Ponekad

Piše Iva Ušćumlić Gretić


Ponekad se okreneš i svjetlo padne točno onako kako treba, i uhvatim kako ti kosa pada niz leđa i u času raširi lepezu sjena na tvojoj koži i poželim tad, stvarno poželim, uzeti olovku ili kist i iscrtati tu kartu na tvojim leđima, ispisati je, zadržati taj trenutak čak i kad ustaneš, i kad pokrivač spuzne niz tvoje bijele bokove i kad skočiš onako na prste kao kad djeca preskaču lokve, znaš onako, na prstima poskakujući. Ponekad promatram kako se lijeno poslijepodnevno svjetlo širi po tebi i volim ustati onda, glumiti kao da imam nekog posla, kao da ću promijeniti glazbu, donijeti vode, isprazniti pepeljaru koju smo davno prepunili, samo da bih mogao, kada se ponovno pojavim na vratima, ugledati na tren kako ti se smiju oči kad me pogledaš, kako se protežeš na plahtama polako, tako da vidim obrise tvog tijela. I zadržim dah, znaš, na trenutak zadržim dah, i pustim da potraje malo predugo, taman toliko da se uspraviš na krevetu, pogledaš me s pitanjem u očima (a znam što se pitaš, je li sve u redu i moram li poći) i rado bih ti odgovorio, ali to što želim reći ne stane u riječi. Ponekad, dok te promatram tako, pomislim da nisu još izmišljene riječi kojima bih ti rekao sve to…

Ponekad svjetlo padne baš kako treba: netko se proveze ulicom i osvijetli zidove i spuznu sjene na mene i na tebe, na tvoje tijelo podamnom, i zaustavljam se na trenutak – možda je neprilično, znam – da uhvatim tvoje usne i tvoje oči i onu tamu koja u mraku vrišti iz njih i kapljice znoja koje se cakle na tvome vratu. Ponekad poželim da mogu samo ponavljati tvoje ime, ponavljati ga do u beskraj, dok se ne zalijepi za zrak, dok se ne zgusne kao paučina negdje pod mojim prstima – tvoje ime! – dok se naši vriskovi ne stope s vjetrom i kišom i brundanjem automobila i škripom vlaka u daljini, s tuđim glasovima, s tuđim životima.

A ponekad bih vratio sve na početak i prije početka, u one dane kad sam te tek upoznavao, u one dane kad si bila samo zamisao, ideja, mutna slika. U one dane prije, prije, prije, prije nego sam te držao u zagrljaju i šaptao, sada si moja, prije nego sam prvi puta gurnuo glavu u tvoju kosu (miriše na proljeće i na oluje u daljini) i prije nego su riječi između nas postale tolike da ih više ne govorimo – iako pričamo neprestano – jer ponekad riječi narastu i budu veće i od tebe i od mene i od ovih stvari koje se pletu između nas.

Jer ponekad, znaš, u mojoj glavi odlaziš. Jednostavno se poderu naša lijena poslijepodneva koja provodimo zagrljeni u krevetu, puštajući da iza prozora tutnji svijet, nesmiljen kakav svijet već jest, i poderu se naše besane večeri, i naša obećanja i naše uvijek i zauvijek i vječno, i gledam te kako odlaziš, kako kliziš poput zaboravljenog refrena u zimsku večer, zaplavljena od leda i polupanih uličnih svjetala.


BIOGRAFIJA
Priča je dio ciklusa Deset lica tuge, povezanih priča Ive Ušćumlić Gretić i skladbi autorice Anite Andreis. U svakoj od priča obrađujemo jednu boju tuge. Ovo je tuga početka. Da, ima tuge u početku. Puno tuge. (A kako divno Anita sklada, može se ovdje čuti www.youtube.com/watch).



Facebook komentari

Novo u katalogu