Sluškinjina priča – Bio jednom Gilead, u kojem žene nisu smjele čitati, a morale su rađati

 Piše Tanja Tolić

U Gileadskoj republici ženama bi odsjekli ruku ako bi ih ulovili da čitaju. Pisanje im je također zabranjeno. I razmišljanje ti može upropastiti izglede ako kaniš izdržati. Žene nemaju pravo na privatno vlasništvo, ne smiju raditi, nemaju pristup novcu, ne samo zato što novac više ne postoji. Zabranjeni su pobačaji i bilo koja vrsta kontracepcije. Porodi su isključivo prirodni, javna događanja poput mise, spol djeteta se ne zna do rođenja jer liječnici i znanstvenici više nisu poželjni, zbog čega se četvrtina djece rađa s nekom malformacijom. Žene su potpuno podređene funkciji materinstva i isključivo o tome ovisi njihov društveni status. One su Supruge, Sluškinje, Marte ili Tetke.

“Sluškinjina priča” Margaret Atwood objavljena je prvi put 1985. godine, na hrvatski prevedena tri godine kasnije. Prošlo je dakle više od trideset godina otkako je kanadska književnica napisala možda i najpopularniji od svojih romana, zamišljajući kako bi svijet, konkretno Sjedinjene Američke Države, izgledale da kojim slučajem njima zavlada sekta i uspostavi teokraciju. U romanu, Jakovljevi sinovi na vlast dolaze početkom 2000. godine: u jednom danu, u preciznoj planiranoj akciji, ubiju predsjednika i strijeljaju cijeli Kongres, a vojska proglasi izvanredno stanje. Za pokolj su okrivili islamske fanatike.

Iz sigurnosnih razloga, kažu, počinju cenzurirati novine, a neke i potpuno gase. Na cestama se počinju pojavljivati barijere i kontrole, nove izbore sigurno ćemo održati, kaže vlast, samo nam treba vremena da ih pripremimo. Potom su svim ženama zamrznuli račune u bankama. Pristup imaju samo njihovi muževi ili muški članovi obitelji u slučaju da nisu udane. “Pretpostavljam da ćeš sada dobiti sav moj novac. A nisam čak ni umrla”, kaže anonimna pripovjedačica.

 

Naše je društvo umiralo, od previše izbora, kaže Tetka Lydia. Imamo statistike iz tog doba, znaš li na što su se ljudi najviše žalili? Na nemogućnost da osjećaju, kaže Zapovjednik. Novac je bio jedino mjerilo vrijednosti, za sve, nisu imali nikakvog poštovanja prema majkama. Nije ni čudo da su odustajale od rađanja. Sada su zaštićene, mogu ispuniti svoju biološku sudbinu u miru. S punom podrškom i ohrabrenjem.

 

Distopija je jedna od najpopularnijih podvrsta žanra znanstvene fantastike; kad je uspješna, uspješna je jer je uvjerljiva – fiktivni dio samo je korak od stvarnosti, u nju je duboko pustio korijenje, distopija izaziva strah jer se zamišljeno čini kao izvjesna budućnost. Zato su “1984” Georgea Orwella i “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleyja danas klasici, zato “Sluškinjina priča” nikad nije nestala iz knjižara, nego se neprestano dotiskuje otkako je prvi put objavljena, zato se, uostalom, smatra gotovo paradigmatskim romanom - upozorenjem iz prošlosti koje smo zanemarivali – sve otkako je Donald Trump pobijedio na izborima i postao 45. američki predsjednik.

Jedan od prvih poteza novog američkog predsjednika bilo je potpisivanje ukaza kojim se zabranjuje da se saveznim fondovima financiraju međunarodne nevladine organizacije koje podržavaju pobačaj. Trump ne skriva svoju ksenofobiju, šovinizam i seksizam. Britanski list The Independent svojedobno je izdvojio njegovih deset najšokantnijih izjava.

“Sagradit ću velik, velik zid na našoj južnoj granici i natjerat ću Meksiko da plati izgradnju.” U “Sluškinjinoj priči” Jakovljevi sinovi su izgradili velik, velik zid na koji vješaju one koji su se ogriješili o pravila režima. “Donald J. Trump poziva na potpunu i sveobuhvatnu zabranu ulaska muslimana u SAD...” Gileadska republika se najprije riješila svih vjernika koji nisu bili kršćani, a onda i onih koji nisu bili katolici. Pod izgovorom da Židovima daju mogućnost da se presele u Izrael, ukrcavali su ih na brodove, a onda brodove potapali.

 

 

Supruge su žene uglednih funkcionara i uglavnom su neplodne. Zbog toga svakom Zapovjedniku vlast dodjeljuje Sluškinju. Sluškinje se regrutiraju od žena udatih drugi put ili onih koje žive u izvanbračnim zajednicama, jer su i drugi brak i izvanbračne veze proglašeni nezakonitima. “Odgajaju” ih u posebnim zavodima, a Tetke su njihove učiteljice i čuvarice. Zadatak im je da rađaju. Seksualni čin sveden je na bestrasni ritual kojem prisustvuju i supruge. Nakon poroda dijete se oduzima majci i dalje se o njemu brine Supruga. Marte su kućne pomoćnice i kuharice. Svaka Sluškinja ima tri prilike roditi dijete, “mandat” sa svakim Zapovjednikom traje dvije godine – ne uspije li, završit će u Kolonijama, gdje kažnjeni uglavnom “čiste” nuklearni otpad.

I ne manje važno, nijedna od Sluškinja nema ime. U hrvatskom prijevodu nema te igre riječi koja se postupno otkriva; ime pripovjedačice Offred u engleskom originalu postaje jezivo tek u trenutku kad se ona počne družiti s Ofglen, pa čitatelj doznaje da je Offred zapravo “od Freda”, Ofglen je “od Glena”. Fredova i Glenova, po imenima njihovih Zapovjednika.

“Nisam Fredova, zovem se drugačije, ali me tako sada nitko ne zove jer je to zabranjeno. Uvjeravam samu sebe da to nije važno, tvoje je ime kao i telefonski broj, koristi samo drugima; no, pogrešno je ono u što uvjeravam samu sebe, ime je ipak važno. Čuvam to ime poput nečeg skrivenog, poput blaga što ću ga jednoga dana, kad se vratim, iskopati”, kaže pripovjedačica u svojoj ispovijedi koja će biti otkrivena davno nakon njezine smrti, u vremenu kad će Gileadska republika biti tek bizaran režim o kojem će istraživači pisati znanstvene radove naziva “Iran i Gilead, dvije monoteokracije potkraj dvadesetog stoljeća, na temelju dnevnika”.

“Htjela bih vjerovati da je ovo što pričam samo priča. Treba da vjerujem. Moram vjerovati. Bolje izglede imaju oni koji vjeruju da su takve priče samo priče. Ako je to što pričam samo priča, mogu sama odrediti kraj. Tada će priči doći kraj, a poslije će početi stvarni život. (...) Pričam je, ali je ne pišem, jer nemam čime pisati, a pisanje je ionako zabranjeno. No, ako je to priča, makar i u mojoj glavi, moram je nekome pričati. Ne pričate priče sami sebi. Uvijek mora postojati netko drugi. Pa i kad nema nikoga.”

 

U pogovoru hrvatskom izdanju romana koji je objavio Nakladni zavod Globus, književnica Slavenka Drakulić otkriva kako se Margaret Atwood, prije nego što je objavljena “Sluškinjina priča”, pribojavala da bi je publika mogla odbaciti kao paranoidno djelo, a ne futuristički roman. “Doduše, roman u tom smislu nije posve nevin”, piše Slavenka Drakulić 1988. godine, “jer otkrivajući niz postojećih opasnosti u američkom društvu, otkriva uznemirujuću pomisao na to da bi klica totalitarizma tamo lako uhvatila korijene”.

 

“Ali zašto baš u američkom društvu, a ne u kanadskome, na primjer? Na ovo zanimljivo pitanje Atwoodova odgovara tezom da je Kanada vrlo konzervativna zemlja u smislu društvenih promjena: ‘Ovo nikad nije bilo revolucionarno društvo, za razliku od Amerike koja je imala revoluciju 1776. godine, a odatle ideja da se stvarnost preko noći može promijeniti... Amerika je eksperimentalna zona čovječanstva’.”

Iako je njezin roman svrstan u žanr znanstvene fantastike, autorica, piše Drakulić, nije baš time oduševljena, objašnjavajući da ona zapravo ništa nije izmislila. “Totalitarni, religijski utemeljeni režimi, postojali su, a postoje i danas. Oslobođanje žena i pravo da kontroliraju reprodukciju već je dovelo do pada nataliteta, osobito među američkom bjelačkom srednjom klasom. (...) Što se tiče podređenosti žena funkciji materinstva, Atwoodova nije ni trebala biti previše maštovita. Bilo joj je dovoljno da se prisjeti primjera Rumunjske, u kojoj su zabranjeni svi oblici kontracepcije kao i pobačaj, za što ginekolozi (kao i u Gileadskoj republici) mogu platiti glavom. Ništa, dakle, nije izmišljeno - stvar je samo u povezivanju već postojećih elemenata (...), a to i jest jedan od faktora uspjeha ove knjige, koja funkcionira na nekoliko razina: kao triler, kao kritika društva i kao tjeskobna literarna vizija neke vrste holokausta.”

Privlačnost i uvjerljivost ovog romana, zaključuje Slavenka Drakulić, upravo je u tome što u njemu lako iščitavamo moguću vlastitu sudbinu. U svibnju 2016. godine u Hrvatskoj je organiziran prvi “Hod za život”, po uzoru na one američke. “Cilj ovog hoda je okupljanje građana koji se zalažu za život, obitelj i domovinu. Željeli smo okupiti sve koji žele zaštititi život i obitelj. Poanta je da slavimo život i obitelj. Želimo da ovo bude poruka za sve koji mogu utjecati na promjene. Želimo omogućiti svim majkama koje su trudne da ne mogu dobiti otkaz, a onima koje žele da mogu ostati doma i brinuti se za djecu”, kazala je Anamarija Marković, jedna od organizatorica povorke u kojoj su hodale i Željka Markić, čelnica inicijative U ime obitelji, i supruga tadašnjeg premijera Sanja Orešković.

Potonja je izjavila: “Mislim da se svaka razborita osoba opredjeljuje za život, a ne za smrt, a sve ostalo je jedna velika zabluda i strah.” Bio je to jedini javni istup premijerove supruge. Tadašnji premijer i njegova supruga, prije nego su se doselili u Hrvatsku, živjeli su u Kanadi i Nizozemskoj, državama koje su najliberalnije u svijetu kad je riječ o izboru prekida trudnoće.

 

 

Dalje, ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier nedavno je imenovao Ladislava Ilčića (predsjednik stranke HRAST, do 2012. predsjednik udruge GROZD i podupiratelj udruge U ime obitelji) savjetnikom za ljudska prava, a potom je šef hrvatske diplomacije u Bruxelles poslao dokument u kojem između ostaloga stoji da će “Hrvatska posebnu pažnju posvetiti promociji i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, što je prirodna i temeljna jedinica ljudskog društva”.

“Pojmu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini pa i unutar Europske unije. ‘U tom slučaju Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj’. Hrvatska zadržava pravo promovirati navedene stavove u svim multilateralnim forumima u kojima sudjeluje – konstatacije su to iz hrvatskih primjedbi na Nacrt zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini. Sadržaj dokumenta 24. veljače objavio je Novi list u svom tiskanom izdanju”, navodi novinarka Sanja Despot u svojem tekstu objavljenom na portalu faktograf.hr 26. veljače ove godine.

Davor Ivo Stier je u međuvremenu izjavio da Hrvatska neće mijenjati Zakon o pobačaju i nazvao to dezinformacijama. Potom je savjetnik za ljudska prava Ladislav Ilčić ministru dao ostavku, uz objašnjenje da se želi kandidirati na lokalnim izborima za gradonačelnika Varaždina.

“Kad čitate knjigu, itekako je važno koliko vam je godina, kad je čitate, jeste li muško ili žensko, Kanađanin ili Indijac”, izjavila je svojedobno Margaret Atwood. “Sluškinjina priča” osamdesetih je godina i u svijetu i u Hrvatskoj bila doživljena kao feminističko štivo, radikalna društvena dekonstrukcija, ali objavljena u vremenu kad su ženska prava i seksualne slobode možda bili i na svojem vrhuncu, u demokratskim zemljama svakako neupitni. Za čitanje “Sluškinjine priče” u 2017. godini doista postaje važno koliko vam je godina, jeste li žena, živite li u Americi, Hrvatskoj ili, recimo, Poljskoj.

Kontekst je sasvim drugačiji nego, primjerice, u Nizozemskoj u kojoj je “europski Trump” Geert Wilders doživio debakl na nedavnim izborima. Wildersova stranka se, inače, zove Stranka za slobodu; obratite pažnju na tu manipulativnu uporabu slobodarskih pojmova koja je gotovo standard populističkih i konzervativnih politika: Stranka za slobodu, Hod za život, pravo na izbor, ProLife, pokret za život, glas roditelja za djecu (GROZD)...

 

Na čelu takvih pokreta obično su muškarci, poslužimo se Atwoodičinom alegorijom, Zapovjednici. No kontrolu nad Sluškinjama redovito provode žene, Tetke i Supruge. To je uhodana praksa svih režima, objašnjava se očito na završetku romana: “Prema Limpkinovu dnevniku, Judd je od samog početka smatrao da same žene mogu najbolje i najprobitačnije upravljati ženama u reprodukcijske i druge svrhe. To potvrđuju i brojni povijesni presedani; u svakom sistemu, bio ili ne bio nametnut silom, javlja se uvijek taj element: vlast nad domaćima povjerava se domaćima.” U pitanju je nakaradni matrijarhat, izokrenuti feminizam, u kojem se pod prividom zaštite žena njihova prava ustvari potpuno brišu. I ne samo prava, nego i osobnost, kompletan rodni identitet doživljava tzv. makeover. Rodna ideologija, tako je nazivaju, inače jako smeta udruzi U ime obitelji, dapače uvjereni su kako šteti djeci.

 

“Postoji nekoliko vrsta slobode, govorila je Tetka Lydia. Sloboda djelovanja i izbavljenje. U doba anarhije vladala je sloboda djelovanja. Sada ste dobile izbavljenje. Ne potcjenjujte ga”, piše Margaret Atwood. Tetkama su u romanu nadjenuta imena komercijalnih proizvoda za žene iz razdoblja koje je neposredno prethodilo Gileadu - imena kozmetičkih artikala, gotovih kolača, pa i lijekova. Bio je to briljantan potez. Smislio ga je muškarac koji je u vrijeme “anarhije” provodio istraživanja tržišta.

Sloboda izbavljena u praksi izgleda ovako. Opisuje ju Fredova: “Čekam, oprana, nahranjena, poput praseta nagrađenog na izložbi. Negdje osamdesetih godina izmislili su lopte za svinje u tovilištima. Bile su to velike šarene lopte; svinje su ih kotrljale njuškama. Trgovci svinjama govorili su da im to pojačava tonus mišića; svinje su bile znatiželjne, htjele su imati nešto o čemu će razmišljati.

Čitala sam o tome u Uvodu u psihologiju: to i poglavlje o štakorima u kavezu, koji su sami sebi davali elektrošokove da nešto rade. I ono o golubovima, dresiranima da kljucaju dugme koje bi potaknulo pojavu zrna kukuruza. Podijeli su ih na tri skupine; prva je dobila jedno zrno po kljucaju, druga jedno zrno za svaki drugi kljucaj, treća je bila prepuštena slučaju. Kad je čovjek, koji je vodio eksperiment, prekinuo dovod zrnja, prva je skupina brzo odustala, druga nešto kasnije. Treća skupina nije uopće odustala. Radije su kljucali do smrti nego da prestanu. Tko zna što je zapravo djelovalo? Kad bih barem imala svinjsku loptu.”

Fredova se tijekom čitavog romana tješi jednom rečenicom, koju je otkrila u ormaru u svojoj sobi. Urezala ju je prethodna Sluškinja, rečenica glasi - Nolite te bastardes carborundorum. U pitanju je izmišljeni latinski, jedna od igara riječi kojom su se nekad zabavljali mladići na studiju. Recimo da bi ona danas trebala postati zapovijed, svim slobodnomislećim ljudima, bez obzira na spol i rod. Nemojte dopustiti svinjama da vas samelju.


* Prema “Sluškinjoj priči” snimljena je istoimena serija, “The Handmaid’s Tale”. Najavu za seriju možete pogledati ovdje:
www.youtube.com/watch


 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu