Bora Ćosić - Predmeti imaju zadnju riječ

Piše Dario Grgić

Zanimljivu misao ispisao je ruski filozof i bogotražitelj Nikolaj Berdjajev. Ustvrdio je kako je pogrešno misliti da se spoznavanje događa isključivo kroz racionalnu sferu, dok su emocije nešto niže, nešto čemu se ne može vjerovati. Do objektivnog svijeta stižemo razumom, emocije nas zadržavaju u našem subjektivnom svijetu. Upravo suprotno, mislio je Berdjajev, takav stav obična je filozofska predrasuda, i zapravo su ljudske emocije ono što je u najvećoj mjeri socijalno objektivirano, tek dio emocionalnog života je subjektivan i individualan, dočim je ljudsko mišljenje u najvećoj mjeri subjektivirano, upravo u mišljenju ljudski se stvorovi zatvaraju u svoj, kako je to zapisao još Heraklit, “odvojeni Logos“.

Evo u kakvoj je to vezi s novom knjigom Bore Ćosića “Mirni dani u Rovinju“, posvećene gotovo u cijelosti rovinjskoj kući u kojoj pisac često boravi još od 1970. godine. Prvo mali književnopovijesni ekskurs: valjda najpoznatiju knjigu u svjetskoj književnosti posvećenu boravku u zatvorenom prostoru napisao je francuski pisac Xavier de Maistre i to je čuvena knjiga “Putovanja po mojoj sobi“. Xavier de Maistre zapisuje kako je njegovo putovanje trajalo četrdeset dva dana, a on to kaže ne baš bez duhovitosti: “Krenuo sam na putovanje po mojoj sobi i putovao četrdeset dva dana“. Nakon toga ističe se u tekstu misao koju bi svi svjetski putnici trebali upamtiti. De Maistre piše: “Postoji li, uistinu, neko toliko nesretno i toliko osamljeno biće da nema nikakva kutka gdje bi se moglo skloniti i skriti pred svima? A jedino je to nužno za putovanje“.

Ovo besplatno putovanje po vlastitom i potpuno privatnom interijeru de Maistre je iskitio razmišljanjima o prirodi prostora i stvaralaštva i podsjetio modernog čitatelja kako je na top listi avantura unutarnji avanturizam i dalje na prvom mjestu. Naglašeno emocionalni odnos prožet bodrim De Maistreovim duhom lako ulazi u korespondenciju sa svakim čitateljem koji ima osjećaj za humor i razumijevanje paradoksalnosti ovog nesvakidašnjeg a ipak svakodnevnog putovanja kod kojega je prije svega važna elementarna emocionalna budnost, živ odnos prema stvarima limitiranog prostora.

 

Zajednički nazivnik s visoko pozicioniranim emocionalnim odnosom prema stranom svijetu objekata koji kao važan ističe Berdjajev, jer svi imamo sobe i svi možemo poduzeti putovanje po njima, one ne moraju nužno biti prva točka bijega, u što su se danas pretvorila putovanja, nego upravo jedan od ciljeva pravog pustolovnog života, s De Maistreom i Berdjajevom dijeli i rovinjsko-beogradsko-berlinski pisac Bora Ćosić koji je napisao knjigu o olfaktičkim, intelektualnim, estetskim senzacijama što ih je proživio lutajući pogledom po labirintu svoje rovinjske kuće.

 

Iz toga ne treba zaključiti da se Bora Ćosić klaustrofobijski zatvorio u zidove kuće. Prije da se radi o putniku po intimnom prostoru koji je unutar zidina privatnog prostora donio asocijacije pokupljene po putovanjima diljem cijelog svijeta. Asocijacije se kod Ćosića množe tako da je pogled na komad namještaja istovremeno putovanje po sjećanjima i eruditska referenca – Gaston Bachelard kuću je definirao kao sklonište za sanjara, a kod Ćosića radi se o skloništu za znalca odlične memorije koji s priličnom lakoćom stare komade namještaja dovodi u vezu s izlošcima svjetski poznatih muzeja. Jednako tako inspirativno mu je pisati i o vlastitom malim zidovima posve ograđenom dvorištu ili o društvu mlade muhe koja ga progoni po kući, kao jedino biće koje inzisistira na kontaktu s njegovom osobom.

Knjiga započinje konstatacijom kako se 1992. njegovo rovinjsko stanište odjednom obrelo u drugoj državi, doduše državi u kojoj je nekad davno rođen (Ćosić se rodio u Zagrebu), a kuću je kupio 1970. i po informacijama kojima raspolaže radi se o građevini iz osamnaestog stoljeća. Ćosića meditacije na temu kupljene pa onda i nastanjene kuće odvode u razmišljanjima prema smislovima koje pisac vidi odnosno ne vidi u pojmovima granica, razgraničenja i političkim svojatanjima teritorija.

Ovaj travenovski ekskurs o besmislu imanja papira, pogotovo kada se radi o pojedincima koji tako stabilno znaju tko su, odnosno tko nisu, misaoni je prijelaz prema topografiranju pogleda što će ga ubuhvatiti okvirima ove knjige, a koji sežu do pogleda s prozora, s kojih će pokatkad baciti pogled prema zaljevu i udaljenim bregovima.

Uvodni dio Ćosić zaključuje poznatom mišlju kako do ljudskih nevolja dolazi jer se čovjek nije u stanju skrasiti u svojoj sobi, ali on se kasnije u knjizi demaskira kao čovjek koji se nije libio skitati. Time, uvjetno govoreći, završava uvod, kojemu se kroz nekoliko podsjećanja i variranja osnovne teme Ćosić u dva-tri navrata ponovno vraća tijekom knjige koju sam karakterizira kao ljetopis. Pa tako oko polovine rukopisa kaže kako je ovo podnevna knjiga, kako ona ne baca sjenu, npr.

 

 

Imamo tako na početku spomen na svijet u kojemu se ostaje bez svega s pedantnim, iz kuhinje poduzetim obilaskom spremišta davno prikupljenih stvari. Ili netom donešenih, jer se Ćosićeva pažnja zaustavlja na čaši kupljenoj u jednom suvremenom prodavačkom lancu. Ćosić niže posude, tanjuriće, majstorske primjerke mađarskog tanjurstva, tu je i obavezni hladnjak, prastari Obodin koji, piše Ćosić, svojom dugovječnošću garantira mogućnost ispripovijedavanja – oko njega – dirljive povijesti minule epohe. Škafići za sladolede asociraju sjećanja na cijeli, kako on kaže, potkontinent hrane, nizove gostiju koji su se gnijezdili oko šanka, jer hrana je literarno važna, na koncu, zapisuje, nije uzalud potrošeno onoliko stranica da se opiše zajutrak Leopolda Blooma.

Iz stranice u stranicu Ćosić podiže temperaturu i sve sigurnije se smješta u artističku scenografiju, on iz kuhinje prelazi na opise plakata, a imajući stalno jednim okom onaj šank u vidokrugu, vrlo brzo i do ljudi koji su protutnjali kroz opisivanu kuću, ljudi za koje, kao i za sama sebe, izražava bojazan kako zapravo ni ne postoje izvan teksta. Postoje samo literarni likovi i njihovi radovi, što se po zidovima vidi u oblicima slika Murtićevih, Veličkovićevih, Reljićevih i Otaševićevih.

Najkraće rečeno, “Mirni dani u Rovinju“ žanrovski je raznorodna knjiga, negdje na granici između ljetopisa, eseja i romana, snažna dnevničarska naboja, a pisana je, kako bilježi sam autor, u Berlinu, daleko od kuće koju se opisuje, rekonstrukcija se dogodila po sjećanju, ljudi unutra opisani evocirani su po tragu koji su ostavili po neuronskim stazama, Ćosić konstantno izbjegava direktni dokumentaristički unos, odlučivši se za literarno bogato tekstualno tkanje – sve što se u “Mirnim danima...“ događa prije svega je literarna a ne biografska činjenica, svemu se traži nadsmisao, nadkontekst, šire značenje.

 

Ljudi spomenuti u knjizi mogli bi biti povrijeđeni jer ih pisac opisuje kao predmete od krvi i mesa, nema u Ćosića posebne emocije, one su ovdje posvećene biti predmetnosti uopće, koreografiji stanovanja, a ne živim akterima, oni su, kao u japanskom Bunraku kazalištu, svedeni na dvije, tri crte, bez dubljih piščevih uživljavanja. Ćosić na dva-tri mjesta pokazuje kakav mu je trenutačni književni ukus, pa apostrofira Josipa Vaništu kao jednog od najboljih hrvatskih pisaca.

 

Zaista, Vaništa je svoje majstorstvo proširio i na pisanu riječ, malo se kada u povijesti ove književnosti dogodilo tako superiorno ovladavanje verbalnim izrazom koje, kao i Vaništino slikarstvo, Ćosića podsjećaju na Samuela Becketta, kojeg je pisac vidio samo jednom, kroz prozor nekog kafea pa nije mogao procijeniti je li veliki pisac pijan ili trijezan, i onda o njemu, odjednom zainteresiran, ispripovijeda po pisca nepovoljnu anegdotu.

Kasnije se tako na jedvite jade provlače i neki Ćosićevi znanci jer se pisac, sav orijetiran na predmete i prema ljudima počeo odnositi kao prema artefaktima, a ima i vrlo duhovite momente kada opisuje neimenovanu pjesnikinju u sasvim, kako zapisuje, “vansebnom“ izdanju, dok u kuhinji izvodi metafore, što je, mora se priznati, vrlo dobra i živa i zločesta slika.

Kako knjiga odmiče, ljudi se, srećom, prorijeđuju, jer bi inače Ćosić mogao ostati bez prijatelja, odlaskom iz trpezarije dolazi do potpunog osvajanja teksta od strane namještaja, kao da smo na Šejkinom “Đubrištu“ (o kojemu je Ćosić pisao u knjizi “Sodoma i Gomora“) predmeti u “Mirnim danima...“ imaju zadnju riječ. Na koncu se pisac uspinje na tavan, posve je sam, kao što smo i inače, uglavnom, sami po tim našim mirnim kućama i istim takvim danima...

Ćosić konstantno, tijekom cijele knjige nemilosrdno paradira podacima i potvrđuje veliku erudiciju, igra se asocijacijama, sve povezujući u jedan čvor. Sam kraj knjige je nemilosrdan, Ćosić navodi riječi Stjepana Planića koji kaže kako kuća ne mora biti vječna, nego joj kraj može biti onda kada i njezinu gospodaru. Kuća ovoga gospodara više ne može biti srušena jer je o njoj napisana knjiga koju vam se preporuča čitati i ne preporuča spaliti.

* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor


 

Facebook komentari

Novo u katalogu