Triler o opsesivnoj tinejdžerici i nestaloj djevojci

Piše Ankica Tomić

Iako je u ovoj knjizi svega nekoliko likova koji govore, a radnja se temelji na unutarnjem svijetu tinejdžerice Yasmin i njezinim "iščašenim" interpretacijama ljudi i događaja, "Things we have in common" može se čitati na nekoliko načina: kao roman lika, triler, dnevnik autsajderice... Ali i kao sociološka studija. Tekst otvara niz bitnih pitanja - kako se pojedinac može uklopiti u društvo, čemu težimo kada težimo prihvaćanju, tko je za što kriv i kakva bi trebala biti adekvatna kazna... - pred nas rasprostirući niz nerješivih zagonetki suvremenog doba. I ne samo suvremenog.

Nakon smrti oca Yasmin se pogubi, kao i njezina majka uostalom, samo što, za razliku od majke koja se ponovno udaje, Yasmin ne kreće dalje, zapravo ne odrasta (što, vrlo nježno, probija kroz njezin način izražavanja, pa mjestimično stječemo dojam da čitamo rečenice osamljenog djeteta), zaglavljena u intimi, bez prijatelja, ali zato s lako dohvatljivom utjehom, kaloričnim fast foodom i čokoladicama kojima će nabaciti stotinjak kila, sasvim neprimjerenih i za koga, a kamoli za 16-godišnjakinju. Uglavnom, ona je pretila, izvrgnuta ruglu, potpuni marginalac željan ljubavi; roditeljske, lezbijske, heteroseksualne. Nesretnoj je Yasmin posve svejedno.

Isprva pozitivna ideja u njezinoj će glavi prerasti okvire osmišljenog plana i poprimiti razmjere potpunog ludila, mala laž rađat će novu, još veću, sram će progutati logiku, uzročno-posljedični odabiri bit će u pravilu pogrešni, u službi relativiziranja vlastite odgovornosti i velikodušnog diviniziranja nedostupnoga.

 

Tasha Kavanagh, kojoj je ovo prvi roman, rekla je kako se nada da će čitatelji suosjećati s Yasmin, iako autorica, barem tako tvrdi, s njom nema puno dodirnih točaka. No, nešto kasnije ipak će se sjetiti da je i sama bila žrtva ne tako rijetkog vršnjačkog zlostavljanja (ali ranije, u prvim godinama školovanja), te je to vjerojatno ostavilo traga na njezinoj psihi.

 

Ni ja se ne identificiram s Yasmin, njezini su mi zaključci potpuno nejasni, sažalijevam je, ali ne shvaćam, pa opet - upravo nas mozak nesretne djevojke uvlači u priču koju čitamo kao krimić, iako je posve jasno da se prava drama ne odvija u nekom podrumu, na stolu za obdukciju ili u policijskoj stanici, nego u glavi mlade djevojke čiji se stavovi tek trebaju formirati.

Uz originalno 2. lice jednine, obraćanje "drugome", koje nas od prve stranice na više načina proziva, iako odmah shvatimo da mi (ja) nismo Yasminin target, postaje jasno da ovo nije obična knjiga u kojoj bismo trebali tražiti tko je što učinio i kako će se kockice na kraju posložiti.

Roman Tashe Kavanagh prepun je nesretnih likova. Zapravo, ne znam postoji li u njemu itko sretan, no kako svijet gledamo očima duboko anksiozne Yasmin, to nas i ne treba čuditi. Ljepotica postaje žrtva, njezini bahati prijatelji duboko su pogođeni, majka je umorna od balansiranja između sirote kćeri i novog muža koji se, pak, "ubio" od pokušaja da ga pastorka prihvati. Pastorka se, u sudaru iluzije i zbilje, zaljubljuje u koga stigne i najsretnija je kada se izolira, pa može na miru maštati o onome što se upravo dogodilo (ili je ona tek htjela da se dogodi), a On..., njezina ne baš tako tiha patnja, potpuni je nered sam za sebe.

 

 

Romanom "Things we have in common" svi smo prozvani. Kad Yasmin kaže da joj je teško reći gleda li policajac u nju jer mu je poznata ili zato što svi uvijek zure u djevojke poput nje - krivnja je na nama. Takvo je naše društvo... Zašto buljimo u ljude s problemima, kako nas se točno tiču nečiji kilogrami viška (ili manjka), mislimo li da je toliko bitno imati stav o svemu? I jesmo li spremni preuzeti odgovornost ako takva praksa izazove reakciju koju nitko ne priželjkuje!? Jer klica svakog užasa rađa se u glavi pojedinca.

Time se ne bismo trebali igrati.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu