Oblaci mog djeda

Piše Lidija Deduš

Nedjeljno poslijepodne, toplo i proljetno, tiho.
Ruka u je u ruci; lijeva malena, petogodišnja, dječja, u krupnoj desnoj, od tokarenja ogrubjeloj, od života otupjeloj, šezdesetsedmogodišnjoj, muškoj.
Moj djed i ja hodamo niz ulicu, a iza nas odjekuje beton - djedov umorni, spori korak i moj nestrpljivi, ustrčani. Za ovu je priliku obukao odijelo i ulaštio cipele, a na bakine prosvjede opravdao se sasvim logičnim izgovorom: "Čovjek koji za ruku vodi princezu mora izgledati kao kralj!"
Hodamo, a djed mi kaže: "Ti si se, dijete, rodila s figom u džepu!"
Gledam ga s upitnicima u očima, a on se nasmije, pa pojasni: "Ručica ti je toliko malena da te ne mogu voditi oslanjajući se samo na tvoj mali dlan, već ti moram obujmiti cijelu šaku i još ostane mjesta za zeca!"
Smijemo se uglas nevidljivom zecu i od smijeha nam poskakuju trbusi puni bakinih nedjeljnih kolača.
Djed i ja imamo tajnu: dok baka misli da se ljuljamo u parku, on me vodi u grad na sladoled.
"Čokolada i jagoda za djedovu žlabravku, molim, a meni kavu i čašu vode", naručuje djed i iz džepa vadi tajnu zbog koje redovno, nedjeljom u tri, bježimo od bake u kavanu pokraj Velike Rijeke. Kriomice je stavlja u usta, kao školarac; plaši se, vidjet će ga netko poznat, pa pripaljuje upaljačem koji miriše na benzin, duboko uvlači dim i zadovoljno počne otpuhivati kolutiće.
Već zna moj djedica, to su moje i njegove finte - on otpuhuje kolutiće, a ja se pravim da su oblaci; lica zgrčenog u grimasu glasno počinjem jecati i, dok nas začuđena okolina promatra, djed i ja se pogledamo i prasnemo u glasan hihot. Zabrinuta gospođa za susjednim stolom pita djeda jesam li u redu, a djed je vrlo važno razuvjerava: "Sasvim u redu, gospođo; moja unuka, znate, ima prirodni talent za proizvodnju kiše!"

Deset godina kasnije mom je djedu sedamdeset i sedam godina. S bakom koju ne prepoznajem stoji u predsoblju stana mojih roditelja. Noć je, dvadeseti studeni, a oni su prljavi i umorni. Na nogama, umjesto cipela, imaju papuče, prljave i prašne, razgažene. U ruci - svak po jednu torbu.
Mama je strašno uzrujana, suzdržava se od suza, a tata ih uvodi i nudi im rakiju.
Djed se ne smije, ali me uzima u najtopliji, najnježniji zagrljaj.
"Žlabravko moja, velika si već!", kaže mi, i osjetim mu titraj u glasu dok puše svoj veliki nos u prašnjavu maramicu.
Gledam mu lice; duboke bore usjekle su se oko ustiju, a oči su ugasle, tužne. Kažem mu: "Djede, pa ti si sasvim zaboravio! Proizvodnja kiše pripada meni, ti si tu da tjeraš oblake!" Osmjehujem mu se nesigurno, a on me gleda, gleda… gleda me pa kaže: "Nemoj pred bakom, sine, sazna li ikad ubit će boga u meni!"
Ipak, odigramo svoj igrokaz pred ovom bliskom publikom. Po prvi puta, djed zapali cigaretu pred bakom, otpuhne svoj oblak, a ja, po prvi puta, proizvedem kišu i kažem djedu: "Djede, nabavi kišobran. Sprema nam se pravi pljusak!"


BIOGRAFIJA
Ako se uzme kockica čokolade, stavi u menzuru sa riječima koje smo pročitali i riječima koje ćemo tek ispisati, pa pomiješa u pravom omjeru, dobije se idealan recept za sreću. Sve ostalo spada u životne nuspojave.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu