Piše Staša Aras
Pisati o nekom romanu znači svesti ga pod analitičke tablice te mu pobrojati reference spram društva, vrste i kulurnog naslijeđa, eventualno ispričati njegov sadržaj, no poželjeti pisati o nekom romanu izmiče ovoj suhoj odrednici. Roman "Satovi u majčinoj sobi" Tanje Stupar Trifunović (BTC Šahinpašić, 2016.), pod mojim čitanjem stalno je izmicao u alternativna zadovoljstva literaturom.
Već nakon par prvih poglavlja bilo mi je jasno - to je jedan od onih romana. Kojih romana? Romana koje čitate na kapaljku, koje čitate sporo i vraćate se pojedinim dijelovima, romana koje ne pretrčavate. "Satovi u majčinoj sobi" roman je koji vas odvede na mjesto na koje ne biste željeli sami ići, ne biste zapravo željeli nikako jer tamo ste kao već puno puta bili, međutim "Satovi" vas odvode ponovno na to mjesto sjećanja u vama i tamo vas, kako bi rekli u slengu, "rade".
.jpg)
Jedan je to od tzv. ljekovitih romana. Vidite da koristim putokaze koje nećemo naći u interpretacijskim priručnicima a ipak, kad odlazimo u knjižnicu da bismo našli štivo za naše duboke, nježne gladi u sjeni pa koračamo među naslovima tražeći onaj jedan specifičan stil koji će spontano, hrabro i neposredno dotaknuti duboka mjesta u nama, tražimo upravo ovo. Ovo je jedan od tih romana koji vas vodi onamo gdje vas vodi i Marguerite Duras, recimo.
Roman "Satovi u majčinoj sobi" dobitnik je Europske nagrade za književnost 2016. godine. Dobro je, pomislila sam, znači nisam samo ja koja je omekšala pod ovim tekstom, nisam se sklupčala u ženstvo. Ne, ovo je konkretan zapis o odnosu, intimi, vremenu. Spisateljica postavlja niti na nekoliko kalema i proteže priču kroz ljubavne odnose. Roditeljske i partnerske, ali opisuje i ljubav prema onome nečemu što nas istodobno i širi i tišti. I melankolija i nostalgija, i trauma i tabui, i svakodnevni život u romanu su čitljivi kroz govor žene koja o tome želi govoriti bez uvijanja.
Metafora i paralelna slika, simbol koji će najlakše predstaviti svu kaotičnost silnica odgoja i društveno političkih brazdi koje su u ženu zasijale osjećaje dužnosti, krivnje, blokade, pobune, inata, greški... i predali joj u ruke palicu da dirigira dalje vlastito potomstvo u aktualnostima koje nije sama izabrala u autentičnostima surovih načina života, specifičnih za zemlje koje je ugrizao rat.
O tome piše Tanja Stupar Trifunović, a piše još i o književnosti. Zato je ova knjiga na neki način ljekovita, jer je hrabro integrirala duboka pitanja i duboke gladne čežnje za ispunjenjem i srećom. Pa da, možemo svesti stvari na vrlo jednostavne postavke. Govorimo o sreći, o procesu spoznaje, procesu odrastanja i učenja o životu, o odustajanju od života, o ranama koje nehotice jedni drugima zadajemo sadeći cvijeće u svome vrtu.
Ženski odnosi i rodoslovlja u književnosti su poznata tema i svaka žena na osobit način progovara o toj temi kao da baš u toj rupi leži zec, baš kao da je tu baba zakopala kost. „Satovi u majčinoj sobi“, osim o ovoj potrazi za uzrocima zbog kojih smo baš ovakvi, govori i o destrukciji, ali na toliko nježan i neodoljiv način, kao kakva sevdalinka kojoj ne možeš odoljeti i na čije prve tonove pomisliš: "Joj ne, ne bih sad to", ali onda se razlije kao voda nešto što poznajemo dobro, neko mjesto na kojemu smo već bili i ne možemo vjerovati da smo opet tu i da je opet krasno koliko god tužno bilo.
Roman je kompozicijski podijeljen u kratka poglavlja i u njima iščitavamo promjene lica, odnosno kojom se poputbinom u tom poglavlju autorica bavi. U užem fabularnom obruču autorica se bavi pisanjem romana u staroj kući u koju odlazi da bi se suočila s jednim prošlim životom kojega više nema osim u sjećanjima. "Ovo je knjiga o pisanju knjige", napisao je Faruk Šehić između ostaloga o romanu i pod tom bismo zacrtanom kružnicom zaista mogli svesti štošta, no autorica u taj proces poniranja u sebe i meandriranja po važnostima koje traže da budu ispričane dosljedno i s redom uvodi likove koji se pred nama slažu u mozaik.
Priča se otvara, širi, prikazuje i slaže tako da 22. poglavlje Aninih bilješki, u kojima se autorica u formi fragmentarnih zapisa referira na pisma Hanne Arendt, daje specifično svjetlo na cijelu prethodno ispričanu priču.
Dakle kao što se u definiciji "žensko pismo" otima teorijsko-književnim definicijama fabule, lika, jedinstava mjesta i vremena, tako i ova moja preporuka za čitanje koristi alternativne načine da preporuči roman koji svakako podiže ovu temu na jednu višu stepenicu među ženskim autorima i približava nas sebi, ali i svima ostalima.
Podijeli na Facebook
