Izvanredna priča o četvero djece koja znaju kad će umrijeti

Piše Tanja Tolić

Da kojim slučajem saznate datum svoje smrti, kako biste proživjeli ostatak života? Godine 1969. četvero braće i sestara Gold u New Yorku uputi se u Hester Street. Tamo, na najvišem katu, navodno živi misteriozna žena koja svakome može reći točan datum smrti. Za nju je, slučajno, doznao Daniel Gold koji ima jedanaest godina. Varya, najstarija, ima trinaest godina i ne želi doznati svoju sudbinu, no Daniel inzistira, a kad na njegovu stranu stanu i devetogodišnja Klara i sedmogodišnji Simon, djeca se upute u avanturu.

U Ulici Hester dočeka ih Romkinja. Djeca ulaze jedno po jedno u njezin stan. Najprije najmlađi Simon, pa Klara, zatim Daniel i na kraju uplašena Varya. Od svakog djeteta Romkinja traži da razgovor ostane povjerljiv. Kad se poslije seanse sastanu, neka su djeca uplakana. Ne žele jedni drugima otkriti datume smrti, no zato ih doznaje čitatelj: Simon će umrijeti u dvadesetoj godini, Klara u 31. godini, Daniel u 48. godini, jedina koja će, prema proročanstvu, doživjeti duboku starost jest Varya - osamdeset osam godina. No dok Varya napušta vračarin stan, čini se da je Romkinja za nju posebno zabrinuta: na sve načine joj pokušava reći da će sve biti dobro, sve će na kraju završiti dobro...

"The Immortalists", u slobodnom prijevodu "Besmrtnici", drugi je roman talentirane američke spisateljice Chloe Benjamin koja ima svega 29 godina, a rođena je - prigodno, barem što se tiče sadržaja drugoga romana - na blagdan Svih Svetih. Njezin drugi roman, od 350 stranica, objavljen je 9. siječnja ove godine i već pobire hvalospjeve. S pravom, u pitanju je kompleksna, divno napisana i vrlo emotivna priča koja se bavi pitanjem odnosa života i sudbine. Benjamin je prethodno objavila roman "The Anatomy of Dreams" (Anatomija snova). Rođena je u San Franciscu, u kojem se dijelom odvija radnja "Besmrtnika", a danas živi sa suprugom u Wisconsinu.

 

 

Roman "The Immortalists" podijeljen je u četiri dijela, od kojih svaki prati sudbinu jednog djeteta dok odrasta. Počinje sa Simonom koji u šesnaestoj godini bježi od kuće sa sestrom Klarom u San Francisco. Klara mašta o tome da postane mađioničarka, Simon mašta o tome da konačno sebi i svijetu prizna istinu - homoseksualac je, ali nikad nije bio u ljubavnoj vezi, nikad se nije čak ni poljubio. U San Franciscu će se zaposliti u noćnom gay klubu kao plesač, potom će krenuti na satove baleta. On će prvi umrijeti. Potom slijedi Klarina sekvenca i njezini pokušaji da živi od magije. Rastrgana je osjećajem gubitka, bila je izuzetno bliska sa Simonom. Drugi dio također završava smrću. Zatim Danielova priča: zlatni dječak odrastao je u pouzdanog muškarca, sretno se oženio, radi kao liječnik u američkoj vojsci, ne vjeruje u vračarino proročanstvo. No na dan kad je njemu "odredila" da umre, sudbina će uplesti svoje prste. Sudbina ili slobodna volja? Imamo li ikakve kontrole nad vlastitim životom?

Ta će pitanja mučiti Varyu, jedinu koja je preostala, no kakav je taj život koji živi? Varya je uspješna, postala je biologinja i uključena je u važno istraživanje kojem je cilj usporiti starenje, a možda - tko zna? - i zaustaviti smrt. No kao jedina od četvero djece koja je preživjela, rastrgana je osjećajem krivnje i opsesivno-kompulzivnim poremećajem od kojeg pati od djetinjstva. Njoj je obećan dug život, ali prošlo je više od pet desetljeća i gotovo je potpuno izolirana, kao i životinje nad kojima provodi pokuse. Zapravo nije iskreno ni slobodno proživjela ni dana. Ima li za nju još nade?

"Besmrtnici" se, pored očitog pitanja nošenja sa smrću, bave i drugim važnim temama: izbijanjem epidemije HIV-a i AIDS-a osamdesetih godina u Americi, odnosom bijele većine prema ljudima drugačije boje kože i seksualnih preferencija, promiskuitetom, psihičkim bolestima i poremećajima, američkom (vojnom) politikom na Bliskom istoku, odnosom roditelja i djece, odnosom braće i sestara, vjerom u Boga, pokusima na životinjama... Ovako nabrojano, čini se previše, ali nije: priča Chloe Benjamin kompleksna je koliko i ljudi sami, upravo zato je uvjerljiva. Čita se kao napeti krimić, toliko su fascinantne sudbine četvero djece. Nisam čitala autorice pa ne mogu potvrditi je li istina, no Benjamin uspoređuju s Donnom Tartt i Celeste Ng.

Autorica ne daje direktan odgovor na pitanje je li vračara s početka romana djeci doista prorokovala smrt ili su se oni, sugestijom i autosugestijom, sami uvjerili i doveli u okolnosti da umru na prorokovani datum. Sva djeca, a posebno Varya, vjeruju u moć riječi; priče imaju snagu promijeniti okolnosti - prošlost i budućnost, čak i sadašnjost. Riječi imaju moć učahuriti se u pojedincu i potom rovati kroz generacije, kaže Varya na jednom mjestu.

 

"Varyja je okrenula papirić. Naš jezik je naša snaga, zapisao je. Ispod je bila druga fraza, ona koju je Daniel toliko puta utisnuo u papir da se učinilo kako se izdiže, trodimenzionalna, sa stranice: Misli imaju krila."

 

Roman počinje i završava s Varyom koja, prema priznanju autorice, reflektira neke njezine osobine, najviše mučnu i bolnu borbu s tjeskobom. "Cijena usamljenosti je visoka, ona to zna, no trošak gubitka je veći."

"Varya je bila na dovoljno terapija da zna kako sama sebi priča priče. Zna da je njezina vjera - da rituali imaju moć, da misli mogu izmijeniti ishode ili odagnati lošu sreću - magični trik: fikcija, možda, ali neophodna za preživljavanje. A ipak, a ipak: je li to uistinu priča ako vjeruješ u nju? Njezina dublja tajna, razlog zašto ne misli da će se ikad riješiti poremećaja, jest da u neke dane ona ne misli da je to poremećaj. U neke dane, ne misli da je apsurdno vjerovati da misao može nešto učiniti stvarnim."

Varya - i to otkrivam samo zato što vas želim nagovoriti na čitanje ove knjige (koja zasad postoji samo u engleskom originalu) - na kraju će morati odustati od svoje želje da živi vječno. I priznati sebi da se samo želi prestati brinuti; da ipak može podnijeti tu vrstu života - opasnu, tjelesnu, punu ljubavi toliko bolne da joj povremeno oduzima dah. Čini se da ipak nije kasno da je život iznenadi, i da ona iznenadi samu sebe. Moguće je nastaviti živjeti nakon gubitka, iako se čini da izgledi nisu na našoj strani: opstanak je apsurdan, i uvijek čudesan, iz naknadnog pogleda. U nama se opet upale davno pogašena svjetla.

 



 

Facebook komentari

Novo u katalogu