Alkibijad - zvjerska radost zbog činjenice da si živ

Piše Dario Grgić

Jedna od većih misterija antičkoga svijeta, prevrtljivi vojskovođa Alkibijad, koji se pojavljuje u čak tri Platonova dijaloga, a dva – i to vrlo važna za razumijevanje Platonova mišljenja – čak nose i ime po njemu. Skicirao ga je i Plutarh, u ono je vrijeme Alkibijad, još k tome i Sokratov nekovrsni intimus, očito bio enigma, a u romanu bugarske povjesničarke i spisateljice Vere Mutafčieve (1929-2009) to nije prestao biti, jer je nerasvijetljenost dio njegova, da se tako izrazimo, potpunoga sjaja. Ova historijski mutna pojava opisana je kao fizički neobično privlačni macho, sa sklonošću prekoračivanja sudbinskih uzusa nezabilježenih u starome svijetu. Nešto kao visoki Marlon Brando na Sokratu (a ne antidepresivima).

Atenski vojskovođa koji prelazi Sparti, pa se onda slizuje s perzijskim satrapima u vremenima stalnih sukoba, Peloponeskoga rata, konstantne prijetnje moćne Perzije, i koji skončava ubijen u četrdeset šestoj godini, najvjerojatnije po nalogu Sparte. Platonova velikog "Alkibijada", ili "Alkibijada 1" objavio je također Sandorf u prijevodu Ninoslava Zubovića i radi se o dijalogu koji je nadahnjujuće djelovao na Pierrea Hadota i Michela Foucaulta, čija se knjiga "Hermeneutika subjekta" vrti oko tumačenja Platonovih riječi iz dijaloga.

 



Tema je "staranje o sebi" i načini tog staranja o sebi. Sokrat i Alkibijad u dijalogu razgovaraju na temu. Alkibijadov fizički izgled je i Platon opisao, pa tako saznajemo da je ovaj antički superstar bio visok, lijep kao statua, da je bio pojava za kojom se osvrtalo na ulici. Sokrat Alkibijadu spominje natpis iz Delfa, "spoznaj samoga sebe", i vuče jedinu paralelu koju ima, a to je vid. Što gledamo da bismo vidjeli sebe, pita Sokrat. Zrcala, odgovara Alkibijad. Oko treba motriti drugo oko da bi vidjelo samo sebe. A da bi duša vidjela samu sebe mora motriti u dušu, posebno u onaj dio gdje je smještena vrlina duše, mudrost.

Taj je dio duše nalik božanskome i tko gleda u nj spoznaje božansko, objašnjava Sokrat. Bog je još čišći i jasniji od najboljeg dijela naše duše, pa je potrebno gledati u Boga, kaže Sokrat, a od ljudskih stvari u vrlinu duše. A spoznaja samoga sebe je umjerenost. Neumjerenost i spoznaja uzajamno se isključuju. Platon, koji je dijalog pisao tridesetak godina nakon smrti ove dvojice sugovornika, bilježi Sokratovu sumnju u sretan ishod života njega i njegova učenika: "Međutim, bojim se – ne zato što ne vjerujem tvojoj prirodi, nego što vidim snagu grada – da ona ne svlada i mene i tebe."

 

Je li Alkibijad bio dobar Sokratov učenik, je li, uopće, Sokrat bio dobar učitelj, je li on istraživao ili izmišljao ideje po kojima se ravnao, to su pitanja na koja odgovara roman Vere Mutafčieve, sa svim obratima života obojice aktera. Alkibijad je prikazan kao čovjek čija je mjera bila veća nego što su to propisane mjere Atene, on je više elementarna sila nego definirana jedinka, njemu jest u prvom planu plasman, ali i ideja legende, slave koja prerasta običnu ljudsku mjeru.

 

Mjera po kojoj Alkibijad mjeri sama sebe ne dopušta mu pojavljivanje pred sudom – optužen je za oštećivanje kipova i otkrivanje tajni Eleuzinskih misterija – ali je isti takav i njegov prelazak Sparti, gdje mu je motivacija u stilu "sad ćete vi vidjeti tko je Alkibijad". Tako obilato bujajući život vjerojatno i jest u svim svojim permutacijama zelen, tu se nema kad dogoditi retrospektivni pogled, od njega – jer to više ne bi bio on – ne treba očekivati zrele postupke. A najmanje one analize iz Platonova "Alkibijada", on je biće kokpita, i njemu je jedina zadaća projuriti kroz sve tjesnace u potpunoj intenzivi, kod svega sporijega ne ključa mu krv na njegovoj temperaturi.

Mutafčieva roman pokreće kod prvog velikog spora Alkibijadova života (oni mali bili su konstantni preljubi), kada uspijeva nagovoriti Atenjane da se razvrgne Nikijski mir, imenovan po Nikiji, demokratskom političaru i njegovu velikom protivniku. Nakon toga Mutafčieva u romanu slijedi put koji se može i vikipedijski provjeriti – povjesničarka je i bilo joj je do pretkraj romana važno slijediti jasnu putanju mutnih Alkibijadovih poteza. Žigosan kao oportunist, veći dio romana Alkibijad je prikazan kao lik koji, preplavljivan bujicama spomenutog hiper-života, gazi i uzima sve pred sobom. Kada ga na koncu slomi perzijski satrap, kada mu instinkti jasno poruče da je predstavi došao kraj, Alkibijad pukne kao šibica.

 



Satrap uzdahne da je dobro što nema svjedoka ovakvom padu ljepote i strpa ga u dugi zatvor, nakon kojega se Alkibijad na sceni pojavljuje – lukaviji, ali i rezigniraniji. Život u njemu, doduše, još buja, no on sada – iz taktičkih razloga – mora paziti da mu se ljepota ne vrati u punom intenzitetu jer mu je potreban izgled čovjeka koji se napatio. No kako mu je u prvom planu elementarno preživljavanje, koje onda u njemu neprestano radi unutarnje umnažanje i gura ga ka vodećim društvenim položajima, zapravo je zbog ovog – ipak – samo života, života u kojemu nema višeg cilja, ovakvog Alkibijada koji je kognitivno vrlo sposoban, ali i kao amputiran od metafizičkog okoliša njegova društva i sredine, bilo bi ga čak moguće i žaliti, da ta njegova putanja iza sebe ne fabricira toliku količinu leševa.

Sokrata Mutafčieva od početka – a važno je reći da se filozof pojavljuje samo na prvim i posljednjim stranicama knjige – prikazuje kao Alkibijadova antipoda: on konstantno pobjeđuje tijelo, sve s čime ima posao je suzbijanje strahova, oni su najozbiljnija prepreka. Ovdje joj se i omakne faktografska pogreška, jer je u vrijeme opisano na početku romana Platon mogao imati oko sedam godina, a ona ga već smješta pored Sokrata, gdje je on zasjeo tek nakon dvadesete godine života (prije toga je spalio svoj dramski opus). Valjda joj je trebao za priču, iako joj, čitateljski gledano, uopće nije trebao. No s druge strane, ovo jest Platonov svijet, u romanu se pojavljuju akteri koje možemo pratiti u nadmudrivanjima po njegovim dijalozima.

 

 

Mutafčieva ga prikazuje kao fatalista, on smatra kako je čovjek rođen da bi njime upravljale svjetske slučajnosti, nazor koji razočarava Sokrata, koji ne slavi "plemenitost rođenja, nego plemenitost duha". Njezin Sokrat kao da odbacuje i anticipiranog budućeg Platona, jer Sokrat nastavlja kako žali što se njegova učenja o idejama primjenjuju u krvavim uličnim okršajima. Sokrat Alkibijada naziva čudovištem, Alkibijad Sokrata kukavicom, i to je njihov prvi razlaz u romanu. Sokrat se, sukladno svome povijesnom liku, drži građanskih zakona, Alkibijad misli da su isti smiješni.

Obojica su prikazani i u sjeni dugo odgođene suicidalnosti, kao finalnoj posljedici unutarnje kapitulacije, pristajanja na sredinu, na okolinu. Postoji mnogo načina da se ispije otrov i svi su potpuno sigurni. Dovoljno je ne suprotstaviti se onome što ti pripremaju tvoji bližnji, zaključuje Mutafčieva. Upravo takav potez, smatra autorica, povukao je filozof. A filozof, pak, smatra da je, mimo procjene svjetine, Alkibijada kazna stigla već u životu, i da je sve što polis zauzima protiv njega potpuno nevažno u odnosu na ovo svakodnevno kuhanje u vlastitoj koži.

 



Mutafčieva je odličan pisac, kao što je i jezik na kojemu se pojavljuje roman, u aranžmanu Ksenije Banović, superioran i mek, bogat u izrazu. Spartu Mutafčieva opisuje kao strogo pravokutnu, kiselo pristojnu, ondje su lanci kratki, nema filozofiranja, i Alkibijad se osjeća vezanim za kratak lanac. A Helada je: "Raznolikost kopna, mora, komadića kopna usred mora, vode posred tog kopna, a povrh svega – bijeli vrhovi i bijelo sunce Helade; takva je ljepota helenskoga mikrokozmosa u usporedbi s kojim je makrokozmos gubitnik." Velike riječi kakve je još moguće pronaći kod Jacquesa Lacarrièrea ili Edith Hamilton, barem kada je Grčka u pitanju. Eventualno još Lawrence Durrell (ili Henry Miller, ali on je pisao o Grčkoj dvadesetog stoljeća).

Alkibijad se, nakon prvih životnih zapleta, osjeća zarobljenikom istog scenarija, koji se non-stop ponavlja: "Komedija s jednim te istim sadržajem… Mijenjaš amfiteatar, novi glumci izlaze umjesto starih, a komedija ostaje jedna te ista: nadanja i očekivanje u prvom činu, užasna buka u drugom, a u epilogu – tragično razočaranje, dramatično poricanje, samoubojstvo ili ubojstvo kao pravedna osveta…" Prve niti onoga što bi moderni slabić iz dnevnog boravka nazvao depresijom javljaju se Alkibijadu u sjeni jasnog sagledavanja atenske situacije: "Slava Atene nadživljavala je njezin procvat – tako to u pravilu biva, bilo da se radi o državi, pjevačici ili piscu."

 

 

Perzijsko carstvo vjerojatno je bliže Alkibijadovom osjećaju politike, sam konstatira kako je mjera atenske politike grad, a to je njemu malo… Na istoku je – što problematizira Alkibijadovo življenje u nijansama desetaka bogova i pratećih im sila – sve podijeljeno između dobra i zla, što za ovog sfumato tipa nikako ne bi bilo povoljno, jer ondje ili jesi ili nisi. Odnosno, zna se gdje jesi, a Alkibijad, unatoč najpovoljnijem mogućem rođenju, na samome vrhu atenske aristokracije, radi iskorake prema naprijed, kreće se izvan dogovorenog, poštivanog zakona. Istok bi ga ranije samljeo, ondje nema komedije i tragedije, samo poezija, a ona zna za samo jednog gazdu: cara, Boga, dobro.

Cinični realist, svjestan da aristokratsko/demokratski prevrati ne znače ništa: vlasti naroda u Ateni nije nikada ni bilo, pa neće osjetiti ove promjene, kaže. Real-političar u antičkome smislu te riječi? Nije li alkibijadstvo definirano kao "zvjerska radost zbog činjenice da si živ"? Svakako je visoko trgovinsko-vojno svjestan: "Ključ za zlatno runo, to je Bospor."

U Trakiji pronalazi drugi dom, ondašnji su mu ljudi bliski, rukovodi ih ista sloboda izbjegavanja okova (bili oni logički ili stvarni), pa se, ubirući poreze, ploveći svojim trupama po moru, iznimno bogati i vješto izbjegava nove klopke, tiranske položaje i prva mjesta. No sablja koja će ga proburaziti već je skovana, već leži u rukama biranih ubojica.

 

Mutafčieva konac njegova života prikazuje kao sretno zaokružen u ljubavi s udovicom, kada je prvi put osjetio da na ovome svijetu postoje i drugi ljudi, odnosno druga osoba, netko s kime se spajaš. Zakon njegova života, međutim, bilo je ono neprestano osvajanje, ona kazna o kojoj je govorio Sokrat. Njegova baština: "Zaviještati budućnosti čudnu uspomenu." Ovaj kratki predah s drugim ljudskim bićem predvorje je kroz koje će Alkibijad Veliki krenuti u zemlju mrtvih, gdje su svi jednaki. No do tada se već toliko transformirao da od smrti žene koju je volio, a koju su ubojice smakli netom prije njega, nije stigao vidjeti svoju smrt.

 

Alkibijad je umro sretan, ako slomljen čovjek može biti sretan – tako ga je prikazala Mutafčieva. A Sokrat je poživio još nekoliko godina (točnije: pet) da bi skončao ispijanjem kukute. "Posvetio sam se istraživanju istine kao privatna osoba", kaže Sokrat u romanu, slično kako je Cioran za sebe rekao u svojim razgovorima. Ovakve mislioce današnje vrijeme baš i ne poznaje, po akademijama hibernirano post-post svećenstvo slabo se po stavu razlikuje od skolastičara i po nevažnosti od Alkibijadovih nosača naoružanja, dočim je ova baština – slobodan čovjek koji se iz privatnih interesa zaputio za istinom – od svih antičkih darova valjda najdragocjenija, ponajmanje zbog njezina rijetka pojavljivanja i gotovo potpunog neprakticiranja. Uzbudljiv roman. 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu