Izdavačka kuća Nojzac - 5 izvrsnih naslova koje morate pročitati

Piše Dario Grgić

Novosadska izdavačka kuća iza koje stoji Relja Dražić. On sam rekao je kako iza ovog njegovog posla stoji nakana oživljavanja kulturnog melangea i tolerancije kakav je nudila Musilova Kakanija, izraz za koji se sjećamo u kakav je teški sevdah bacio Miroslava Krležu.

 

Svi objavljeni autori pišu kao da su s Mjeseca a ne iz recentnih regionalnih proza, znaju znanje. To u njih nije samo reporterski izvještaj s mjesta nesreće, nije ni pomodno praćenje vladajućeg trenda u književnosti, niti se radi o prozama koje su se pokorno podređivale političkoj korektnosti, nego u svakome od svojih segmenata podsjetile (i podsjećaju) na blagotvornu razliku između književnosti i pisane riječi općenito.

 

Nojzac ne objavljuje mrtva slova na papiru. Da bi ispoštivao početnu kakanijsku nakanu, Dražić se orijentirao na austrijske pisce čija je literatura uspjela izbjeći dnevnopolitičke obrate i ukopavala se u problemske stvarnosne zaplete koji, iako jučerašnji i prekjučerašnji, još uvijek čine sastavni dio i našeg suvremenog realiteta.

Nojzac osim ovih genijalnih literata objavljuje u okviru biblioteke Kontrateg i teorijske knjige te Životne priče žena, što realizira u suradnji s NVO Ženske studije i istraživanja iz Novog Sada.

Adresa njihova sajta je: www.neusatz.rs/books

A evo pet naslova koje bih osobno prve naručio, da ih već nisam naručio. Knjige se u Hrvatskoj mogu nabaviti na adresi: www.knjizaranova.hr/


1. Robert Schindel: Ledeni

Schindel je napisao roman koji je aktualizirao poznati skandal iz života Kurta Waldheima koji je u mladosti bio u njemačkim trupama. “Afera Waldheim“ potresala je svojedobno i naš prostor zbog dobrih odnosa koje je s njime kao glavnim tajnikom UN-a imao Tito. Kombinacije su bile bezbrojne i ideološki raznobojne. Tito je bio međunarodno uspješan, glasio je jedan od tračeva, jer je Wadheima, budući da je znao za ovu dionicu njegova života, držao u šaci za onaj najmuškiji dio muškoga tijela, glavni je tajnik morao plesati kako Tito svira (uglavnom Chopina).
 




Schindel je prije Ledenog objavio Gebürtig, Ledeni se nastavlja ondje gdje je stao u prošlome romanu. Schindel je u svojim osnovnim kvalitetama neprepričljiv, radi se o majstoru montaže, dijaloga, karakterizacije, situacionist je to koji s nekoliko redaka ulazi u bit svake u roman postavljene scene i ovog je čitatelja nakon podosta vremena podsjetio što je to majstorstvo. Blještav prikaz bečkog glumačkog i okoglumačkog svijeta, novinari, pisci, čuvari logora, njihove sudbine date u panoramskome pogledu kojemu ništa nije promaklo, povijesne ličnosti (pa i pisac Bernhard) farbaju roman u dodatni stvarnosni štih pa se ovdje vrhunska književnost na momente pojavljuje u duhu reportaže, samo što na cijelome svijetu nema reportera nadarenog poput Schindela. Aktualnije nego ikad, budući da se Sauron vratio u cijelu regiju pa bi svi patuljci, hobbiti i vilenjaci pod obavezno trebali pročitati ovaj roman, čisto da vide s čime će imati posla.


2. Manfred Mittermayer: Tomas Bernhard

Zavidnom ažurnošću Nojzac objavljuje izvanrednu biografiju Thomasa Bernharda, omiljenog hrvatskog pisca koji to nije – jer da netko krene o nama onako kako je on o Austrijancima rasporili bi mu drobac iza prve tarabe – i to samo godinu dana od bečke premijere ove knjige. Mittermayer je apsolutni znalac Bernhardove literature i života, i unatoč fukoovskom stavu o nevažnosti pisca i svega što se piscu događa, stavu koji s prezirnim otpuhivanjem odbacuje samu pomisao o čitanju biografija autora, evo jedne koju ne bi valjalo preskočiti, a razlozi za čitanje su i iznadbiografski, jer je poučno čitati kako se jedan veliki pisac nosio s krampusima iz svoje sredine, na koji je način eskivirao iz duhovne ne-situacije vremena.



Mittermayer nije mogao biti ozbiljnije pripremljen za zadaću koju si je zadao. Suurednik je 22-tomnog kritičkog izdanja sabranih djela Thomasa Bernharda u izdanju Suhrkampa, ekspert za teoriju biografije, autor nekoliko knjiga o raznim aspektima piščeve literature, potpuni posvećenik. Bernhard o sebi nije govorio kao o piscu, nego kao o nekome tko, eto, i piše, s dodatkom da sebe tretira kao paradoksalno nepostojeće biće: Ne postojim ja nego moje djelo. Utoliko je zanimljivije vidjeti što je iz tog nepostojanja na površinu izvukao biograf koji je svega ovoga bio debelo svjestan. Najbolje bi ovu biografiju bilo čitati u kombinaciji s posthumno objavljenim Mojim nagradama Bernhardovim, savršeno se nadopunjuju.


3. Robert Musil: Ostavština za života

Evo i njega, glavnog, pisca s najvećim šakama u povijesti književnosti. Sonny Liston srednjoeuropske proze, prvak u najtežoj kategoriji, sam bi mogao smlaviti cijele nacionalne književnosti, što, naravno, nije dostajalo da za života bude priznat, urote budala nikada ne treba podcijeniti, ma kako jaki bili. Prvi ga je baš pohvalio Thomas Mann, na što je Musil samo odmahnuo onim svojim šaperdama. Umro u fitnessu u šezdeset drugoj godini kao spreman čovjek.



Što reći o piscu koji je pisao o svojim knjigama (jer nitko drugi nije htio)? Evo: “Mozak tog pisca. Hitro sam skliznuo niz petu vijugu u oblasti trećeg brega. Veliki mozak se uzdizao siv i tajanstven kao nepoznata brda u sumrak. Nad produženom moždinom se već beše nadvila noć, boje dragog kamena, boje kolibrija, bleštavo cveće, razvejani miomirisi, izolovani zvuci. Priznao sam samom sebi da ću uskoro morati da napustim ovu glavu ako neću da budem indiskretan.“ I gleda Musil Musilov mozak kad, eto ti geologa književnosti, simpatičnoga mladića novoga kova. Pridošlica reče: “Neprijatan predeo.“

Ova knjiga pojavila se 1935. kao reakcija na tekst u kojemu je Musil bio proglašen mrtvim. Tadašnje vlasti vrlo brzo su knjigu stavile na spisak nepoželjnih štiva, što nije nimalo slučajno jer je Musil nevjerojatan dijagnostičar, veliki mag liječenja koji se zatekao usred razmahivanja jedne od najvećih boleština proizvedenih iz ljudskih moždanih ganglija, nacizma. Jasno da se ovdje radi o talioničkim tekstovima koji nam mogu još jednom prekuhati mozak i od njega napraviti pravi pravcati mač koji će u nas, jer smo mi fini, biti korišten u funkciji nordijskog štapa za hodanje. Budite i vi šetač s mačem. Šetajte sami sa sobom, što više. Razmišljajte o Musilovim tekstovima. Jako pametan pisac.


4. Hugo von Hofmannsthal: Imaginarna pisma

Sloterdijk kaže: ne pišemo mi knjige nego pisma prijateljima iz budućnosti. Nešto slično tvrdio je i Nietzsche. Hofmannsthal je u mladosti dobio trovanje Nietzscheom i onda jedno vrijeme pisao pjesme pod uplivom njegovih hektičnih štiva. Nemoguće je bolje započeti utakmicu: to je kao da date gol rukom, ali vas ne isključe, pa se malkoc zastidite i odlučite iskupiti najljepšim golovima – ovakav obrat ne veseli samo vaše protivnike, ali tko njih šiša.



Thomas Mann, za kojega na sajtu odgovorno tvrdimo da je znao sve, kaže: “…jer su neprijatelji neophodan i čak učvršćujući atribut svake silnije individualnosti.“ Eto. Ovdje se radi o antologiji epistolarnih pripovijedaka velikog, ali nažalost u nas ne baš najbolje prezentiranog pisca. Imao je nevjerojatan osjećaj za uzvišeno, i ako je ikome do lekcije putem koje se moguće izdići iz mimetičke opservacije realiteta, nema boljeg i preciznijeg vodiča od Hofmannsthala. On bi danas pisca, da se koji od njih odvaži na ekskurziju, vodio kroz Pakao, Vergilije je jednostavno prepoljoprivredan tip, lukav u odnošajima s vlašću, i živio bi u provinciji od poticaja iz EU fondova.


5. Gerhard Amanshauser: Kao varvarin u Prateru

Salzburg Amanshauserov može reprezentirati sve gradiće Kakanije, sva mjesta obiđena literaturom ovdje spomenutih majstora. Mali grad s velikim govnarima, nacionalsocijalizam, dvostruki moral – moral je izgleda ljudima do te mjere nemoguća misija da ga moraju nadomjestiti nizovima grešnih paragrafa, dati mu i kontraštih. Ovako ga oslovljavaju: “najnepoznatiji od svih njemačkih pisaca svjetskog ranga.“ “Najbolji esejist Austrije.“



Uzor u pisanju bila mu je jedna japanska dvorska dama koja je živjela prije milijun godina. Živio je izolirano koliko je mogao. Unatoč preziru što ga je osjećao, probleme s nacionalsocijalizmom (preko kojih nikada s pravom nije prešao) datirao je mnogo dublje od tipičnog jednodimenzionalnog ideološkog kulturkritičara, znajući da su greške (kao i teren za Hitlera) počinjene mnogo ranije, da uzgoj budale počinje već u vrtiću, i da obilate žetve idiota svoju uspješnost duguju imbecilnim državnim ustrojima, zalaganju cijele zajednice, svim dobrim i lošim čikama i tetama koje smo sreli ili ćemo ih sresti. Čitatelje će svakako podsjetiti kakvo čudo može biti esej, otme li ga se dosadnim akademskim procedurama, onako kako je Dürer rekao da se umjetnost otima prirodi. Amanshauser nije Conan, ali je varvarin, u najplemenitijem smislu. Divlje je življe!


 

Facebook komentari

Novo u katalogu