Pjevala sam Avi Gardner...

Piše Matej Vidaković

Romina je te noći usnula čudan san. U svoje dvadeset i tri godine nije se mogla sjetiti da je ikada sanjala nešto tako živo i stvarno. Sutradan se mogla sjetiti svake sitnice tog sna. Mogla ga je prizvati potpuno sa one druge obale, na koju uvijek odlaze snovi nakon što su odsanjani. Mogla je ponovno osjetiti mirise. Mogla je opisati najsitniji i najtanahniji osjećaj koji ju je pohodio u tom, po mnogo čemu iznimnom, snu.

Prvo se našla na nekakvoj pozornici. Žena, koja je neodoljivo podsjećala na Avu Gardner, rekla joj je da počne pjevati. Ma što podsjećala, Romina se mogla zakleti kako je žena zaista i bila Ava Gardner. S druge strane, nije bilo nikakvog načina da to provjeri. Kasnije je zaista žalila što se nije sjetila prići toj dami i upitati je, onako, kroz razgovor: “Čujte, da niste vi možda Ava Gardner?“ No, tko bi na sve to mislio.

Romina nije voljela pjevati. Njezina obitelj, sve redom raspjevani Bosanci, držali su da je to gotovo nečuveno. Uvijek su se pitali naglas pred njom: “Ma na koga je samo... jebemti, krv nije voda, ako je ćaćina, morala bi pjevati...“ To je uvjerenje polazilo s toga što je u njihovu malom selu na bosansko-hrvatskoj granici njezin otac bio glavni pjevač na svim seoskim zabavama. No, Romina je zato zakoračila u ovaj svijet na jedan posve drukčiji i dotada nečuveni način. Još se godinama poslije prepričavao dan kad je ta djevojka prvi puta otvorila oči. Kažu da je, kad je prvi puta zaplakala, na lice svoje babe Amire koja je pomagala njenoj majci pri porodu - niz njezin obraz umjesto suze kliznuo biser. Jasno da je baba umah kriknula zazvavši Majku Božju i Isusa, te gotovo ispustivši tek rođenu djevojčicu iz ruku, ali na sreću ipak je zadržavši u rukama.

Rominina obitelj bila je katolička obitelj i neizmjerno se ponosila svojim vjerskim identitetom. Sa gotovo svih strana bili su okruženi ili muslimanima ili ljudima pravoslavne vjere i bili su svjesni kako njihova vjera duboko označava njihov nacionalni identitet. Romina i njezina baba bile su jedine u obitelji koje su nosile muslimanska imena. Baba Amira je nosila to ime, više se nitko nije ni sjećao zašto. A Romina je dobila to ime, jer je njezina majka, Marica Matanović tvrdila kako joj je to jedno od najljepših imena. Rominin otac rekao je kako će prije baba Amira poletjeti na metli preko njihovog ruševnog krova, nego što će on dati da mu se kći zove Romina. Ali Marica Matanović se tada srušila u postelju, počela na sav glas kukati kako joj je duša u nosu, tako da je poplašila čitavu kuću, sve dok njezin suprug nije pristao da se dijete koje su iščekivali, ako bude djevojčica, zove Romina. Gospođa Marica je nevjerojatnom čilošću, kakvu joj ne bi povratili ni najbolji lijekovi ili doktori, ustala iz kreveta i već pola sata kasnije pekla svoju nadaleko poznatu pitu zeljanicu. No, vratimo se sada onom snu sa početka priče.

Romina se trgnula u svojem krevetu, dok joj je srce lupalo u grlu. Pomislila je da će iskočiti iz kože i opazila da se kupa u znoju. Fluorescentne kazaljke na njenom satu koji je stajao kraj uzglavlja pokazivale su kako su četiri sata ujutro. Usnula je kako stoji na nekakvoj malenoj pozornici, u nekom kafiću, kao da ga je već vidjela u onom nekom filmu (čijeg se imena nije mogla sjetiti) i za koji je znala samo da se zove kao neki grad u Africi. U kutu tog malenog, zadimljenog kafića stajala je žena u elegantnoj tamnoplavoj suknji i sakou iste boje, ispod kojeg se zamjećivala lijepa bijela košulja. Dama ju je promatrala pogledom spram kojeg je sav dim u tom malenom prostoru djelovao blijedim. Nešto se komešalo među tim zjenicama, možda samo pogled uprt u nešto što Romina nije vidjela.

Žena je zaista bila lijepa. Tamnocrvena kosa, lagano kovrčava padala joj je na ramena. Bila je to Ava Gardner. Ili je barem neodoljivo podsjećala na nju. Romina ju je odmah prepoznala, jer je oduvijek voljela stare, crno-bijele filmove po kojima su defilirale odavno pokojne hollywoodske zvijezde čijoj se ljepoti i gracioznosti divila. Štoviše, divila se njihovoj sposobnosti da je uvjere kako se ono što promatra zaista dogodilo. Dok bi Doris Day plakala na nečijim rukama, Romina je bila sigurna da plakanje upravo tako i izgleda. Pokreti tijela bili su poput kakvog plesa dok bi Doris jecala, kad bi padala u zagrljaj svojem filmskom partneru, Romina bi promatrala pokret njezine ruke koji kao da je čeznuo uhvatiti muškarca koji je stajao s njom u kadru baš oko ramena ili oko vrata. Opazila bi svaku nijansu glumičina lica kada bi ono zadrhtalo predajući se suzama, ili kad bi se osulo komadićima osmjeha. Takve sitnice nisu joj nikada promicale.

Žena, koja je bila nevjerojatno slična Avi Gardner, joj se smiješila, shvatila je Romina, osjećajući trnce po čitavom tijelu, iako nije znala objasniti zašto. “Pjevaj...“ , rekla joj je najednom. Jasno je začula njezin mazni, ugodni glas. No, u istom trenu bilo joj je jasno da nitko drugi od ljudi koji su bili u prostoriji nije začuo tu želju, iza koje gotovo kao da se krila zapovijed. Romina je zaista mrzila pjevati. Oduvijek je smatrala da ima ružan glas i nikada ga nije niti puštala, barem kad je bila sigurna da bi je drugi mogli čuti. Ponekad, ali samo ponekad, pjevušila bi si dok je kroz zagrebačke ulice hitala prema fakultetu, ili dok se navečer vraćala iz neke od samotnih šetnji. Pa ipak, nije znala zašto je ovaj puta odlučila poslušati. Možda se podsvjesno nadala da kao što nitko nije začuo Avin glas, nitko neće začuti ni kada ona počne pjevati.

Što da uopće pjeva? Najednom se osjetila glupom. Nijedna pjesma joj nije padala na pamet. A onda polako, kao izvučena iz dalekog mulja prošlosti počela se javljati jedna melodija. Prvo je razabrala samo ritam. Zatim se očajnički pokušavala sjetiti riječi. I onda su nadošle odnekuda, vjerojatno iz jednog od sjećanja na oca, koji joj je često pjevao tu pjesmu pred počinak. Bila je to stara sevdalinka, pjesma nastala nekad davno, tako davno da se više ni baba Amira vjerojatno nije sjećala tko ju je prvi zapjevao. Pjesma koja je svjedočila o stoljetnim previranjima, rijekama krvi koje su tekle Bosnom, o onim kratkim trenutcima sreće, kad je u prokletoj avliji tamnu noć razbila svjetlost Polumjeseca i Sunca. Romina nije znala kako bi to otpjevala, bojala se zaista da nema dara za tu nesretnu disciplinu, vjerovala je da su njezini u pravu. No, naposljetku je duboko udahnula i zapjevala. Lijepo, polako i čisto. Pjevala je onako, ne kako se sjećala da su njoj pjevali, već kako je ona željela čuti tu pjesmu. To je sva čarolija, uvijek je govorio njezin otac. “Kad pjevaš, pjevaj zato da pjesma živi. Previše je pjesama koje umiru svakim novim pjevanjem.“

Najednom je sve nestalo. I onog malenog kafića i svih onih ljudi i svega drugog što ju je okruživalo. Zapanjena, shvatila je da je od glave do pete umotana u crnu feredžu. “Želiš li glumiti u životu ili u simulaciji?“, prozbori najednom anđeo Gabrijel nudeći joj komadić rahat lokuma. Nije dvojila ni sekunde je li to on. Za razliku od Ave, ovaj put je bila sigurna. Gotovo kao da je na čelu nosio veliki natpis sa svojim imenom. Taj Glasnik, odmalena važan dio njezine predožbe o svijetu. Svaka Radost mora imati onoga tko joj prethodi i tko ju najavljuje. Držao je mobitel u ruci. Imala je osjećaj da će pozvati nekoga važnog, važnog za nastavak ove priče. Koga? Koga još iščekuju?

Probudila se, duboko dišući i trudeći se sabrati u krevetu. Kvragu, kvragu, kvragu. U šest sati budilica joj je neumoljivo zvonila. Nabrzinu je potrčala do kupaonice. Pljuskajući vodu na lice, gotovo da uopće nije bila svjesna dodiruje li sebe ili nekoga drugog. “Cijeli život želim samo glumiti. Makar i šarena, poput kakvog harlekina, ali samo glumiti....“, pomislila je. To je bio njezin izbor zanimanja, to je bio njezin poziv. Ona je željela biti svatko i nitko, svatko drugi. Baš poput Doris Day, baš poput Katherine Hepburn, baš poput Ave... Može ona to. Samo mora shvatiti da ne želi ni pjevati, niti plesati, već da želi glumiti... Ona se želi baciti nekome u naručje uz onaj trzaj lica, prije nego što mu zajeca na grudima, a milijuni ljudi neka je promatraju na svojim televizorima. Jedino što joj nije bilo sasvim po volji bila je činjenica da su u međuvremenu izumili film u boji. To joj je definitivno oduzimalo dio glamuroznosti koju je vidjela u svojoj viziji o pokoravanju kinodvorana. Mogla bi ona biti graciozna u svemu što joj kažu, u svemu što bude pisalo u scenariju.

Najednom je trčala kroz ulicu u Firenci. Žamor na talijanskom je dopirao do nje. Lutnja i flauta su se čule odnekud, možda iz nekog posve drugog sna. Bum, bum - to njezino srce lupa. Mora se probuditi. Zar još uvijek sanja? Nije bila ni svjesna kad je izašla na ulicu, nije na sebi imala feredžu, ali ju je gusti mrak obavijao još čvršće od tkanine. Zaputila se prema centru Zagreba i svjetlucavim kapljicama koje su poput mrtvih zvijezda koje se ogledaju u izlozima svjedočile da se tamo nalazi svjetlo - SVJETLOST SAMA. Hodala je pažljivo, kao da pleše. Kao da želi uhvatiti svaki prethodni korak. Nije ni sumnjala da su njezini koraci čista rapsodija, bila je sigurna u sebe. Rukom bi ponekad uhvatila raspelo koje je nosila na lančiću oko vrata. “Ja vjerujem...“, ponavljala je poput mantre. Vjerovala je u Boga, u glumu, u život, u laž, u istinu... u pjesmu. Toliko svjetova, a ona je željela svoju ulogu u svakome. I kao pjevačica, i kao glumica i kao duboko religiozna djevojka.

Toliko svjetova - a koji je pravi? Ništa se nije činilo manje vjerojatnim nego da se ona zapita da li još uvijek sanja? Ili je možda budna? Ili će poći u sljedeći san u kojem će se ispreplesti sjećanja na njezinu davno ostavljenu šarenu Bosnu, ili slike iz crnobijelih filmova koje je kao djevojčica gledala ili zvukovi neke pjesme Beatlesa kojoj se divila kad bi je slučajno začula na radiju. “Pjevala sam Avi Gardner...“, prošaptala je tiho, za sebe i potpuno bosa potrčala pločnikom dok je tlo drhtalo od dodira njenih bosih stopala. Baš kao u pjesmi.

 

BIOGRAFIJA
Jednostavan dečko s velikim snovima. Slavonac rođenjem, Bosanac samoodređenjem, odgojen u pristojnoj katoličkoj obitelji.
Trenutačno sam maturant Ekonomske i upravne škole u Osijeku. Jako volim bitničku književnost (npr. Kerouaca i Ginsberga), ali i velike moderne pripovjedače i autore poput Orhana Pamuka, Harukija Murakamija ili Rushdieja.
A o pisanju? Dalek je put sazrijevanja predamnom, ali jednom u budućnosti, želio bih se baviti izričito pisanjem. Ispričati priče koje ovdašnji ljudi nose duboko u sebi. Veliki snovi? Kažu da ništa što možeš poželjeti nije neostvarivo.




Facebook komentari

Novo u katalogu