Žena od Borbe za ništa

Piše Andreja Rambrot


*** *** ***

Tm tm tm tm, tm tm tm tm, tm tm tm tm... U vlaku. U sebi. Izvan sebe? Ritam se izjednačuje s otkucajima srca. Uglavnom. Noćas, jučer, sutra. Sve je isto. Tu sam negdje. Ni gore, ni dolje. I gore, i dolje.
Sjedim. Onako sama, gledam kroz prozor. Kadar je brišući. Obožavam ga, uvijek ga obožavam jer je naprosto poučan. Jel se krećem Ja ili je to Svijet? Da li prolazi vrijeme ili prolazim Ja? U kolotečini mojih misli vrte se stihovi aktualne pjesme:

“Vrati se u Zagreb,
kad bi mogla, kad bi htjela.
Vrati se u dane kada nismo bili normalni.
Vrati se u Zagreb
kad bi mogla, kad bi htjela.
Ovdje pripadaš, tu i ostani”

Vraćam se. Možem to, želim to.

“Verbalne akrobacije, glupe situacije,
to smo mi.
Ko je ikad rekao da mi smo zauvijek
kada znamo da sve ima svoj vijek”

Zašto druga strofa uvijek mora pokvariti prvu? Da, istina je, sve ima svoj vijek. No, što ako se ja ne želim prodati Istini, što ako ne želim postati još jedan klon obiteljskog generacijskog niza?

Jedino me nebo razumije. Proplakalo je, jer, meni je teško pokazati osjećaje. Gledam u tu jesen. Gledam u noć. Jedina točka puna nade, svjetlost je na stropu kupea. Promatram odraz svoga lica u prozoru. Kiša i dalje pere stakla. Mije mi obraz. Ne, ne plačem. Samo nisam sretna.

Volim stvarati iluziju uplakanog lica i igrati se sa morbidnošću. Vještica sam zaokupljena svojim svijetom mašte. Pomalo, gubim se u snovima. Čovjek prekida moju bajku – “Stigli smo u Zagreb.”

Gađana debelim kapima kiše, trčećim korakom tražila sam vrata iznajmljenog stana.


*** *** ***

Zvonjava alarma kao da otkucava pet minuta do ponoći. Noć je za me bila kratka. Jutro me otjeralo sa astrološkog putovanja – u rikverc, razumije se. Iz kreveta izvukla me jedino pomisao na Istinu. Sunce je, na sreću, dalo sebi nešto više oduška pa je svijet odmah izgledao drugačije. Nekako ljepše. Dogovor je bio u 13 sati. Hvala Bogu, nije petak pa ovog puta ne dramim oko brojke trinaest.

Kao tipična dvadesetipetogodišnjakinja na vrhuncu PMS-a, prekopala sam cijeli ormar u nadi da ću pronaći normalnu odjevnu kombinaciju. Za Njega. Zbog Njega. Je li to uopće moguće? Razum to negira pokušavajući refreshati moje misli. Luda sam. Mora da sam luda. “Prokleti muškarci!”

Nakon dva sata povuci-potegni igre, rukavi i nogavice napokon su popustili. Njihova borba bila je uzaludna, jer – haljina uvijek donosi pobjedu. I ja sam se, poput svojih majica i hlača, borila uzalud. Žena od Borbe za ništa – da, to sam ja. Tuđa haljina uvijek je slađa od vlastite. ON to prokleto dobro zna.


*** *** ***

Stojim ispod sata. Trinaest je tužan broj, mislim. Ne! Eno ga, vidim ga! Trinaest mi odjednom postaje sretniji broj. Zumiram ga pogledom... Paron, on se približava. I već je tu.

Drhtim, a vrijeme nije hladno. Topim se, a nedovoljno je toplo. Zelena sam, a nisam sa Venere. Ta moja priča šapuće suprotno. Hmm, možda sam sa Marsa?! Ali, ja ne mogu biti s Marsa. S Marsa su muškarci. Žene su sa Venere. Ako sam ja s Marsa i on je s Marsa, onda smo zajedno jedan veliki plus. Jer, minus i minus u matematici daju plus. A ljubav je matematika... STOP! Opet previše filozofiranja. Kako sam tipična žena! Mora da sam ipak s Venere.


*** *** ***

JA: Ćao!
ON: Bok.
JA: (Smijem se.) Kako si?
ON: Onako. (Ravnodušno i ozbiljno.)
Gutam knedlu koja mi je zapela u grlu. Približavam mu se. Očekujem poljubac.
ON (Odgurnuvši me.): Ne sada.
JA: Nego kada?
ON: Ne znam. Možda više nikad.
JA (Zabezeknuto, onako nepomirljivo se odmaknem.): Znači... Ti misliš da nema potrebe razgovarati više... Hoćeš reći da... to je... to je to... gotovo je?
ON: Ne znam. Valjda... Valjda jest.
JA (Tišina mi pokušava usisati srce. Ne organ, već onaj osjećaj unutra.): Ja... ne znam... Ti... kako misliš, valjda?
ON: Valjda je moralo tako biti.
JA: Ali... ja ne želim da tako bude. Ja... Ja te volim!
ON: I ja volim tebe. Uvijek ću te voljeti. Ali, mislim da nisam dovoljno dobar za tebe. Ti možeš naći boljeg.
JA (Naivno.): Ja ne želim boljeg! Želim tebe! Samo tebe!
ON: (Racionalno.) Smiri se. Opet si histerična.
JA: Nisam. Samo... Pokušavam shvatiti situaciju. Pokušavam shvatiti Nas.
ON: Nas više nema. Gotovo je. Pomiri se s time.
JA: Ali... Kako da se pobogu pomirim?! Što ti je?! Ne mogu se pomiriti s time!
ON (Hladno.): Onda nemoj.
JA: Ti... Ti me stvarno napuštaš, gotovo je?
ON: Da.
JA: (U šoku.) Dobro, jesam li ti učinila nešto nažao?
ON: Nisi.
JA: Nisi osjetio moju ljubav?
ON: Jesam. Možda sam je osjetio i previše.
JA: Prave ljubavi nikad nema previše.
ON: Onda naša ljubav nije bila prava.
JA: (Ogorčeno.) Igrao si se sa mnom.
ON: Možda. Ako jesam, nisam to radio namjerno.
JA (Nakon poduže stanke.): Znači ideš?
ON: Da.
JA: Ostavljaš me?
ON (Nakon poduže šutnje, slegne ramenima.): Zbogom!
JA: Čekaj, stani! Ne možeš samo tako otići. Ne može pola desetljeća završiti razgovorom od pet minuta!
ON (Nakon što se vrati par koraka unazad.): Moram. Netko me čeka. (On ode. Ne okrećući se. Zadnji put.)


*** *** ***

Zoom se smanjuje. U mojim očima ON postaje sve manji. Mutniji.
Tko je sada to? Tko mu se to smije i širi ruke?? Tko je sada Ona???

Odjednom zrak postaje gust poput gline. Dah po dah, jedva dišem, milimetar po milimetar, jedva se krećem. Tik pa tak i vrijeme je gotovo stalo. Nestala je buka. Šum je pronašao svoj minimum.

Ostala sam samo Ja. Jedina osoba u gradu. U zemlji. U svijetu. Sama sa sobom. Nemam više nikog. Ne osjećam više ritam. Ne osjećam otkucaje srca. Uglavnom. Noćas, jučer, sutra. Sve je isto. Tu sam negdje. Ni gore, ni dolje. I gore, i dolje.
Žena od Borbe za ništa – to sam ja. Odnosno... bila sam.

(Vječne su jedino pjesme.
“Ko je ikad rekao da mi smo zauvijek
kada znamo da sve ima svoj vijek”)


BIOGRAFIJA
Zovem se Andreja Rambrot. Sasvim sam obična djevojka na pragu četvrtine stoljeća. Vragolasta, ali osjećajna. Iskrena nadasve. Mogu se pohvaliti što u rukama držim diplomu magistre. Diplomirala sam kroatistiku i komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu, razumije se, jer filzofski je ipak način života.
Najviše volim knjige. A onda i kazalište. I glumu, također. Glumatanja ne volim.
Volim gledati i filmove, no preferiram one europske. Zato sam najsretnija kada volontiram po raznim hrvatskim festivalima. Tamo sam svoja: družim se, plešem, raspravljam, kritiziram, pohvaljujem, sanjam...
Jednoga dana, kad narastem, želim postati redateljica svog života. Za sada to ne mogu – moram čekati da padne Vlada.
Od mene možete tražiti puno. Od mene možete puno i dobiti. Pitanje je samo da li ćete me voljeti.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu