Brat Barnabas

Piše Tomislav Đokić

Pijuckao je malim, kratkim gutljajima kako bi tekućina potrajala duže i kako bi se imao čime zanimati barem još petnaestak minuta koje si je odredio kao krajnji rok nakon kojeg će se ispričati prisutnima i napokon poći na spavanje. Pivo je, s obzirom na sparnih četrdesetak stupnjeva koji su ljigavim činili sve čega bi se dotakli, bilo zadivljujuće hladno. Svježina njegova donekle je potiskivala izrazito hmeljav okus koji se agresivno hvatao za nepce.

"Kako vam se sviđa naše pivo?", kraću stanku prekide brat Barnabas pompoznim baritonom koji je, zahvaljujući njegovom, svahilijem obilno začinjenim engleskom čak i takvoj trivijalnoj rečenici davao neku istaknutu važnost. Sve što ga je čuo te večeri da govori zvučalo mu je poput čitanja evanđelja, poput objava toliko važnih, da bi se, slušajući ga, potpuno ukipio očekujući neku iskonsku mudrost koju naprosto nije bilo dobro prečuti. Linusu je to sada već prilično išlo na živce.

Nije mogao biti manje zainteresiran za ćaskanje nad temama poput sparine, godišnjih doba i desetljetnih suša, udobnosti kreveta, malaričnih komaraca, tete koja je jutros doputovala iz Nairobija u posjet bolesnoj nećakinji, a eto, već sutradan mora natrag, dok autobusne karte stalno poskupljuju ili o, poput karijesa izjedajućoj korupciji, temi, ne toliko nezanimljivoj, koliko teškoj, a posebno mu se nije čavrljalo o našem, istočnoafričkom pivu, o jednoj od nekoliko vrsta koje je isprobao i koja mu se sada činila nadasve gorkog okusa, što se, pak, nije moglo smatrati posebno objektivnom procjenom, budući da nikad, osim pri izrazitoj žeđi pa ni tada, nije obožavao pivo. Kilimanjaro premium lager, jedno od najpoznatijih ovdašnjih piva, najbolje mu je sjelo nakon šestodnevnog potucanja po golemoj planini, kada je, spustivši se napokon na civiliziranu nadmorsku visinu, njime zadovoljno ispirao vulkanskom prašinom zasićen želudac.

"Kilimanjaro je svakako najbolje, ne samo tanzanijsko, već istočnoafričko pivo", inzistirao je brat Barnabas na pivskoj tematici i dalje sav teatralan, držeći se kao da čita svetu istinu uklesanu u stijeni starijoj od vremena.

Zašto me sada davi s tim pivom? Koga je briga za to koje je pivo njemu najbolje? Zar ne bismo jednostavno mogli sjediti u polumraku ugodne terase i hvatati rijetke daške svježine koji su škrto nudili svoj blagoslov, donoseći kiselkasti miris luke iz obližnjeg zaljeva. Umjesto toga, on se svako malo trsi nižući svoje mudre izreke, te očekuje odobravanje prisutnih. Linusu je išlo na živce već i to što ga Barnabas toliko živcira. Nije mu bilo jasno zašto ga toliko smeta. Bilo mu je, pak, jasno da neće umaknuti toliko neželjenom razgovoru.

"Safari mi je za nijansu boljeg okusa, no večeras mi ovaj hladni Kili sjeda baš odlično. Vjerujem kako je to zbog ugodnog društva, no možda je razlog i u tome što već sutra bit ću tisućama kilometara daleko odavde i ovo mi je vjerojatno zadnje afričko pivo do tko zna koje sljedeće prilike", odazove se pozivu na dijalog, nadajući se da će ga izdašnost rečenice rehabilitirati daljnjeg učešća barem na neko vrijeme, te otpivši gutljaj, uspije u okusu prepoznati nijansu arome ustajale vlažne kuhinjske krpe. Kad se barem ne bi tako napadno hvatalo za nepce!

Asocijaciji unatoč, senzacija koju je okus izazivao nije mu mrska bila i to ga je kratkotrajno zbunjivalo dok nije shvatio da se ključ te bizarne privlačnosti, sasvim prozaično, nalazio u alkoholu, koji je podmuklo smanjivao napetost uzrokovanu iščekivanjem nečega strašno neodređenog. Osjećaj je to kojega se, tek je sada postao svjestan, neprimjetno i nesvjesno riješio poput glavobolje koje ste itekako svjesni dok je prisutna i sve biste dali da prestane - što ponekad i nije tako jednostavno - no, naizgled iznenada, shvatite da je bol prošla, ali da se ne možete sjetiti onog izričitog trenutka olakšanja ma koliko se trudili ne propustiti ga. Ovoga puta jasno je znao odrediti kada je i kako uznemirenosti nestalo; dobro je znao da se to dogodilo prije nekoliko tjedana, već nakon prve noći prospavane pod mrežom koja je tako jednostavno, a efikasno štitila od uboda subekvatorskih malaričnih i ostalih komaraca i izazivala mu posebno ugodno opuštanje pred san. Svi su dani, nakon tog, prvog, proletjeli kao u lakom lebdenju. Bez gotovo imalo truda jutrom bi se ka danu otisnuo u nekoliko jednostavnih pokreta, lebdio glatko kroza nj kao čamac kroz bonacu i u kasnu se večer, mrtav umoran, privezao uz smiraj s osjećajem opuštajućeg zadovoljstva. Napetosti i neodređenosti, s kojom se kod kuće navikao živjeti godinama, nije bilo ni u natruhama. Sve do večeras.

Prokleti fratar svojom je pojavom sve vratio, a Linus nije bio u poziciji da se suprotstavlja jer mu je pružio gostoprimstvo svog prenoćišta, krov nad glavom, tuš s toplom vodom i večeru zadnjeg dana prije povratka kući, te naposljetku nije napravio baš ništa čime bi zaslužio netrpeljivost. Brat Barnabas se, nasreću, nije dao isprovocirati time što ga je Linus, nasuprot svima prisutnima, oslovljavao s gospodine, izričito izbjegavajući tituliranje koje mu je bilo neugodno upotrebljavati. Ta, nije mu on brat i, usprkos činjenici da je to uistinu uobičajena kurtoazna titula, ne može je upotrijebiti jer mu nije prirodno, a osim toga išlo mu je i na živce.

Nedostajao mu je dom i nedostajali su mu neki ljudi, počeo je čak razmišljati i o poslu, vrlo kratko jer bi ga pri pomisli na poslovne obaveze odmah ukočila bol u vratu, zapravo, ukočilo bi ga duž cijele kičme pri samoj ideji ikakve obaveze. No, malo što mu je nedostajalo poput njena pogleda, glasa, mirisa, blizine i njene prisutnosti. Pri tom nisu pomagali ni mreža protiv komaraca ni alkohol. Opuštali jesu, ali nisu zadržavali niti prazninu ni nedostajanje. Nedostajala mu je ljubav. Veselio se povratku kući.

Brat Barnabas kao da je naslutio kamo su odlutale Linusove misli. Sjedio je prekriženih nogu u poluzavaljenom položaju na stolcu s rukonaslonima, i rukom otirao prašinu s nekad crnih, a sada znatno posivjelih cipela, vidljivo raskvašenih od nošenja. Na prstenjaku desne ruke sjajio mu se osrednje velik, zlatni pečatnjak.

"Dom, da, da. No, tisuće kilometara, stvarno, dalek je to put, svakako. Kakav let imate?"

"Letimo preko Kaira za Beč. Odatle ćemo automobilom za Hrvatsku. Za Zagreb."

"Ah, Beč. Bio sam jedanput u Beču. Išao sam avionom."

"Stvarno, kada ste bili? Da li vam se svidio grad?"

"Prije nekoliko godina. Zapravo, nisam baš imao mnogo vremena za razgledavanje, boravio sam ondje samo jedan dan. Održali smo sastanak s misionarima iz Europe u mjestu kraj Beča."

"Kojem mjestu?"

"Ne mogu se točno sjetiti imena, Schec…, tako nekako. Blizu je Beča."

"Schwechat? Tamo je zračna luka."

"Tako je, bravo! Schwechat je ime mjesta. Tamo smo se sastali, održali sastanak, navečer otišli na večeru i sljedećeg sam jutra odletio natrag za Dar."

"Znači, u Beču niste ni bili? Jedan ste dan proveli, samo u Schwechatu? Toliki put."

"Tako je, nije bilo vremena za grad, nije bilo novaca za još jedan dan boravka. Skup je to put i te godine mene su delegirali za sastanak u Beču."

"Pitali ste me ranije gdje je Hrvatska. Beč je vrlo blizu Hrvatske, svega nekoliko sati vožnje automobilom. Zapravo, Hrvatska graniči s Austrijom i dvije su to vrlo bliske i povezane zemlje. Znate li da je Beč nekoć bio…?"

"Hrvatska, da, da, tako je. Je li Hrvatska blizu Italije?"

"Jest, blizu je. Hrvatska također graniči i s Italijom."

"Da, da. Znam gdje je Italija."

Zapravo, malo je toga što Linusu nije išlo na živce. Svu pažnju i sve zanimanje za nešto ili nekoga nije mogao, ni uz najiskrenije namjere više držati u žarištu dulje od nekoliko dana pa ni nekoliko sati, a nerijetko se radilo i o trenucima, što je nalazio posebno zabrinjavajućim budući da ga je dovodilo u ponešto neugodne situacije. Pivo, koje mu se uopće nije pilo, trebalo mu je pomoći da sakrije ravnodušje za koje se bojao da bi ga moglo odati i uvrijediti domaćine, gospodina brata Barnabasa i njegovu benediktinsku subraću, a ne bi volio zadnjeg dana prije povratka kući pokvariti odnose ni sa svojim drugovima.

Računao je u sebi koliko ga sati dijeli od najdražeg zagrljaja.

Bilo mu je jasno da je većina stanara samostana primijetila kako se jedini nije prekrižio prilikom molitve koju je brat Barnabas izgovorio prije posluživanja večere. Takvi su ga trenuci, ionako, uvijek do sada zatekli donekle nespremnoga. Ipak, vidljivom zanimanju usprkos, iako nemušto, trudili su se biti diskretnima i to je zahvalno cijenio jer, koliko god mu svećenik naporan bio i dosađivao mu ubijanjem vremena nametnutim čavrljanjem, mogao bi izdržati cijelu večer priče o svemu, samo da netko ne pokrene kakvu duhovnu raspravu. To bi ga vjerojatno dotuklo jer za to danas i sada nije imao dovoljno energije, ali Barnabas, odlučno zaključivši sat zemljopisa i opet, bez imalo truda pogađa u samo središte Linusova misaonog kaosa.

A kad se sretnu, kad se zagrle, kad bi barem taj ushit potrajao, to je jedino što želi.

"Recite, gospodine Linus, ako nisam previše indiskretan, koja je vaša vjeroispovijest?", mirno to izgovori Barnabas, glasom tako iritantno umirujućim da se Linusu učinilo da već sanja, dok ga istovremeno iz snova grubo za kosu vuče jedna od strašnijih noćnih môra. Vrat mu se toliko ukočio da je, s naporom nagnuvši glavu, osjetio i čuo pucketanje pod ušima i iskapio zadnji gutljaj već znatno nepitkog piva, gutljaj poslije kojeg je imao osjećaj kao da je i jezik i nepce i grlo protrljao ručnikom o koji se obrisalo desetine pari prljavih ruku. Osjetio je napetost kako ga grli, a neodređenost mu sjeda u krilo i meškolji se. I nije ih samo osjetio, jasno ih je vidio, kurvanjski vulgarne, kako se uvijaju oko njega istiskujući mu zrak iz pluća. Branabas, dakako, nije ništa ni vidio ni osjetio.

"Vi, gospodine, niste katolik?"

"Nisam."

"Protestant? Pravoslavac?"

"Ne, nisam ni jedno ni drugo. Zapravo…"

"Musliman? Ma, ne. Ah, znam, vi ste agnostik, jesam li u pravu?"

"Niste u pravu. Gledajte, možda bi najbolje bilo da večeras o tome ne... Možemo li zaključiti kako naprosto nisam raspoložen za ovaj razgovor?"

"Sada sam shvatio, vi niste religiozni. Nisam želio biti nasrtljiv, pogriješio sam. Oprostite mi, molim vas."

"U redu je, nemojte se ispričavati. Razumijem vas. Oprostite vi meni jer sam bio otresit."

Neće potrajati, shvati Linus i pokunji se, neće potrajati zato jer su njegovo nestrpljenje i opiranje postali kroničnima, zato jer su promjene vizija u njegovoj glavi toliko brze i česte, kao u jednogodišnjeg djeteta i gotovo sve mu se čini toliko užasno sporim i ustajalim da svaka pojava vrijednost izgubi takoreći istog trenutka kada i nastane, poput subatomskih čestica čiji je život, dakle trajanje, moguće dokazati jedino teorijski. Linearna, trajna privremenost jest ono što Linusu izaziva trajni nemir u urbanoj civilizaciji.

Ovdje, u Africi, pak, sve je trajno privremeno prema prirodnim zakonima, a istovremeno toliko sporo da vrijeme gubi smisao koliko se god trudio održati ga i stoga mu se brat Barnabas večeras prikazao kao oličenje mirnoće, strpljivosti i razumijevanja. On je nepatvoreni dio tog prirodnog poretka. Zavidio mu je na tom daru i zato mu je išao na živce. No posebno je mrzio samog sebe jer taj isti dar zračio je i iz svih njenih nastojanja da ga usreći, a Linus je to, uobičajeno, po kratkom postupku gušio. Odavde, izdaleka, to se činilo tako razumljivim i jednostavnim. Tamo, kod kuće, to se činilo poput nemoguće misije. Možda naposljetku, ovaj put, ipak, potraje.

S nedalekog crkvenog tornja kasnovečernju sparinu rasparao je zvuk zvona, glasna, odlučna, tečna, jednolična zvonjava, bez nervoze, prijetnje, uvjeravanja ili pozivanja na išta. Gotovo istovremeno začuo se i prodoran tenor, ponešto unjkav, drhtav, ali glasan pjev obojen neprirodnim, izobličenim tonovima kojim su ga obojili metalni razglasni zvučnici postavljeni na vrh minareta, zahvaljujući kojima ga se čulo kilometrima unaokolo. U svega nekoliko sekundi, uokolo samostana, cijelom četvrti, no vjerojatno i cijelim gradom kojem su davno dali ime koje u prijevodu znači luka mira, zrakom je odjekivala čipkasta kakofonija zvonjave i zavijajućeg, bolnog pjeva, Allahu Akbar!

Ni sat kasnije, bezuspješno pospremajući u svojoj sobi kaos od prtljage, Linus je spoznao da već punih pet dana zabunom umjesto antimalarika pije analgetike (male, ružičaste tablete, izgledom su potpuno nalik jedne drugima), dakle, baš tih svih dana tijekom kojih se nalazio u, kako mu rekoše, zoni izrazito aktivnih krvopija. Iako nije imao ni najmanjih manifestacija koje bi izazvale paniku, normalno bi bilo očekivati barem trunku zabrinutosti zbog te spoznaje. Naprotiv, iskezio se vidljivom roju komaraca koji se meškoljio na vanjskoj strani zaštitne mreže nad predivno prostranim krevetom, izašao ispod tuša, te bez i najmanje žurbe odjenuo samo laganu majicu, pospremio još poneku sitnicu za put, sjeo na rub kreveta i koju minutu, sasvim odsutno, slušao prigušene glasove, razgovor dvoje ljudi koji je dopirao iz stražnjeg dvorišta pod prozorom. Nije razumio ni riječi jer su govorili na Svahiliju.

Razmaknuvši, poput paučine laganu mrežu, zavukao se pod plahtu. Zujanje malih opasnih napasnika u mraku se čulo posvuda u sobi, no bio je uvjeren kako se pod mrežu nije uvukao niti jedan jedini komarac i zaspao, potpuno opušten, dubokim snom.

 

BIOGRAFIJA
Tomislav Đokić (Zagreb, 1967)

"U nadmetanju ili, bolje reći, igri s prirodom čovjeku je od najveće koristi mozak, koji ima tešku zadaću vaganja između straha i želje za iskušavanjem vlastitih mogućnosti. Neki će upravo zbog prevelike želje za uspjehom doći do točke odakle se više ne može natrag. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje zbog pretjerane žudnje za dokazivanjem može sebe dovesti u stanje samouništenja." (Stipe Božić, Sedam vrhova, 2003)

"Besmisleni" i potpuno nematerijalni ciljevi, neuobičajeni za uvriježeno razmišljanje, izvan dosega su poimanja većine ljudi, a upravo ti ciljevi donose najveća ispunjenja i za njihov doseg često je potrebno napraviti najmanje jedan korak preko granice mogućnosti.
Volim kad zaspimo zajedno, svi troje na velikom krevetu, a glave nam se dodiruju i njen mali dah na licu osjećam.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu