Piše Dario Grgić
U predgovoru "Tvrdog pjevača" Nikica Mihaljević piše kako se posve srozao doživljaj pisaca i njihovih djela, a tezu dokazuje padom iz "života i djela" u "lik i djelo". No danas je situacija zapravo još i gora jer smo došli do "lika i tijela", djelo je nešto što nestaje iz horizonta, zasjenjeno tjelesnom figurom osobe koja piše, nasmijanom njuškom s jumbo plakata, promotorom vizualnosti nauštrb bilo kakve verbalizacije.
Boris Maruna današnjem mladom čitatelju dolazi kao posve apartna pojava. Bio je to pisac kod kojega se gotovo obavezno moramo vratiti životu, a djelo mu je za hrvatske okolnosti toliko impresivno da mu je na pjesničkoj sceni teško naći takmaca.
Pogledajmo život: što bi današnjem dvadesetogodišnjem biću mogla značiti riječ: emigracija, i to po nacionalnoj osnovi? Bio je, naravno, Maruna i borac protiv totalitarizma, ali oni u odnosu na nacionaliste uvijek izgledaju kao poopćeni buntovnici. Totalitarizam je svugdje, samo što je na Zapadu pobuna protiv njega dio totalitarističke predstave, nešto što sistem dozvoljava, do određene mjere.
A djelo? Djelo je sastavljeno od rijetko kvalitetne, oštre poezije čija se magija sastoji od efekta da se doimlje kao da je stvarnija, gušća od realnosti, kao da ju je napisao čovjek čiji je život ispunjeniji životom nego vaš ili bilo čiji koji možete sresti na tekućoj vrpci svakodnevice, stihovi su to čiji je naboj gotovo profetski.
Maruna ima pjesme toliko eksplozivne da su same mali pakleni strojevi što pročišćuju percepciju, on je sve samo ne ljepljivi, razmazani estradni pjesnik koji i po Hrvatskoj nariče kako nam je poezija u krizi i kako je slabo čitana. Pokušajte nabaviti Marunine "Upute za pakleni stroj" i možda vam bude jasno o čemu se ovdje priča. Pri tome ne mislim da ih posudite iz knjižnice, nego da ih kupite u knjižari. Sabrana poezija ovog pjesnika je rasprodana, Marunu su čak i ekonomski aspekt te društvena letargija promašili kao nevješto ispaljeni meci.
Što se tiče konteksta u kojemu je nastajala u "Tvrdom pjevaču" objavljena poezija, unutra u zbirci imamo 39 pjesama objavljenih u Hrvatskoj reviji i dvije pjesme koje je pjesnik dao svome bratu na čitanje i koji je na njih zaboravio te ih godinama poslije našao u knjizi u koju ih je umetnuo. Pažljivi priređivač je Nikica Mihaljević, koji je napisao i instruktivan predgovor zbirci.
Marunine pjesme pisane su, dakle, u emigraciji, koja nije, kada je hrvatska emigracija u pitanju, bila mjesto oslobođenja od duhovnih stega domovine, niti neko specijalno širenje spoznajnih horizonata, nego je, prelistamo li Hrvatsku reviju, bila nastavkom provincijaliziranja hrvatske misli drugim sredstvima i u drugačijim okolnostima.
Witold Gombrowicz – također emigrant – pisao je kako samo univerzalna kultura može izaći na kraj sa svijetom, lokalna kultura to nije u stanju izvesti. Svijet se odjednom pokazuje kao neizmjeran, i nesavladiv našim domaćim busolama i mikromjerama. "Domovina je samo jedna od pojava vječnog i univerzalnog života", piše Gombrowicz.
Pravo pitanje bilo bi: bismo li prevodili naše emigrante na hrvatski da su oni nekim slučajem tuđi emigranti? Ima li u njihovo iskustvu ičega što dobacuje do univerzalnosti o kojoj piše Gombrowicz? Ili se radi o vrlo partikularnim i vremenom pregaženim zapiscima koji imaju samo dokumentarni značaj za zemlju porijekla pisaca?
Boris Maruna već je slavljen kao jedini koji se uspješno othrvao emigrantskoj letargičnoj literarnoj razini, kao što se i u domovini, nakon povratka, otklonio od tuđmanizma, i time izbjegao dvije zamke, prvu, jer se nije pred svijetom zatvorio u kalustrofobični hrvatski svjetić, nego se s velikim svijetom suočio talentom i učenjem, i drugu, što nije dopustio da ga očaraju varljiva politička svjetla. Sloboda koju je on tražio nije bila smještena u područje političke galame nego u napornom stjecanju sebe.
Čitajući njegovu poeziju sabranu u "Uputama za pakleni stroj" čitatelj vrlo brzo pomisli kako se unutra nalaze pjesme koje bi htio čitati i da nisu napisane od domaćeg pisca koji je zbog svojih političkih stavova izbivao iz zemlje i njene književnosti, koje bi čitao istim intenzitetom i da se radi o prijevodnoj poeziji.
Čak i u esejistici neka su mjesta intrigantnija nego tekstovi što ih danas o suvremenoj hrvatskoj nelijepoj zbilji pišu mladi autori opsjednuti kritikom neoliberalizma: Maruna se ruga svakodnevoj hrvatskoj priči o slobodnom tržištu, on zna da njega ovdje nema i da se, što se mladih kritičara tiče, radi o kritici nepostojećeg sustava, a ne relevantnim osvrtima na bezumno i obezljuđeno stanje. Takav je tijekom cijelog svog djelovanja bio Maruna, njegove su rečenice uvijek imale nešto od daha svježeg planinskog zraka koji je djelovao osvježavajuće u ovim našim zadimljenim duhovnim prostorijama.
Dakle, "Tvrd pjevač" i njegovih zaboravljenih, u zbirke neumetnutih četrdeset i jedna pjesma, poslaganih kronološki, nisu se pojavile u prvoj zbirci što ju je Maruna objavio nakon povratka u domovinu, u zbirci "Ovako" (1992), a u kojoj je objavio sve pjesme dotad neuvrštene u zbirke.
Maruni se inače spočitavao nemar prema vlastitoj poeziji, za što i ovdje imamo rječit dokaz u dvjema pjesmama koje je pjesnik, čin se, smetnuo s uma ili uopće nije mario za njih, a ostale su, kako rekosmo, kod njegova brata. No sada i na taj biografski podatak možemo gledati s podozrenjem: nijedna od spomenute dvije pjesme nije u rangu onih vrhunskih pjesama Marunina opusa, moćna je to poezija no ne onog elektriciteta što ga asocijativno vezujemo uz njegove vrhunske komade, a to su pjesme koje bismo prevodili – koje bi u nas prevodio npr. Tomica Bajsić, čiji su život i djelo korespondentni s Maruninim – da je Maruna nečiji tuđi, a ne naš pjesnik.
Ali to onda nije pakleni stroj, nego puzzle. Tako da ono što recepcija naziva pjesnikovim nemarom prema vlastitim stihovima također treba pogledati i u svjetlu njegova sna o perfekciji (ako ga je bilo), budući da je Maruna, kada je njegova i bilo čija poezija u pitanju, bio sve samo ne nemaran, radi se o proizvođaču vrlo visokog ranga.
Zbirka počinje pjesmom "Kasni pejzaž", pretpostavljam da je napisana još u Zagrebu (jer sljedeća jest) i pripada onim pjesnikovim ranim radovima s kojima se otisnuo na veliko tridesetogodišnje putovanje, i signifikantna je, u njoj Maruna od pjesme traži da se vrati u svoj brlog, i poručuje joj da je "oštećena zvijer".
Politički nastrojeni interprete imali bi već u ulasku u zbirku materijala za interpretaciju, no stvar kao da je složenija. Maruna je kao mladi čovjek pisao poeziju gotovo preverovske lakoće i taj popravak o kojemu govori, kao i ta oštećenost, mogla bi se interpretirati i kao pjesnikova vrlo rana svijest o tome da se potrebno osloboditi oponašateljskog balasta i da će do njega doći kroz "sabiranje komadića boksita", kao što se drugarski predlaže u spomenutoj pjesmi.
A taj veliki posao obavljen je drugdje, nakon što se, kako u pjesmi "Atlantik" zapisuje, iza sebe ostavilo "otoke i jednostavna mora Sredozemlja". Dalje nas Maruna izvještava o svojim dvojbama: "postoji mogućnost da budemo izgubljeni/u težini ove vode/i da propadne svaki pokušaj/da nas se pronađe".
"Tvrd pjevač" sastoji se od pjesama u kojima je Maruna izložio meke dijelove svoga bića, gdje sumnja ide ruku pod ruku s fascinatno visokom sviješću o životnim neizvjesnostima, mješaju se prizori idile s kraja mladenaštva i golemo, apstraktno prostranstvo koje se nekad zove svijet, nekad nebo, nekad ocean, a pjesnik je uvijek tu negdje i sabire svoje brojke, gleda zvjezdano nebo i mjeri smjer kretanja kojemu ne zaboravlja dodati vlastitu beznačajnost.
Kad imate takvu konstelaciju stvari, onda se i kvaliteta te beznačajnosti počne mijenjati, čitatelj brzo uvidi da pred njim nije obična beznačajnost, ona koja nas gnjavi s naslovnica novina i iz ogledala, nego nekakav gotovo pa projekt, ma koliko se Maruna možda grozio te riječi, da je ovdje u pitanju približavanje razlozima pisanja poezije, da je pred nama pjesnik koji sriče stjecanje svijeta ne kao praznu eruditivnu ljusku nego kao iskustvo. Da se, ukratko, i kada risa po pijesku na nekoj dalekoj plaži, pred nama nalazi čovjek koji se vježba u vještini pravljenja paklenog stroja.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
