Piše Vladimir Cvetković Sever
Fotografije i ilustracije Arhiva Mitopeje
Prijevod Pokopanog diva priveo sam kraju u kolovozu 2017. godine, teškog ljeta kad sam radio svakodnevno, kad se činilo da Nordijska mitologija – Mitopejin prvijenac – nikad neće stići iz tiskare, kad se novca za sve još nekako i moglo smoći napornim radom na drugim stvarima, ali i kad je emocionalna podrška onih do kojih mi je u srcu bilo stalo naprasno presušila. Raditi na tekstu koji se bavi temama Diva bilo bi zahtjevno i u mnogostruko povoljnijim okolnostima: ali otkad znam za sebe ljeta češće provodim u radu negoli u zabavi, a ovaj se rad – posvećen zaboravu i prisjećanju, potiskivanju i osvješćivanju – pokazao brutalno primjerenim.
Nije bio terapeutski – Ishiguro radije skida pogrešno sraslu krastu da čitatelja suoči s ranom – ali bio je opipljiva fiktivna protuteža tadašnjoj realnosti, i nad njim sam imao stvaran utjecaj dok su mi izvjesni konci života neshvatljivo izmicali iz ruke. Nad tuđom konstrukcijom vlastite istine čovjek nema utjecaja; nad radom književnika koji je tome posvetio svoj opus prevoditelj ima.
A Pokopani div bio mi je, otkako sam ga pročitao u ožujku 2015., kulminacija tog opusa: jer našao je, kao nijedan meni poznat roman podložan svrstavanju u žanr fantastike, utemeljenje svoga fantastičkog u onom najintimnijem. Roman na mnogo mjesta sugerira da sâmo poimanje njegovih protagonista pretvara objektivnu stvarnost u fantastičko događanje; oči kojima gledaju pripovjedači teksta, vremešni Axl, mladi poganin Edwin i stari vitez Gawain biološki su možda istovjetne našima, ali umovi koji viđeno tumače stubokom se razlikuju od vašeg i mojeg, od usvojenog nam kartuzijanskog i dijalektičkog poimanja, od racionalnog razmišljanja kao takvog.
Ondje gdje bismo vi i ja vidjeli krv kako istječe ili pršti iz poginulog u dvoboju, Axl će vidjeti guju koja gmiže i razdvaja se kako bi zaobišla izboj čička, odnosno zrnatu kišu tvari koja je trenutak prije spajala mačeve. Ondje gdje iz tuđega gledišta znamo da selo kamenuje štagalj u kojem je dječak zatvoren, dječak će oblikovati fantaziju u kojoj njegovo obilaženje unutra pohranjenih kola izaziva prolome pucnjeva po zidovima građevine. Čitatelju je jasno što se zbiva; likovima nije.
Pa kad ti isti likovi kažu da vide ogere ili piksije, da vide nepokretnu zmajicu, što oni zapravo vide? Kad kažu da im izmaglica oduzima sjećanje, je li to samo njihov način objašnjavanja senilnosti ili Alzhaimerove bolesti, tada kad žive, u stoljeću valjda šestom?
Ne znam za pisca koji je ovako duboko ušao u razmatranje poimanja percipiranog u fantastičkom kontekstu; možda nitko to ne bi ni mogao izvesti tako dobro kao Kazuo Ishiguro, jer oduvijek piše o dihotomiji naše intimne i objektivne stvarnosti. Što je čovjek manje sposoban razumski protumačiti svoj svijet, to će lakše posegnuti za magijskim interpretiranjem zbivanja: taj fenomen je Ishiguro dosad nalazio oko nas u svijetu, a Divom ga napokon uputio onamo odakle mi crpimo svoju magiju.
Sa strogo prevoditeljske strane nije bilo previše mjesta gdje je naročita kreativnost mogla zamijeniti preciznost i pojmovnu predanost, te uzdanice svih nas koji se svojim jezikom obvezujemo prikazati tuđi. Najozbiljniji se odabir našao u susretu s konstrukcijama – najčešćima u dijalozima Axla sa suprugom mu Beatrice – zbog kojih je Ishiguro, kako tvrdi, morao već uvelike napisano djelo baciti u smeće i početi ispočetka, na nalog vlastite supruge.
Zašto? Pa, čini se da u izvorniku nije pogodio jezični registar kojim bi dočarao jezik protagonista. Nitko u radnji romana ne govori suvremeni engleski: oni iz čijeg će se govora taj jezik razviti, Sasi, Axlu i pripovjedaču su posve nerazumljivi. (Obrnuto vrijedi za Edwina, mladog Sasa.) Imajući u vidu da jezik kojim govore Briti pripada nasljednicima rimske civilizacije – one koja je, u radnji romana, istrajavala pod Arthurom – isprva ga je predstavio kao odviše kićenog. Supruga Lorna razložno mu je dala do znanja kako bi obrnuto ustrajavanje, na jezgrovitosti, bilo uputnije.
I tako u dijalozima od samog početka knjige imamo formulacije poput:
It’s an insult, forbidding us a candle through nights like these and our hands as steady as any of them.
Ovo je stilski vrlo osebujan suvremeni engleski. Doslovce, na hrvatskom bi glasio ovako:
Uvreda je to, braniti nam svijeću kroz ovakve noći, a ruke nam mirne kao svakom od njih.
Da živimo u vrijeme kad je hrvatskom dopušteno biti razigran jezik, doslovan bi prijevod dostajao: čitatelj bi shvatio poantu izostavljenih povratno-posvojnih zamjenica i inih potporanja suvremene sintakse. Ali cijela je knjiga puna toga: ne kao prevoditelj, nego kao nakladnik i, ako hoćete, urednik knjige nisam htio da ta Ishigurova osebujnost postane očuđenje i prepreka razumijevanju.
Arhaičnost stila odlučio sam radije dočaravati aoristom, odnosno imperfektom – stilemima koji Ishiguru u engleskom nisu dostupni, a postižu isti cilj. Pripovjedač, odlučio sam u isti mah, odmah u početku rada na tekstu, nikad neće rabiti ta glagolska vremena; dijalozi će samim time imati drugačiji ton i ostavljati naspram njega starinski dojam. A nipošto nisam htio da Beatrice i Axl zvuče kao ljudi koji se ne znaju izražavati; pobio bih poantu. Stoga ta rečenica u objavljenoj knjizi glasi ovako:
Uvreda je uskratiti nam pravo na svijeću u ovakvim noćima, a ruke nam ne drhte ništa više no ikome od njih.
Unaprijed se ispričavam svima kojima je prva formulacija draža. Na svakog od vas razigranih dolazi desetoro uštogljenih jezičnih ogera, a kod ovoliko bitnog teksta nisam htio da se zbog očuđujućeg odabira sintakse ne razabere poanta tog odabira.
Malčice drugačija situacija bila je s Edwinovim dijelom radnje. Axl i Beatrice ipak su baštinici razmjerno civiliziranog svijeta, rimskog, kršćanskog, arthurovskog; Edwin je u cijelosti poganin i u sebi jedva da ima trunku nečega što bismo mi pojmili kao racionalno razmišljanje. Zato, kad se nađe u štaglju, pa u glavi začuje glas svoje “majke”, ona mu kaže sljedeće:
Go round and round the wagon, Edwin. Go round and round the wagon, because you’re the mule tethered to the big wheel. Round and round, Edwin. The big wheel can only turn if you turn it, and only if you turn it can the stones keep coming. Round and round the wagon, Edwin. Go round and round and round the wagon.
Tu dolazimo na razinu inkantacije, pjevnog ponavljanja jedne te iste stvari koja dovodi um u trans i stvara vlastitu realnost. Na hrvatskom je, ne mojim ne znam kakvim umijećem, to postalo:
Pođi okolo naokolo kola, Edwine. Pođi okolo naokolo kola, jer ti si tu mazga privezana za veliko kolo. Okolo naokolo, Edwine. Veliko se kolo može okretati samo ako ga ti okrećeš, a samo ako ga okrećeš kamenovi mogu i dalje stizati. Okolo naokolo kola, Edwine. Pođi okolo naokolo, okolo naokolo kola.
Kažem, posrećilo se: točan prijevod “okolo naokolo” za “round and round” istovremeno kod nas ima isti izvor kao riječ “kola” za englesku “wagon”, odnosno kao riječ “kolo” za englesku “wheel”. Ono što je u izvorniku slijed nesuzvučnih riječi u prijevodu doslovce hipnotizira.
Bilo mi je važno izostaviti iole slična suzvučja iz govora pripovjedača koji nas od početne stranice uvodi u tekst, jer taj glas – prvi u Ishigurovom slijedu romana, dosad uvijek pisanih u prvom licu – ne pripada vremenu radnje i znatno nam je bliži, premda ne i suvremen: nijedan suvremeni žitelj Britanije, kako je niz recenzenata primijetio, nije odrastao u “kružnoj kolibi” sličnoj Saskima iz opisa s početka trećeg poglavlja. Ali neki od nas jesu; još je moja majka živjela u zagorskoj hiži, hrvatskom ekvivalentu te gradnje koji je istrajavao stoljećima. Prošlost nije tako daleko, kako otkrivamo.
Od čega je, osim od psihologije i pristupa jeziku, Ishiguro sastavio svoj prikaz šestog (ili poznog petog, možda) stoljeća u Britaniji? Pa, uglavnom od doslovce svega što o tom razdoblju znamo: a znamo malo iz arheologije, još manje iz povijesti, ali podosta iz predaje.
Znamo da su nakon odlaska postrojbi Rima postojali nebranjeni građani keltskog podrijetla, Briti; znamo da prve sljedeće pisane tragove zatječemo više od dva stoljeća potom, kad Brite više nitko ne spominje, a povijest upravo pišu netom pokršteni Angli, Sasi i Juti. Znamo da Wales i Bretanja još nose u sjećanju izvjesnog Arthura koji se nasrtajima zavojevača s istoka – prekomorskih, s obala Danske – pokušao oduprijeti, te da taj Arthur doseže status mitskog kralja, legendarnog, status koji će novi zavojevači s juga, iz Normandije, ali zapravo potekli iz istočnih i sjevernih, skandinavskih i nordijskih zemalja, nakon 1066. propagandno iskoristiti pri zatiranju anglosaske kulture.
Iz dvije stotine godina nakon Vilima Osvajača nemamo sačuvan nijedan tekst na njihovu jeziku.
Iz razdoblja koje mu je prethodilo, razdoblja civilizacije koja slijedi nakon radnje Pokopanog diva, imamo pregršt crkvene proze i pjesništva – često čudesno divnih – te ravno jedno pjesničko djelo posvećeno nekršćanskoj tematici: Beowulfa. To je sve, doslovce sve, preostalo nam iz svih stoljeća jedne civilizacije i umovanja naraštaja nekoć živih ljudi. Kako Ishiguro postupa sa svim tim?
Pa, posve primjereno, laća se jednog od rijetkih djela iz arthurovske baštine napisane na engleskom nakon zatiranja anglosaskog oblika tog jezika: Sir Gawain i Zeleni Vitez sročen je koncem XIV. stoljeća i, mnogo bitnije, ostao sačuvan, a na suvremenom je engleskom dostupan u majstorskom prijevodu J. R. R. Tolkiena, oca mitopeje. Dok je čitao tu fantastičnu – u oba smisla – poetsku pripovijest, ne znam u čijem prijevodu, Ishiguro je dobro zapazio jednu sitnicu: u razmaku između dva bitna dijela radnje, Sir Gawain putuje divljinom, a u toj se divljini, sasvim normalno, nalaze ogeri.
Odluka o normalnosti ogera u svijetu koji nastavaju Axl i Beatrice, čini se, bila je trenutak kad se Ishiguro osjetio dovoljno snažnim da posegne za ostatkom nasljeđenog rekvizitarija: za piksijima (u svom sirovom obliku, neovisnom o bilo čemu što bi vam mogli objasniti bilo viktorijanski ilustratori, bilo Black Francis), za zmajevima (ili bar samo zmajicom, umirućom, koja to možda i nije), za nasljeđem samostanske tradicije – koja je proizvela kako poeziju jednog Cynewulfa, tako i tradiciju askeze i samoranjavanja, mortifikacije puti. Malo znamo – zbog izmaglice zaborava, naravno – o mentalitetu onog vremena. Sve što znamo, Ishiguro je uvrstio u Pokopanog diva.
A od tih je sastojaka izuzetno mudro sazdao radnju. Slabije se mogla predvidjeti od sadržaja onih knjiga Georgea R. R. Martina koje sam preveo, temeljenih na svojoj nepredvidljivosti. A uvelike mi je dojmljivija, jer je pisana za sad i ovdje, za razumijevanje psihe onih koji tvrde da se zauvijek moramo klati. Pokopani div tradiciji fantastičkog pisanja duguje manje no povijesnoj baštini iz koje ona proizlazi: nije ni eskapističko ni reakcionarno djelo – što su dva epiteta koja se fantastici često mogu prišiti – i time mi je bilo silno važno iznijeti ga pred našu publiku na najljepši mogući način, ma koliko slabu prodaju da sam očekivao.
E, a onda je napokon izašla Nordijska mitologija.
E, a onda je tri dana potom Kazuo Ishiguro dobio Nobelovu nagradu za književnost.
E, a onda se nije dogodila luda trka za profitom. Umjesto da smjesta brutalno unovčim posjedovanje prava na aktualnog nobelovca – kao što su htjeli svi iz branše – pristojno sam sjeo i uzeo si pravo da još jedan put prođem kroz tekst, čisto za svaki slučaj. Knjiga će izaći uz samu dodjelu.
Prolazio sam kroz tekst prije i nakon promocije prve Mitopejine knjige u Osijeku: dotadašnja “močvarišta” za Wistanove “fenlands” postala su “ritovi”, naravno. Još prije toga, u Šibeniku, “arch” je postao pojam prevodiv kao “volat”, a ne kao “luk”, jer ta hrvatska riječ znači i “onion” i “bow”: bar da za jednu od te tri stvari imamo posebnu riječ. Viši redovnici su od “otaca” postali “pateri” (dok su niži ostali “braća”, a ne “fratri”, jer Ishiguro ne rabi pojam “friar”): inim latinštinama, poput pojma “edikt”, dao sam namjeran odjek Rima u civilizaciji koje se tad već kršćanski Rim odrekao, a kojoj je kršćanski i viteški Arthur minuo. Kroz cijeli sam tekst još jednom prošao povećalom i pincetom.
Pri tom postupku palo mi je na pamet da uobičajene zvjezdice između razdvojenih cjelina u poglavlju zamijenimo dvostrukom tildom, kao asocijacijom na prikaz izmaglice s ilustracije Neila Gowera na predlistu i zalistu tvrdog izdanja (neće je, iz nužde, biti u mekom). Dok smo radili na tekstu, Hana mi je spomenula kako joj je žao kad god vidi prelomljenu riječ; dizajneri to ne vole. Naravno, teško je naći roman bez ijedne prelomljene riječi, ali to mi je dalo ideju. Poglavlja gledana s motrišta Edwina i Gawaina nisu duga, a ulomci im jesu: što ako bar u njima pokušam ostvariti ideal neprelomljenih riječi? Nitko to neće ni primijetiti osim grafičara, znao sam, ali možda takav način oblikovanja teksta podsvjesno na čitatelja ostavi dojam nečega drugačijeg u tim likovima.
(Iz konačne knjige je jasno da sam u tome uspio. Kažem, nikome to ne mora ništa značiti, ali glavno da integritet teksta nigdje zbog toga nije bio narušen. A i ne vjerujem da bih to mogao postići u bilo kojem nakladničkom kontekstu osim ovoga u Mitopeji.)
Isti sam pristup primijenio i na posljednje poglavlje, ono pripovijedano iz perspektive lađara. Riječ je o meni osobno najdojmljivijem komadu proze koji je Ishiguro dosad napisao: znao sam da je to kulminacija opusa za koji sam upravo, nakon Nobelove nagrade, preuzeo odgovornost. A riječ je – kao i kod okosnice radnje – o situaciji koja je moguća samo u kontekstu mita, o zbivanju koje je nemoguće prenijeti čistim realizmom, premda je upravo razorno životno.
Jer Pokopani div nije samo prikaz pamćenja i zaborava u konstruiranju samoshvaćanja jednog društva. To je djelo o pamćenju i zaboravu kao nužnim sastavnicama jedne trajne ljubavi.
Što zaboraviti, što upamtiti? Kako održati ljubav nakon onoga ružnog koje život donese baš kao i ono dobro? Jer lađar će znati. Ma koliko puta da je Axl njoj rekao “princezo”, ma koliko puta da je Beatrice njemu na nježnost odgovorila hladnom iskrenošću, lađar će bolje od čitatelja znati.
Zov zmajice Querig razlog je društvene relevantnosti Pokopanog diva; lađarov je zov ono čime ova knjiga najdublje djeluje na čitatelja.
To je moralo ispasti savršeno.
Pri tom posljednjem, minucioznom prolasku kroz poglavlje, dogodile su se neke pojmovno važne stvari. Riječ “wade” iz posljednjeg ulomka, recimo, prestala je biti “gacanje” i postala “gaženje” kroz vodu, što mi je uvelike pojačalo dojmljivost prizora s kojim se opraštamo od romana. A rad na nerastavljanju riječi raširio je tekst točno do idealnog mjesta u prijelomu knjige – do kraja stranice nakon koje je ostalo taman mjesta za jedan prazni list, s dvostrukom tildom.
Vjerojatno nikad više neću imati vremena i snage u tolikoj se mjeri posvetiti pojedinoj knjizi u svim pogledima: kao nakladnik, kao prevoditelj, kao prelamač. Vrijeme svima teče, lađar je svima nama sve bliže. Ali Pokopani div bio je jedan od izvornih povoda pokretanja Mitopeje; ako bih htio da me se po jednoj od mojih prevedenih knjiga pamti, to je ova.
* Više o Mitopeji i njezinim izdanjima možete doznati na: mitopeja.com/
Podijeli na Facebook
