Piše Tanja Tolić
Foto The New York Times
Priča ide ovako. U srpnju 2007. godine, u jedno rano poslijepodne, jedan zaposlenik New York Times slučajno je u malom dućanu na Manhattanu nabasao na upravo objavljeni primjerak "Harryja Pottera i Darova Smrti". Zaposlenici očito nisu znali za standardni embargo koji je J. K. Rowling nametala kod prodaje svake svoje knjige, pa su dugoočekivani završni nastavak sage prije vremena stavili u prodaju. Zaposlenik Timesa nazvao je redakciju i organizirao da se roman hitno dostavi Michiko Kakutani. Kakutani je isto popodne pročitala svih sedamsto stranica završne knjige i napisala kritiku za sutrašnje izdanje novina.
Takva je bila Michiko Kakutani, najvažnija književna kritičarka New York Timesa, ustvari najvažnija književna kritičarka ikad. Bila, jer to više nije.
U kolovozu je objavljeno da je Michiko Kakutani prihvatila otpremninu i napustila The New York Times nakon 38 godina. Obično je pretjerano reći da je s odlaskom nekog kritičara završila jedna era, a uostalom ona ni ne prestaje s pisanjem: u drugoj polovici kolovoza već je potpisala višemilijunski ugovor s Tim Duggan Books koji djeluje u sklopu izdavačke grupe Crown. Prva njezina knjiga, najavljeno je, bit će objavljena već iduće godine, a riječ je o publicističkom štivu, političkoj knjizi, kulturološkoj povijesti "alternativnih činjenica" nazvanoj "The Death of Truth" (Smrt istine).
No jedna je era doista završila, piše Boris Kachka u Vultureu. Kao glavna književna kritičarka The New York Timesa, Kakutani je bila neusporediva i nezamjenjiva. Nazivali su je "glasom Boga". Njezinoj procjeni nitko nije mogao izbjeći. U isto vrijeme stvarala je nove književne zvijezde, primjerice Zadie Smith, Alice Sebold i Jonathana Franzena; i kažnjavala stare (Normana Mailera, Johna Updikea i, opet, Jonathana Franzena).
Ako su "dobre novine nacija koja razgovara sama sa sobom", kako je to definirao Arthur Miller, onda dobra književna kritika, objavljena u takvim novinama, ima jednak konverzacijski učinak, piše Megan Garber u The Atlanticu, objašnjavajući zašto je Michiko Kakutani bila gotovo 40 godina važna za američku (pop) kulturu. Knjige su, inzistirala je Kakutani, oblik građanskog diskursa. Ispravan stav, barem što se tiče odbora za dodjelu Pulitzerovih nagrada, koji ju je 1998. godine nagradio upravo za kritičarski rad.
Njezine književne kritike ne samo da su uzdizale formu koju mnogi danas nazivaju zastarjelom, prorokujući smrt tiskanoj knjizi, nego su i same postale pop-kulturni fenomen. Od Kakutani je u "Seksu i gradu" strahovala Carrie Bradshaw; njezino su ime spominjali u popularnoj američkoj seriji "O. C.", ali i kultnim "Djevojkama". U velikom lanjskom hitu, seriji "Preljub", izdavač koji želi objaviti drugi roman glavnoga junaka Noaha Sollowaya kaže mu: "Michiko Kakutani će poludjeti za ovim, a ona sve mrzi..."
Kakutani je u novinskom svijetu dugo imala status dive koja je imala pravo birati i knjige koje će recenzirati i svoje najbliže suradnike. Biograf i kritičar James Atlas kaže Vultureu da je pamti kao sasvim drugačiju. Upoznao ju je kao 23-godišnju studenticu na Yaleu, palila je cigaretu za cigaretom, pušila Camels bez filtera i žustro tipkala na svojoj električnoj pisaćoj mašini.
I Atlas i Kakutani su bili dio talentirane generacije koja je kasnih 70-ih došla u Times. Michi, kako su joj tepali, kći uglednog japanskog matematičara, bila je tiša od ostalih, ali jednako strastvena. "Bila je pomalo stidljiva, ali jako duhovita. Bila je u stanju napisati naslovnu priču za dva sata", kaže.
Atlas je nije vidio trideset godina. "Postala je jaka osobnost. No tada je bila slatka i ranjiva. Pomalo paranoična. U Timesu je imala takvu moć da je mogla sasjeći bilo kojeg pisca, recimo Mailera. Ljudi su je se bojali. Ja sam je se bojao. Bila je jako stroga, poput učiteljice. Nije baš davala ljudima predaha." Jonathan Galassi, izdavač nakladničke kuće Farrar, Straus and Giroux, prozvao ju je Preachy Michi (igra riječi, aludira se na njezinu sklonost držanju propovijedi, op. a.). Prema njezinu prezimenu izveden je glagol: "kakutanizirati" je značilo postati žrtvom otrovnog pera najmoćnije američke književne kritičarke!
Kakutani je postala književna kritičarka 1983. godine, četiri godine nakon što se pridružila Timesu kao novinarka kulturne sekcije. U to je doba bila vrlo društvena, sprijateljila se primjerice s Paulom Simonom. Jedan dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući, koji je dao izjavu za Vulture uz uvjet da ostane anoniman, smatra kako je Kakutani došla u Times s ciljem da otkriva nove talente. Desetljeće je radila upravo to, bila je slaba na nove pisce, no kad su novi pisci sazreli i postali stari pisci, nije im više bila toliko sklona.
S vremenom je jako počela paziti na to da drži distancu od knjiškog svijeta kako bi sačuvala objektivnost. Većina ljudi iz tog svijeta vidjela ju je najviše dvaput. Jedan ugledni urednik jednom je prilikom s njom podijelio taksi, Kakutani nije progovorila ni riječ. "Vidio sam je jednom na jednoj zabavi. Bilo je to kao da sam ugledao jednoroga", šali se za Vulture agent Bill Clegg. Njezini bliski prijatelji pričaju suprotno priču: topla je, brižna prijateljica, zabavna je i zanimljiva.
Ponekad se, otkriva Vulture, ipak družila s ljudima iz knjiškog svijeta. Imala je takozvane "telefonske prijatelje". Uvijek jednog u određenom trenutku. Dugo bi razgovarala na telefon s publicistima, no ta su telefonska prijatelja bila profesionalnog karaktera - tražila je primjerke knjiga što ranije, ponekad i prije od svih drugih u Timesu, knjige su joj uvijek slali na kućnu adresu, Central Park West.
U svojim kritikama, Kakutani nikad nije iskoristila riječ "ja". Nije pisala "ja mislim" ili "meni se sviđa ili ne sviđa", umjesto toga koristila je pojam "čitatelj". Bila je fiksirana na evaluaciju djela, do te mjere da su joj neki zamjerali da uopće ne piše kritike, nego - objave. Ipak, nije bila nepravedna u tome: pohvalila je Franzenovu "Slobodu", iako ju je on prethodno nazvao "najglupljom osobom u New Yorku", nezadovoljan što je napisala negativnu kritiku njegove knjige eseja "Neumjerena zona".
Michiko Kakutani s vremenom je postala legenda. Tome je svakako pridonijelo i što je vrlo privatna osoba, pa su o njoj kolali kojekakvi tračevi: najrašireniji među njima je bio da ona uopće ne postoji. U portretima koje su o njoj ispisivali u drugim novinama, kolege su se znale šaliti da više znaju o Salingeru nego o Kakutani, a da se od njezinih fotografija rjeđe objavljuju samo one Thomasa Pynchona. No Michiko Kakutani doista postoji. Oni koji je poznaju, i koji su je vidjeli, kažu da je niska, glas joj je visok, ima smisla za modu i stidljiva je.
I ona i njezin bivši poslodavac proteklih su se godina, međutim, uvelike promijenili. Dugogodišnje karijere bile su tradicija u New York Timesu, otpremine su nešto sasvim novo. U šestoj rundi nuđenja otpremnina, prva je krenula 2008. godine, uz Kakutani otišli su i dobitnici Pulitzerove nagrade James Risen i Charles Duhigg. Pritom je Kakutani bila najveća zvijezda, zbog statusa koji je imala: sama je birala koje će knjige recenzirati, dok su ostatke dijelila preostala dva dnevna kritičara. Mjesečno je, pune 34 godine, pisala šest recenzija, i tako do svoje 62. godine.
Pored očitog umora, njezini interesi u posljednje su vrijeme sve više naginjali politici, osobito pod Bushevom vladavinom i sada Trumpovom. Njezini prijatelji kažu da je tražila od New York Timesa da postane kolumnist ili pak da joj se status iz književne kritičarke promijeni u onaj magazinske novinarke koja prati široki raspon tema. No uprava ju je odbila.
U međuvremenu, New York Times je postao okrutnije mjesto za kritičarske bogove. Od današnjeg kritičara očekuje se mnogo više, ne samo da napiše tekst. On mora biti spreman chatati s čitateljima, snimati video-klipove, pisati osobne eseje. Kritičari se sada sastaju s urednicima jednom tjedno, i od njih se, kao i od novinara, očekuje da debatiraju, predlažu, sudjeluju.
Sekcija knjiga dobila je novu urednicu, Pamelu Paul, bivšu urednicu nedjeljnog Book Reviewa u NYTimesu, a ona je provela nužne promjene. Svaki od tri dnevna kritičara sveden je na jednu kritiku tjedno. Važne knjige, koje su obično recenzirane dvaput - jednom u dnevnom izdanju, drugi put u Book Reviewu, sada su dobile tek jednu recenziju.
Kakutani nije dobro reagirala na promjene u NYTimesu. Bila je stara škola, digitalno joj nije išlo. Kad je Pamela Paul nedavno sazvala sastanak svih književnih kritičara kako bi osmislili novu web stranicu za knjige koja će se više sviđati čitateljima, Kakutani se uopće nije pojavila. Zapravo, nikad se nije pojavljivala na sastancima.
Kako bilo, Kakutani će se iduće godine prvi put u životu naći s one strane ogledala. Kad bude objavljena njezina prva knjiga, možda i Michiko prvi put u životu bude - kakutanizirana.
* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus
Podijeli na Facebook
