Promjena uvijek dolazi noseći darove

Piše Nina Baršić

21. studenog 1986.

Dragi Bože!

Danas sam imala prvo razbijanje po kući. A nakon razbijanja sam umjesto kazne dobila nagradu.

U susjedstvu nema mnogo ljudi. Sviđa mi se tišina okružja, blizina prirode i sigurnost odrastanja koje je mjesto pružalo. Kad kažem tišina, mislim na odsutnost automobilskih truba, užurbanost bučnih prolaznika i brujanje tvorničkih strojeva. Toga ovdje nije bilo. Samo tišina; ona koju se može čuti dok slušaš Mozarta. Ili Beethovena. Ali tišinu melodije su ovog puta svirali dječji osmjesi, zujanje pčela i cvrkut ptica. Tu i tamo mogao se čuti zvuk razbijanja kojeg su proizvodila moja tadašnja dva najbolja prijatelja - Danny i Sam.

Iako su bili stariji od mene 9 godina, većinu vremena provodili smo zajedno. Kad god je trebalo uskočiti, uvijek su se dobrovoljno javljali da me čuvaju. Nekad bi me samo vozili u kolicima (pritom su se nerijetko svađali jer se nikako nisu uspijevali dogovoriti tko će me voziti prvi), a nekad bi razradili cijele planove igara i pritom se zabavljali gledajući kako ih ne uspijevam pratiti.

Njih dvojica napravila su mi prvu pušku. I danas se sjećam kako sam bila izuzetno ponosna što su mi dopustili da se s njima igram rata, jer inače to nisu dopuštali djevojčicama. Veselo sam trčala za njima skrivajući se iza drveća i grmlja. Ako bi koji od njih nepažnjom otkrio naš položaj drugim dječacima, vrlo su se ljutili jedan na drugoga. No ako bih ja to napravila nikad se nitko ne bi naljutio. Dapače, dobila bih besplatnu vrtnju u krug i pohvalili bi me da sam odličan ratnik. Ponekad, kad nitko ne bi gledao, igrali bismo se lutkama. Uz prijetnju da nikome ne smijem reći.

Jednom su me čuvali dok nikog drugog nije bilo kod kuće. Igrali smo se u maminoj sobi i čak su mi dopustili da ih šminkam. Nakon što su bili gotovi, oni su šminkali mene. Ne znam tko je izgledao gore, ali morali smo se urediti za bal koji smo pripremali. Skinuli smo mamine šešire s ormara i svatko je dobio po jedan. Ne sjećam se da smo se ikad toliko zabavljali kao taj dan.

Pustili smo glazbu, primili se za ruke i krenuli plesati. Nažalost, bal je završio i prije nego je počeo. Poneseni uzbuđenjem prejako smo se zavrtili te smo udarili u komodu i srušili mamin najdraži sat uokviren staklom. Vrisnula sam, i pala na pod nasuprot krhotinama. Danny i Sam su sjeli do mene odmah počevši smišljati što reći.

„A da kažemo da je Delia utrčala unutra iako smo joj rekli da ne smije u sobu? I onda je... Onda je... Udarila je...“, predložio je Sam, ali Danny je samo odmahnuo glavom primijetivši moj tužan pogled.

„Najbolje da kažemo istinu. I umijemo se“, zaključio je Danny, a Sam se razočaran morao složiti s njim.

Tek što su to izgovorili, čula sam kako su se u dvorištu zalupila vrata automobila. To je značilo da su se mama i tata vratili doma. Dečki su otrčali umiti se, a ja sam sva zaplakana otišla pred mamu. Isprva sam je prepala jer je plavo-ljubičasta šminka pomiješana sa suzama izgledala kao doista ozbiljna ozljeda. No laknulo joj je kad je vidjela da su i Danny i Sam našminkani. Jednoglasno su viknuli da im je žao i da se nikad neće ponoviti, te su pobjegli iz kuće. Mama me zbunjeno upitala „Delia, što je bilo?“. Odvela sam je do sobe i pokazala na unakaženi sat.

„Oh, Delia!“, uzdahnula je. Upitno sam je gledala čekajući kaznu. Sagnula se i posjela me sebi u krilo. „Nije lijepo ovo što ste učinili. Sljedeći put morate više paziti dok se igrate. U redu?“
Kimnula sam.
„A sad obriši suze, imam jako lijepo iznenađenje za tebe“, nasmijala se i poljubila me u čelo.
„Što, gdje? Pokaži mi!, vikala sam.
„Vidiš li kako je mami narasao trbuh?“, pogledala me nježno prošavši rukom po trbuhu. Pažljivo sam je slušala širom otvorenih očiju. „Unutra je beba. Još je jako mala i boji se, pa ne može izići. Ali ako je budeš voljela, i pričala joj svakog dana, polako će rasti i neće se više bojati. Onda će moći izići van i igrati se s tobom.“
„Ajme, mama! Imat ću živu lutku!“
„Ne, Delia, vidjet ćeš da će Harrietta biti puno bolja od lutke.“
„Harrietta?“
„Da, tako će se zvati.“

Zagrlila sam mamin trbuh i počela joj pričati: „Bok Harrietta! Ja sam Delia, tvoja seka! Moraš puuuuno jesti da narasteš velika. Jer je mama rekla da si sad još mala pa ne smiješ van. Kad narasteš, onda ćemo se moći igrati rata s Dannyjem i Samom. I šminkati se! O da, oni se ne znaju šminkati. Moraš brrrrzo doći!“

Tog se dana mnogo toga promjenilo. Danny i Sam nisu me više čuvali. Nismo se više ni igrali zajedno. Možda je kriva neugoda zbog šminke i razbijenog sata ili ljubomora što ću kad se Harrietta rodi više vremena provoditi s njom. Možda je tako jednostavno trebalo biti. I Danny i Sam su i dalje bili tu, ali malo po strani, a središnje mjesto od tog dana nadalje zauzelo je još nerođeno biće koje mi je od prvog trena svog postojanja ukralo srce.


BIOGRAFIJA
Rođena sam 1990.
Studiram na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.
Volim knjige, tišinu svog kutka i sve ljude na svijetu.
Ovo nije cijela priča, nego samo početak nečega što će s vremenom, nadam se, prerasti u malo veću priču :)



 

Facebook komentari

Novo u katalogu