Trenutak zbilje u mašti

Piše Nena Janković Šarić

Svakog utorka i petka u 21 sat, u trajanju od sat i pol. Četiri godine tako. Sama s njim, zajedno s dvadesetak žena od dvadeset do pedeset. Žena svih profila, raznih karaktera, raznih izgleda. Neke su odlazile, neke nove dolazile, neke se zadržavale kratko, neke ostajale duže. Ona još nije bila spremna otići. Ovo njoj nije bio sport, ovo je bilo otkrivanje. Nikad s nikim nije progovorila. Bila je šutljiva, suzdržana, nimalo druželjubiva. Sve su je žene gledale ispod oka, kao da ih ne primijeti. A ako bi ih primijetila, redovito se ne bi nasmijala. Ako slučajno i bi, onda taj osmijeh nije bio ništa više od prijezirnog Što ti hoćeš. S vremenom su se naučile na nju i nisu joj se obraćale. Bila je tu, ali kao da u isto vrijeme i nije. Jednom je čula kako jedna od njih govori drugim dvijema Kao da je Alisa. Alisa u zemlji čudesa. Kao curica neka, s onom kosom koja joj leprša oko glave kao nekakva poveznica s nekim drugim svijetom. Niti ga ne prati. Ne radi kako treba. Ona je u svom filmu. Čudakinja.

Nije je zasmetalo, čak joj je godilo. Znači da im je bila zanimljiva. Voljela je šokirati. Iako ne često. Svakako ona je više promatrala njih. Sve ih je analizirala, zamišljala u svakodnevnim situacijama, problemima, ushićenjima. Znala bi se sasvim izgubiti u maštanjima o nekome u koga bi se zagledala, stvarajući cijele svjetove za njih. Izmišljajući, kradeći detalje da bi ih razvila u svojoj mašti. Od malena voljela je sanjariti. Smišljati nove svjetove. Svoje i tuđe. U njima je bila sretnija nego u reali. Reala, zbilja, stvarnost nije joj se baš dopadala. Kada bi nekoga upoznala, izmaštala bi cijeli jedan život s tom osobom, razgovarajući se s njom, dijeleći, svađajući, ljubeći... I kada bi si dozvolila zbiljsko upoznavanje, uvijek bi ih ostavljala jer nikada nisu bili dovoljno dobri kao u njenoj mašti ili joj jednostavno više nisu bili zanimljivi pošto je već toliko toga s njima proživjela sama u sebi. Tako je i u te četiri godine izmaštala desetljeća života tih žena. A imala je materijala. Uvijek i iznova.

Sijeda, mala ženica, uskih usnica, zločestog pogleda. Trideset godina braka, koji nužno i nije morao biti loš, nekoliko djece potpuno nezainteresiranih za majčine potrebe, želje i htijenja, posao u nekoj dosadnoj firmi, gomila mladih koje napreduju a ona ostaje uvijek na dnu. Nevidljiva. Jadna. Zato je zločesta. Stalno je podešavala svijetla, otvarala, zatvarala prozore, pokušavajući da uvede neku strahovladu u kojoj bi se vidjela njena važnost, njena bitnost.

Žena u kasnim dvadesetim s pozadinom koja je izgledala kao do pucanja napuhan pojas za spašavanje. Dobroćudnog lica. Iskrenih očiju, punih tuge. Mogla ju je vidjeti kako se prežderava ispred hladnjaka, kako trpa u sebe sve što joj padne pod ruku dok joj suze lijevaju niz obraze. U praznom stanu. I kako onda povraća na putu do zahoda. Malo. Slinavo. Sluzavo. A onda opet jede. Uređuje se i šeta, vježba, traži posao. No navečer tuga ispliva kao vjerni pratioc i onda opet pustoši hladnjak do nemilosti.

Djevojka u ranim dvadesetima, sasvim plave kose. Nekako metlasto oštre. Zgodna, ali s deformacijom. Nešto je s usnom. Razmišljala se dok je gledala da li se radi o urođenoj mani ili nekoj operaciji. U sebi mogla je da oživi sve osjećaje koji su se u ovoj mladoj ženi događali. Valovi želje da bude voljena, prihvaćena, željena. Oseku surovog svijeta. Kult mladosti i precizne kiruške ljepote vlada. Teško će naći frajera ili curu koji će joj biti po volji a kojem će ona biti ideal. Tko zna, možda se varala, možda je sretnija u ljubavi od nje. No nije se mogla oteti dojmu frustracije kojeg je imala gledajući u to lijepo lice urešeno tom znamenitom sitnicom koja će ovoj djevojci sigurno obilježiti život. Promislila je na sva ruganja koja su je sigurno pratila kao djevojčicu. Tko zna koje je nadimke trpjela? Kako je patila kada se zaljubila. Da li masturbira? I osjetila bi svu neutaženu putenu želju te djevojke, svaki trzaj njenih mišića u grčevitoj spolnoj želji u potrazi za vrhuncem i slobodom. Zamišljala je da joj je ona ljubavnik.

Žena u pedesetima. Niska. Vidjelo se da je bila zgodnušna kao mlada. Sada je odbojna u isforsiranosti da sliči na nešto što je završilo, propalo, promijenilo se. Kako žene ne znaju dostojanstveno stariti, mislila se. A tako bi bile divne da poštuju svoje godine i svoje tijelo. Da ga ne utežu u pet brojeva manje tajice, uske i kratke majice iz kojih im iskaču kolutovi sala koji podsjećaju na nekakve deformirane krpene lutke u nekom grotesknom kazalištu.

Imala je materijala. Ali sve to vrijeme dok je maštala, vidjela njih, zaboravila je pogledati sebe. A on je gledao nju. Cijelo vrijeme. Skrivečki. Bez da itko primjeti. Kradeći djeliće sekunde da je uhvati, da je otvori, da je upozna. On je ulazio u nju, dok je ona ulazila u druge. Svakim satom, prilazeći bliže. Nije bila nimalo svjesna opasnosti koja joj se nalazila na putu. Da si dozvoli zbilju. Nije ga primjećivala. On joj je bio samo cesta kojom korača, ali bez znakova.

U prepunoj dvorani uskiptjelog estrogena, dok je trajao završni čin rastezanja, čučala je brade podbočene dlanovima. U tom trenutku osjetila je nečiji pogled i okrenula se radoznalo prema njemu. Njegovo lice bilo je okrenuto prema njenom. Oči zaljepljenje za njene. Bio je predaleko da bi vidjela sitnice, ali nazrela je osmijeh. U prepunoj dvorani ostajali su sami. U tom momentu stala je cijela priča. Djelić sekunde ispraznio je svu materiju oko njih i udaljenost među njima nije bila udaljenost već put na kojem su sve njihove prošle i buduće, doživljene i nedoživljene uspomene sada postajale zbilja. Dotaknuli su se prstima. Milovali usnama. Ljubili tajne ožiljke jedno drugome. Cjelivali rane. Hrabrili se. Čuvali. Voljeli. Koračali zajedno. Spavali. Budili se. Smijali. Svađali se. Bili milosrdni i nemilosrdni jedno prema drugome. Otkrivali se. Spašavali jedno od drugog i samih od sebe. Gurali se. Odlazili i vraćali se. Ranjavali jedno drugog. Opraštali. Skupljali raspadnute dijelove da bi ih isprepleli u cjelinu. Zajedničku tvorevinu. Predivno jedinstvo. Pazili su tu svoju tvorevinu, ponosni na svoje zajedništvo. Na svoju ujedinjenost u razjedinjenom svijetu. Čuvali je od svijeta. Hoće li ustrajati? Hoće li je sačuvati? Da li su je uopće izgradili? Odvratila je pogled. Sat je bio gotov.


BIOGRAFIJA
Nena Janković Šarić rođena je 1979. u Splitu, gdje i živi, završila je Jezičnu gimnaziju i Pomorski fakultet, piše od malena, neke stvari baci odmah, neke malo kasnije, neke ostavi, pa opet nanovo piše i tako u krug. Poslovi koje je radila nisu se ticali književnosti, ali je u svemu pisanje dolazilo do izražaja, makar i u administrativnim dopisima. Trenutno ne radi za nikoga, već za samu sebe, pokušavajući se upoznati i narasti.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu