Piše Dario Grgić
Calasso je već objavljivan, radi se o knjigama “Svadba Kadma i Harmonije“ i “Tiepolova ružičasta“. Obje su knjige izvanredne. Način na koji je Calasso ušao u “Svadbi Kadma i Harmonije“ u grčki mit može se provjeriti jedino koncentriranim čitanjem – doživljaj je to što ga nije moguće prepričati.
Da biste uživali u takvim knjigama, potrebno je napustiti stazu utabanu osudama metafora i analogija, stazu cementiranu od najprisutnijih očeva suvremenog trenutka, predvođenih Foucaultom. To je povratak Borgesu, ali Borgesu kakav nikada nije stigao postojati, Borgesu na krmenadlama, opsežnijem, no ne preopsežnom, testosteronskom, oftamološkom, pa i vidovitom. Probajte zamisliti da je Swedenborg bio zaljubljenik u književnost i da čitate knjigu u kojoj vam kaže: i onda mi je Dante rekao. Takav osjećaj moguće je dobiti čitate li Calassa. U tom smislu jako je uvjerljiva i njegova knjiga o Kafki, “K.“
U “Baudelaireovoj sjenici“ (Vuković & Runjić, Zagreb, 2016., prijevod: Mate Maras) Calasso piše o prijelomnim momentima moderna duha, ovdje nije u pitanju samo književnost, ma koliko nju teško bilo podvesti pod “samo“. Sjenicu o kojoj je riječ u naslovu definirao je Sainte-Beuve, genijalni književni kritičar, legenda za života, a i poslije njega (iako mu samome intonacije oko posljednje aureole vjerojatno ne bi izazivale radost). Pišući o Baudelaireu, a povodom prijema u Akademiju, nastojao je locirati pjesnika u odnosu na ostatak književne sredine.
Citirat ću ga jer je toliko otrovan (i točan) da ga vrijedi pažljivo nekoliko puta pročitati: Baudelaire je, kaže on, “našao načina da za sebe, na krajnjoj točki neke trake zemlje koja je na glasu kao nenastanjiva i onkraj granica poznatoga romantizma, sagradi neobičnu sjenicu, dovoljno ukrašenu, dovoljno nagizdanu, ali dovoljno privlačnu i tajanstvenu, gdje se čitaju knjige Edgara Allana Poea, gdje se recitiraju izvanredni soneti, gdje se udiše hašiš da bi se potom o njima raspravljalo, gdje se uzima opijum i tisuću groznih droga u šalicama od najfinijega porculana. Tu jedinstvenu sjenicu, ukrašenu intarzijama, usredotočene i složene izvornosti, koja već neko vrijeme privlači poglede prema krajnjoj točki romantične Kamčamatke, ja nazivam la folie Baudelaire.“
I kao da mu ovo nije bilo dovoljno, Sainte-Beuve dodaje: “Autor je zadovoljan što je napravio nešto nemoguće, gdje se vjerovalo da nitko ne može doći.“ Jasno, dodaje otprilike Calasso, Kamčamatka je uska traka zemlje, Baudelairea Sainte-Beuve nije smjestio u srce goleme šume da odande upravlja svojom neusporedivom imaginacijom. Čudak, incident, parada, a ne kontinuitet, kakav je ovaj kritičar zahtijevao od pisaca koje je hvalio.
Njegovoj metodi Calasso posvećuje nekoliko redaka, antologijskih. Prepričano, Sainte-Beuve bi se uskomešao kada bi naslutio nečiju izvrsnost; odlične je spominjao samo da bi ih umanjio; umalo pa je bio sinonim za zaobilaženje darovitosti. Ali bio je i majstor, danas zaobilažen zbog ovog nepristajanja na nadolazeću književnost. Majstor, doduše, u umijeću mrcvarenja kroz pohvale, u stilu mrzovoljnoga Krleže, kada otpisuje suvremenu umjetnost. Otrovni krokiji tipa: genijalan, ali kad se upne. Poštujemo ga, no ne volimo, i slično.
Od kojeg je materijala Baudelaire napravio sjenicu? Ne stihovi, nego od čega su oni bili? Calasso smatra kako je ključna stvar bila u tome što je Baudelaire u Kamčamatku stigao s fiziologijom. Nje prije, barem ne na ovaj obilati i direktni način, nije bilo u izgradnji generalno, a ne samo u osvajačkim pohodima, gdje bismo mogli svrstati njegovu čudnu književnost. Zašto čudnu? Zato što sve što je napisao zvuči kao da je prepjev drevnih stihova s latinskoga, a ne nešto friške gradnje, upravo podignuto pred očima zainteresiranih Kamčamatkana.
I ne samo to: sve što piše kao da nije pisanje nego prepričavanje slike, prevođenje glazbe u riječi, kao da je dokument s lica mjesta, kao nešto što nema nikakve veze s izmišljanjima, a pjesnika zanima samo preciznost, pa on postavlja brojne skele, otežavajući pritom stih do pucanja.
Pakao postoji, raj postoji, a anđeli i vragovi imaju lica činovnika. Ova fiziologija putem koje Baudelaire stupa u kontakt s dodirujućim svjetovima je prije svega u mozgu, koji se ovdje zvanično, napokon, pojavljuje u književnosti s velikim K. Ne Ideal, ne San, ne Duh, nego mozak, gnječen senzacijama, podložan utjecajima, mali vrtlog usred većih vrtloga, iz kojeg proizlazi kakvoća svega ostaloga.
Sainte-Beuve je, tako, imao osrednji mozak. Osrednju pamet imao je i Flaubert, smatrao je Proust, pa ipak postoje razlike među njima. Flaubert se usudio postajati sve što je opisivao, rijeka, šuma, kamen. Sainte-Beuve pak, pripadao je starijem modelu čovještva, između njega i teme postojala je distanca, kao što se radilo do osamnaestog stoljeća. Baudelaire je imao u smislu ove transformacije, transgresije, najbrži mogući mozak, k tome još i tvorački solidan: danas njegovi stihovi stoje čvršće nego Rimbaudovi, on u dugom finišu pretječe sve pjesnike svoga i okolnih vremena, čak i marljivog zidara Mallarméa, a manja imena nema smisla ni spominjati.
Ovu mobilnu spisateljsku stvar moguće je locirati već kod Diderota, kojega je Baudelaire volio (kao i Chateaubrianda), a donekle joj se interpretativno približava Cioran riječima: “Ništavno je sve ono što nije neposredno“. No ne radi se o pukoj neposrednosti, nego o postajanju drugim, o čemu je, recimo, pisao Deleuze. Diderot je imao “burnu i vječno aktivnu tvornicu koja je imala sjedište u njegovoj glavi“ i koja se prepuštala tvoračkom automatizmu iz kojeg je misao neprestano brizgala.
I jer se radi o takvom postajanju drugim, logično je da svaki pisac (pa je tako i Baudelaire) preuzimao od drugih pisaca: njemu je u tom smislu bio drag Chateaubriand – “pravi pisac ne posuđuje nego krade“, kažu ovi meštri, a mogu to reći jer se radi o procesu transformacije gdje usput pokupljena slučajna misao na koncu stvara svoj vlastiti program koji više nema direktne veze s ishodišnom točkom. Takva manufaktura na koncu je urodila Baudelaireovim rečeničnim sklopovima koji bacaju “čarobno i nadnaravno svjetlo na prirodnu nejasnoću stvari.“
Ovakve koncepcije su beznadno (i otvoreno) antiprosvjetiteljske. Prosvjetiteljstvo je zadalo zadnji udarac nakon kojega više nikakva dubina pada ne može biti spriječena. Glavnu toksikaciju Baudelaire vidi u novinarenju, u medijima, u javnosti – sve je otišlo dovraga pod zastavom Napretka. “Napredak baca tmine na sve znane predmete“, zapisuje Baudelaire. Začudno je da se u Baudelairea može pronaći gotovo monaški recept, protuotrov ovom sunovratu: “Da bih umaknuo užasu tih filozofskih apostazija, ponosno sam se pomirio sa skromnošću: zadovoljio sam se osjećanjem; vratio sam se da potražim utočište u besprijekornoj bezazlenosti.“
Baudelaireova sjenica tako postaje prostor šamana koji su se upeli pronaći ovaj spoj energije i materije, i koji se jedino još ondje – na toj terra incognita – osjećaju kako-tako živima, u svijetu u kojemu postoje pojave gore od samoga zla, a to bi bilo sve što, metaforički ili doslovno, isisava zrak iz prostora. Ova je knjiga, kao i ostale Calassove, skafander.
Podijeli na Facebook
