Sudbina je stigla u crnim papučama

Piše Lidija Deduš

Željela bih zapisati san.

Nalazim se u selu na brdu. Na vrhu brda, točnije. S moje desne strane je padina na kojoj se, u kaskadama, smjestilo groblje. S moje lijeve, međa od bobičastog grmlja i borovine. Tu se lagodno ugnijezdila grobljanska česma. Ispred mene pruža se asfaltirani put koji, na nekih tridesetak koraka od mjesta gdje stojim, vijuga nadesno i gubi se iza seoske crkve i crkvenog dvorišta. Na kraju puta, prije okuke, stoji općinska zgrada hrđavih oluka i poderane fasade na kojoj se vijori zastava, a s lijeve strane zgrade - mjesna škola. Na zidu škole zalijepljen je plakat s likom muškarca čije lice razabirem tek u obrisima. Jak vjetar ulazi mi u uši, oči, nos; sprema se oluja, a oblaci, nisko nadvijeni nad brdom, pritišću nebo na zemlju stvarajući vakuum koji mi istiskuje zrak iz pluća. Sitne nebeske kapljice padaju mi po nosu i staklima naočala, a kosu mi vrtloži istočnjak razbacujući je na sve strane svijeta. I unatoč jakom vjetru, vlada posvemašnja tišina koju, povremeno približavajući se, pa opet udaljavajući, razbija zvuk vode koja iz česme kaplje u oveću lokvu na tlu.

Došla sam u ovu nadrealnu sliku sa zadatkom mjesne učiteljice. Listopad je, već pomalo miriše na snijeg i prije nego spustim kofer u toplu sobu koja mi je, navodno, namijenjena u kući seoskog župnika, moram pokucati na njegova vrata i obaviti razgovor od kojega me, unaprijed, spopada blaga mučnina. Neobjašnjivi srsi klize mi niz kralježnicu, te se želim okrenuti i potrčati u suprotnom smjeru, ali glas u glavi, snažan i sugestivan, repetitivno kazuje: "Forma mora biti ispunjena". Ne razumijem značenje, pokušavam krenuti, ali noge su mi zabetonirane u hladni asfalt. Krajolik počinje kliziti mimo mene, što bi moglo značiti da hodam, ali duboko u sebi osjećam paniku. Želim vikati, no strah je jači. A ne znam čega se bojim. Iz stupora me prene lavež psa. Vezan tijesno uz kućicu u kojoj obitava u župnom dvoru, krvari na vratu gdje su mu se, na mjestu gdje je nekad bila dlaka, nanizale bolne rane koje oblijeću muhe. Pas je bijesan i kesi svoje očnjake prema meni, kao da mi želi poručiti da mi ovdje nije mjesto. Ubrzavam korak, koji se, budući da i dalje stojim na mjestu, manifestira kao snažno lupanje srca, te nekako dolazim do vrata.

Pokucam: jednom, dvaput, triput. Na četvrti zamah teška hrastova vrata otvara mi starica. Trupa pognutog do zemlje, vrata izvijenog prema gore, nalik na kornjaču, očiju iz kojih sja sto ugaslih sunaca, poziva me da uđem. "Očekivali smo vas, gospoj'ce. Izvol'te!", pokazuje mi kvrgavom rukom na kojoj, jedan po jedan po jedan, bukte čirevi kao tek probuđeni vulkani. Suknju, poderanu i otrcanu, prekriva joj masna pregača, a crne papuče od filca, s preklopom na sredini, razgažene su do neprepoznatljivosti. Iza nje polumrak koji nagoviješta zidove čiji poluživot ispisuju sjene svijeća koje, u šesterokrakom svijećnjaku, starica drži u drugoj, drhtavoj ruci. Želim joj reći da će sve biti u redu. Želim ponovno upaliti te dvije davno zgasle zvijezde na njezinom licu, maknuti šamare zarobljene u ostarjeloj mimici. No, paraliza je jača, i ne uspijevam izustiti ni slova. Navrle riječi umiru negdje u grlu, užegle i atrofirane.

"Gospon vas čekaju, izvol'te", ponovi starica još jednom, te poput sjene sklizne iza vratiju, otvarajući mi pogled prema koridoru koji se pruža u kućni mrak. Prelazim preko praga i odjednom, u sutonu predsoblja, osjećam kako mi korak postaje proziran i lagan. Težina iz mojih nogu iščezava do te mjere da osjećam kako lebdim iznad drvenog poda, a sjene koje su me do maloprije nasmrt plašile, poprimaju oblike svetaca koji sa zidova pružaju svoje ruke prema meni, stavljaju mi dlanove na tjeme i, umirujućim glasom, ali nepoznatim jezikom, progovaraju nešto što tumačim kao molitvu. Ne razabirem riječi, nepoznatog su porijekla, ali intuitivno osjećam kako su tu da bi me pripremili na nešto veliko što me očekuje.

Odjednom se ispred mene stvori starica koja je ostala daleko na kraju hodnika. Otvara usta, ali ona ne proizvode zvuk. Govorim joj kako ne razumijem što mi želi reći, ali ona mi okreće leđa i ubrzava korak ispred mene. "Sasvim lak korak za jednu tako staru ženu", pomislim, ali već u idućem trenutku nalazim se pred novim vratima koja ona otvara s neviđenom lakoćom, puštajući me u sobu koja se nalazi iza njih. Prostorija je osvijetljena brojnim svijećama, preko jednog zida raširila se polica s knjigama, a iznad moje glave krila je raširio preparirani orao. U kljunu drži štakora koji djeluje svježe. U dnu sobe, pokraj prozora zastrtog bijelom koprenom, leđima okrenut stoji starac u baršunastom, tamnom haljetku; desnom rukom oslanja se na štap, a lijevom razgrće zastor i tiho protiskuje: "Dobrodošla u gospodarevu kuću. Forma mora biti zadovoljena. Tvoje prethodnice te očekuju". Ove riječi probuđuju u meni duboku sjetu, te osjećam kako mi tuga klizi niz lice. Otirem je prstima i sa jezom ustanovljavam kako moje obraze ne zapljuskuju suze već krv. Krv orlovog plijena, iznad moje glave. I dok stojim tako ukopana, osjećam kako me snaga napušta, kad začujem tiho stenjanje koje dopire odnekud iz kuta sobe. Jeku stvara ženski glas koji mumlja tihu molitvu čije značenje ne razabirem jer je glas previše daleko. Ne vidim je, ali slutim njezinu patnju.

Starica koja je cijelo vrijeme stajala iza mene ulazi u sobu noseći u ruci pladanj s čajnikom iz kojeg se diže toplina. I dalje otvara usta nešto mi govoreći, dok ja, hipnotizirana, kroz paru koju stvara tekućina u čajniku, promatram lik starca koji počinje lelujati poput trave u dubokoj vodi, prije nego se u potpunosti raspline u jutarnjoj izmaglici.

Probudila sam se u svojoj toploj postelji. Tog smo jutra Marko i ja trebali otputovati, ali nakovanj na prsima o koji je žustro nabijao teški malj nije mi dao ustati. Jutro je provirivalo kroz rupice na roletama, a sat je pokazivao minutu prije trenutka kada će spiker na lokalnom radiju najaviti sedam sati. U glavi mi je još uvijek odzvanjao glas grbave starice pomiješan sa zvukom vode koja kaplje i zavijanjem steklog psa, pa sam sa sebe zbacila pokrivač i ustala kako bih rastjerala nelagodu i pustila u sobu jutro koje je kucalo o prozor pod sve snažnijim naletima vjetra. Na drugoj strani postelje lijeno se protezao Marko. "Mačak koji nikad nije odrastao", pomislila sam. Dječak čiji su roditelji, kada su odlučili imati dijete, odlučili imati dijete - sada, za dvadeset godina, zauvijek. Infant čije su lice jutrom krasile rijetke čekinje, a dušu bezbrižnost desetogodišnjaka.

"Ustaj, moramo poći!", povukla sam s njega pokrivač i, okrenuvši se na peti, krenula put kupaonice, prepuštajući ga, tako nježnog i nezaštićenog, hladnoći listopadske zore.

Krenuli smo za manje od sat vremena. U brdima zrak je postao hladniji i rjeđi. Srkali smo vruću kavu iz termosice, još pomalo sneni i nevoljni za bilo kakve zahtjevnije podvige, te pratili putokaze na raskršćima u selima kojima je bog, stvarajući svijet, zaboravio pružiti sigurnost u okrilju identiteta. Penjali smo se sve više i više, a svi oni konji u mašini frktali su poput svojih uspuhanih, toplokrvnih, kratkodlakih ekvivalenata. Marko je za volanom pjevušio pjesmu s radija dok sam ja, nemirno, zvjerala kroz prozor i osluškivala tihu grmljavinu koja je dolazila odnekud iza brda, razlijegala se po okolnim šumama, pa nestajala negdje ponad naših zamišljenih glava. Jutro je bilo sunčano i, osim daleke grmljavine, bez naznaka kiše ili oluje, osjećala bih se potpuno spokojno da me, još nerazbuđenu, nisu proganjale neobične slike iz sna. Mjesto na kojem nikad nisam bila sada je iz podsvijesti isplivalo na površinu i talasalo mi misli, prekidajući ih povremenim zvukom grmljavine koja je pojačavala nelagodu i tjerala me da razmišljam o izvoru svog nemira. Pogledala sam u Marka koji je, usredotočen na cestu, sebi u bradu mumljao riječi neke pjesme koju nikad prije nisam čula. Vozilo je brektalo na usponu koji je vodio prema još jednom omanjem selu sa crkvom i zvonikom iz kojeg se razlijegao poziv na nedjeljnu misu.

Odjednom se na cesti pred nama stvorio kamen. Nedovoljno malen da bi se izbjegla havarija, a dovoljno velik da se ne bi mogao zaobići, stajao je na sredini puta, kao da je izrastao iz asfalta s kojim se sljubio. Vidjela sam Markovo zaprepašteno lice prije nego smo udarili u njega i čula kako je opsovao, glasno i sočno. "U vražju mater", rekao je bijesno, dok su se konji počeli utišavati, a ispod haube počela kuljati prozirna izmaglica. Treskom zalupivši vrata, veliki dječak je izašao da procijeni štetu, a zatim nogom šutnuo prednji kotač i još jednom srdito opsovao. Bilo je prekasno da bi se moglo učiniti išta drugo osim potražiti pomoć u obližnjem selu. "Ostat ću ovdje za slučaj da netko naiđe, a ti pođi u selo i pronađi nekoga tko bi nas odvukao po pomoć", rekao mi je onemoćalo. Nevoljno sam krenula, tješeći se kako je selo blizu te kako će netko od ljudi koji se vraćaju s mise sigurno rado priskočiti upomoć.

Hodala sam dvadesetak minuta prije nego me put nije počeo voditi uzbrdo, prema crkvi i selu koje je nudilo utočište. Zadihana, u žurbi, uzbuđena i umornih nogu nisam ni primijetila kad sam se popela na vrh brda. Podigavši pogled s asfalta ispod sebe, osjetila sam kako mi se kosa na potiljku kostriješi pod naletom straha čiji sam uzrok otkrila u trenutku kada sam pogledala na put ispred sebe. Tamo se, na njegovom kraju, nalazila zgrada hrđavih oluka i poderane fasade s koje se vijorila zastava. S njezine lijeve strane - mjesna škola na čijem je zidu bio zalijepljen plakat s licem lokalnog političara. S moje desne strane groblje koje se, u kaskadama, spuštalo niz padinu, a u njegovom produžetku crkva sa dvorištem i župnom kućom u njegovom dnu.

Lijevo od mene, pa sve do škole, pružala se međa od borovine i bobičastog grmlja u kojem se smjestila velika grobljanska česma.

Uplašena, stajala sam nasred puta razmišljajući o koincidencijama koje nam se u životu mogu ili ne mogu dogoditi. Željela sam vjerovati kako je ovo jedna od onih koje, nahranjene maštom, izazivaju u mom umu potrebu za deja vu senzacijom. Morala sam se u to uvjeriti jer, par kilometara dalje, čekao me čovjek kojeg volim i vozilo kojem treba propisno udovoljiti kako bi nas izvukao iz ove nemilosrdne zabiti.

Na groblju se, za to vrijeme, odvijao neobičan prizor: iznad jednog humka iščupan iz zemlje nagnuo se željezni križ koji se, pod udarcima vjetra, njihao lijevo-desno, proizvodeći iritirajuće zvukove škripe i cviljenja koje je povremeno prekidala sve bliža grmljavina, a vjetar ih hvatao u zraku i bacao u beskonačnost grobljanske tišine. Krenula sam dalje. Oblaci su se slagali jedan na drugi iznad brda, sve tamniji i gušći, i jedina misao bila mi je pronaći pomoć prije nego se spusti pljusak. Iz razmišljanja me prenuo lavež psa koji je dopirao iz crkvenog dvorišta, pa sam, oprezna i brzog koraka, krenula put župne crkve. Prve kapljice počele su padati po mom licu, a strah se povećavao sa svakim korakom bližim župnom dvoru. Otjeravši zle misli, ohrabrila sam se mišlju kako slučajnosti ipak postoje, te pokucala na teška hrastova vrata.

"Dobrodošla, gospoj'ce, izvol'te. Vaše prethodnice vas očekuju!", rekla je dok je, pognuta do zemlje, poput kornjače izvijala prema meni svoj tanki, suhi vrat starica u crnim papučama.


BIOGRAFIJA
Ako se uzme kockica čokolade, stavi u menzuru sa riječima koje smo pročitali i riječima koje ćemo tek ispisati, pa pomiješa u pravom omjeru, dobije se idealan recept za sreću. Sve ostalo spada u životne nuspojave.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu