklo od tuge.

Od onda kamen držim na zidu. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svijetla i gledam njegov tajni plavi sjaj. Čekam glasove, da mi daju upute kako da im pomognem i spasim. Kako da spasim sve nas.

BIOGRAFIJA
Rođen 1975. u Zadru.
Programer i profesor, ali najviše pisac.
Priča je nastala kao igra na molbu autorovog trogodišnjeg sina: "Tata, napiši mi priču o ovom kamenu".
Priča nije posve dječja, ali niti je kamen posve bijel.


 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu