Jedva čekam

Piše Josipa Điri

**
Hodajući u plavim baršunastim cipelicama razmišljala si o: njemu, čekinjastoj bradi, ljudima koji nose križeve oko vrata. O... Moralnim razlozima toga što si napravila.
Vraćaš se. Skidaš plave baršunaste cipelice. Liježeš na prekrivač. Pališ cigaretu. Čitaš knjige, tisuće knjiga.
Pišeš recenzije bendova i filmova iako nitko ne traži to od tebe. Nitko od tebe ne traži ništa. Osim dvogodišnjeg sina, koji traži od tebe samo da ga voliš, i boli te
što ne možeš. Ne koliko bi trebala.
Prvi dan proljeća. Vrijeme je za tvoju lepršavu cvjetnu haljinu. Nisi je nosila od....
Ali očito da nije, više je ne možeš nositi. Sada je zagađena i prljava. Samo jedna malena mrlja krvi ispod lijeve dojke.
Malena smeđa kapljica krvi. Više ne smiješ nositi tu haljinu Nema više proljeća za tebe. Samo snijeg, led i mećava.
Iako si vjerojatno postupila ispravno, prljave ruke oprati se ne mogu.
Zato ovim knjigama počni graditi bedeme oko svoje duše. Da zaključaš i sakriješ unutar njih i to malo duše umrljane katranom...
Kad odraste, reći ćeš mu sve, reći ćeš mu zašto nisi dovoljno dobra i onda ćeš se napokon ubiti. I bit će to najbolje za sve. Iako ima još dugo do tad ti ...
Jedva čekaš.

**
Moram se obrijati. Vrijeme je. Već izgleda pomalo neuredno. Reći ću joj da kupi britvice. Hodao sam avenijom punom svjetla, padao je mrak.
Često sam grub. Tučem je ako pretjera. Nekako imam dojam da to nisam ja. Da je to neki drugi čovjek, neki loš čovjek.
Završeci živaca mi se užare i napnu, munje bijesa protrče mi kroz cijelo tijelo i onda se nakupe u šake. I...
Možda bi bio manji problem da to nisu tako banalne stvari. Stvari preko kojih drugi prelaze.
Žao mi je nje. Bila je tako čista. Cvjetna, lepršava. Kao haljina koju je nosila prije. Sjećam se te haljine.
Sada više nije. Obavio ju je dim života. I zbog toga mi je žao. Udaram je bez milosti, udaram lice na kojemu su te vodene oči prepune... Više ne straha, nego tuge.
Rezigniranja.
Toje ono što žalim.
Možda bih joj mogao kupiti buket. Ili nakit. Ili.... ne. Nije zaslužila. Ne opire se. Ne trudi se. Nisam joj dovoljno dobar više.
Ne zanima ju moj poljubac ispod uha niti viski i grožđe koje smo jeli. Osjetio sam da se dobro poznati bijes opet lagano penje.
Riješit ću ga se kad dođem, jedva čekam.

**
Sjedila sam za kuhinjskim stolom. čekala sam budalu da se vrati. Da me malo ubije, svakodnevno. Pušila sam već petu cigaretu.
Nisam pušila prije. Od ovog života, nešto što me ubija
kao cigarete činilo se kao prekrasan bijeg od svega. Prekrasnih 8 minuta skraćen život, kako
kažu na televiziji.
Pila sam viski. Nekoć smo tako... Ne! Obukla sam cvjetnu proljetnu haljinu, visoke pete i šminku. Podigla sam i uvila kosu. Gledala sam u zelenkaste tapete
i dim koji mi prolazi oko glave. Na toj tapeti bila je mala mrlja.
Sjećala sam se odakle ta mrlja. Od mog pitanja hoćemo li u posjet mojoj sestri. Od toga. I šalice
kave koja mi je izletjela iz ruke kada sam dobila "odgovor".
Stiskala sam u ruci novi početak. Sada samo čekati. Lijepo, mirno, mirisna i predivna.
Lagano se smračilo. Divila sam se sebi. Napokon savršena i čista.
Bez straha i knedle u grlu od dolaska. Mirna.
Jedva čekam.

**
Još malo i stižem. Do malog trijema i hodnika.
I tamo ću pronaći nju, svoju prljavu molitvu. Siva i neoprana, sjedi na krevetu i čeka da dođem.
Vjerojatno i drijema dok sjedi tako, dok čeka da se vratim. Ne volim da spava dok me nema. Jer dok ja teturam, pomalo pijan i čekam taj vrhunac - orgazam - večeri znam da ne spava čvrsto i sretno nego da je jadna i bijedna u iščekivanju nove navale bijesa.
Možda joj se teški vrećasti kapci sklapaju, ali ona ih otvara i čeka da je tučem ili jebem u guzicu.
Čeka da uzmem ono lijepo i žensko od nje. Prilazim ulazu u ulicu, teturavo ali odlučno i znam da će ovo biti noć koja mijenja sve.
Da će danas biti posebno dobro. Da će me ogrnuti plašt spokoja. Ne zadugo, ali to je dovoljno
Jedva čekam.

**
Osjećala sam da stiže, ovo je bilo vrijeme kada dolazi. Dobro. Sada lagano. Plan je tako nerazrađen i savršen da bi mogao uspjeti.
lli neće uspjeti. Evo ga, dolazi. Osjetim u želucu leptiriće zaljubljenosti.
Otvara vrata. Evo ga, klimav i jadan.

**
I vrata su se otvorila i ušao je. I ona je i dalje čekala da se nešto dogodi. Ušao je živčan i pijan a ona je sjedila, lijepša nego ikad. I što?
Bio je sretan što će ju vidjeti sivu i jadnu. Ponos njegova dugogodišnjeg posla.
Lagano, nogom pred nogu, kao feniks iz pepela stala je pred njega. U svoj svojoj slavi.
A on je zastao s najtupljim pogledom u očima, tupljim nego što je ikad imao. Bila je ljepša nego prvi put kad ju je sreo.
Zaljubio se u nju, iznova. Zavolio i zamrzio
je iznova. Sretan i uvrijeđen.
Iza leđa i dalje je stiskala kuhinjski nož. Nož koji će u svojoj karijeri rasporiti zadnju svinju.
Prišla mu je, poljubila ga u suhe usne, ostavila tanak trag ruža na razjapljenim ustima.
I dalje je bio u nevjerici. Zagrlila ga je lijevom a desnom rukom zarila je taj kuhinjski nož (kojeg je on jučer naoštrio jer ga je zamolila)
duboko u prsni koš.
Raskolačene oči i kap krvi iz usta. A onda ostala krv, kao masna mrlja proširuje se po neurednoj košulji. Zatim se odmiče korak dva.
Stoji i gleda svoje remek djelo kako se davi u krvi.
"Trudna sam. Čestitam, nećeš postati otac."
Zadnje riječi koje je čuo iz daljine, iz živog svijeta. Disanje je utihnulo.
Ispustila je nož, uzela kofer što je stajao pokraj vrata, zaključala vrata i otišla niz prilaz. Na taksi, na aerodrom.
Iz države, grada i svijeta. Zauvijek.
Svanulo je, a na haljini je primjetila mrlju. Malenu mrlju krvi. Koja se jedva vidi. Ali znala je, ma kako prala tu haljinu ta mrlja ne ide nikamo.
I zbog toga bila je sretna. Osmjehnula se lagano na sve što je bilo, pogledala u avionsku kartu na kojoj je pisalo "Paris".
Shvatila je da je Pariz za nju. Mjesto za svaku trudnu ženu koja je ubila svog muža, ima kofer i cvjetnu haljinu.
Vrijeme je za Pariz.
Po dolasku, tražeći hotel, vidjela je trgovinu. U izlogu su bile prekrasne ravne, plave baršunaste cipelice.
O da, ovdje ću napokon biti sretna...
Jedva čekam.


BIOGRAFIJA
Ja sam Josipa Điri. Imam 19 godina i bavim se svačim... No unatoč mnogim hobijima, pisanje je jedino što ostane iza svega. Za to se uvijek nađe vrijeme.
Živim u Našicama u Slavoniji, ali cijelu godinu provodim u Zagrebu gdje studiram, studiram filozofiju, a završila sam prvu godinu.
Pisanje je nešto što volim oduvijek, no ima ljudi koji me poznaju jako dobro, ali ne znaju da pišem. Teško je opisati to, jer sa svakom pričom dajem dio sebe. Uvijek mi je bio problem taj dio dati drugima. Nije to lako.
No mislim da za čitanje mojih priča ne treba puno znanja o meni.... Čudno, o svemu mogu napisati svašta, čak i o običnom bijelom zidu lakše je pisati nego o sebi.



 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu