Kultni roman 'Grupa' koji je predvidio drugi val feminizma

Spisateljica Mary McCarthy nije se deklarirala kao feministica, no njezina "Grupa" uvelike se bavi onime što je poznata feministica Betty Friedan otkrila u svojem istraživanju 1957. godine i kasnije opisala u knjizi koja je pokrenula drugi val feminizma. Ženama u pedesetima i šezdesetima dosta je njihove rodne uloge, domaćice "odjednom" više nisu zadovoljne samo ulogom majke

Big 1168 3584

Piše Tanja Tolić

Kad je 1954. godine prvi put objavljena „Grupa“ Mary McCarthy, Norman Mailer napisao je u kritici za The New York Review of Books: „Njezina je knjiga podbacila kao roman jer je dobra, ali ni izbliza dovoljno dobra... ona naprosto nije dovoljno dobra žena da napiše velik roman.“ Mailer je bio poznat po svojem mačizmu, kad je umro 2007. godine, u u nekrologu u The Independentu, netko je – duhovito i otrovno – zamijetio kako je njegov mačizam bio u nesrazmjeru s njegovim sitnim stasom, „no možda je odatle i izvirala njegova agresija“.

Da danas pisac za spisateljicu napiše „da nije dovoljno dobra žena da napiše velik roman“, teško da bi ga išta moglo spasiti od društvene osude. No govorimo od pedesetima (tek se treba dogoditi drugi val feminizma u 60-im godinama), a govorimo i o Maileru – ženio se šest puta, drugu suprugu Adele upravo je 1960. na jednoj zabavi, poprilično pijan, dvaput ubo nožem skakavcem.

No Mailer nije bio jedini koji je kritizirao najpoznatije djelo Mary McCarthy (1912-1989): iako je čak dvije godine „Grupa“ bila na listi bestselera The New York Timesa, malo tko – pristojan i ugledan - u to vrijeme bi se usudio priznati da ga čita, a u Australiji, Italiji i Irskoj knjiga je bila zabranjena uz obrazloženje da vrijeđa javni moral. Iako to nije planirala, a nije se nikad tako ni deklarirala, Mary McCarthy napisala je feminističko štivo prije feminizma, priču koja je i danas podjednako aktualna iako je prošlo 64 godine od objave romana. „Grupa“ je postala njezino prokletstvo, do kraja života McCarthy je gotovo pa mrzila svoje najpopularnije djelo; govorila je da joj je knjiga „upropastila život“. Samo dva mjeseca nakon objave, na jednoj večeri u New Yorku, 51-jednogodišnja autorica briznula je u plač pred svima nakon što joj je jedan gost rekao da mu se knjiga nije svidjela, a njezina bliska prijateljica, kritičarka Elizabeth Hardwick, napisala zlobnu satiru u Partisan Review.

 

 

Još godinama nakon objave, pisao je The Guardian u tekstu iz 2009. godine u povodu novog izdanja knjige, McCarthy je dobivala pisma iznerviranih čitatelja u kojima su je optuživali da ima „perverzan pogled na život“. Nekom tko je odrastao gledajući kultnu HBO-ovu seriju „Seks i grad“ (koja je i nastala nakon što je urednik Candace Bushnell predložio da napiše modernu verziju „Grupe“...), roman Mary McCarthy je kamilica, no ženama i muškarcima 50-ih godina priča o sudbini devet bivših studentica elitnog koledža Vassar, u kojoj se između ostaloga eksplicitno opisuje prvi seksualni čin, govori o kontracepciji i dojenju, bila je šokantna.

Roman počinje vjenčanjem u lipnju 1933. godine. Kay Leiland Strong, jedna iz „Grupe“, kako je osam djevojaka s Vassara nazivalo same sebe, udaje se za Haralda Petersena, a na proslavu su pozvane i njezine prijateljice. Kay će se nakon udaje zaposliti u trgovini Macy's, Harald će, uglavnom neuspješno, ganjati karijeru kazališnog redatelja. Ona je ta koja ih hrani, on se sve više odaje piću i vara Kay s drugim ženama iako ona to ne zna. Svađe će eskalirati do te mjere da će nakon jedne Harald zatvoriti Kay u psihijatrijsku ustanovu protiv njezine volje...

Mary Prothero, zvana Pokey, najbogatija je u Grupi i njome se roman najmanje bavi, ali kroz vizuru obiteljskog butlera Hattona doznajemo kako žive visoki krugovi u New Yorku. Druga najbogatija među djevojkama je Elinor Eastlake, odnosno Lakey, koja je siromašniju Kay i uvela u Grupu. Većinu romana ta hladna i otmjena ljepotica provede u Europi, a kad tamo izbije rat, Lakey se u Sjedinjene Države vraća sa svojom ljubavnicom barunicom.

 

 

Dottie Renfrew iz dobrostojeće bostonske obitelji prva je koja je skandalizirala čitatelje sredinom prošloga stoljeća. Na Kayinom vjenčanju upoznaje siromašnog slikara i ženskaroša Dicka Browna s kojim će nakon par dana završiti u krevetu u njegovoj unajmljenoj sobi. Brown je Dottie prvi ljubavnik ikad; Mary McCarthy eksplicitno opisuje njezino razdjevičenje i, još šokantnije za to doba, čitatelju se otkriva da je Dottie „vrlo seksualna“, da je „normalno doživjeti orgazam“ što je njoj uspjelo iz prvog puta, a potom joj Dick još daje i upute kako da dodiruje njegovo spolovilo i ispituje je je li ikad dodirivala svoje ili „to“ činila s nekom djevojkom. Brown nije zainteresiran za vezu, oštro upozorava Dottie da se nikako ne smije u njega zaljubiti ali da, ako joj to odgovara, želi s njom i dalje održavati seksualni odnos, te joj daje upute da nabavi – pesar, ono što danas poznajemo kao dijafragmu.

 

 

I Priss Hartshorn, peta iz grupe, skandalizirala je ondašnje čitatelje. Današnjim čitateljicama razlog će biti smiješan – Prissin muž je naime pedijatar i predlaže joj, nakon što ona rodi, da dijete doji umjesto da ga hrani na bočicu. Priss je dojenje bolno i nema puno mlijeka, ali to ipak čini jer se nada, između ostalog, da će joj bebino sisanje smanjiti osjetljivost bradavica pa da će joj i suprugovo milovanje grudi za vrijeme seksualnog čina biti manje odbojno. Njezinom odlukom da doji šokirani su drugi liječnici i medicinske sestre – u to je doba bočica revolucionaran izum jer dijete nikad nije gladno, a majka može noću spavati. Za današnje pojmove šokantna je pak scena da u bolnicu, gdje Priss boravi još desetak dana nakon poroda (iako je s djetetom sve u redu), dolaze njezini prijatelji i obitelj, piju i puše između dojenja bebe. Prissino dojenje toliko je neobično da je njezina prijateljica s fakulteta Libby MacAusland nagovora da o tome napiše članak za novine. Anonimno, naravno.

 

 

Libby je jedina u Grupi koja je uspjela tridesetih godina, kad se odvija radnja romana, ostvariti impresivnu karijeru – počinje u izdavaštvu tako da čita neobjavljene rukopise pisaca i uredniku potom piše recenzije, a nastavlja kao uspješna literarna agentica. Na poslu se suočava sa seksizmom: urednik joj kaže da je izdavaštvo muški biznis, da nikad neće napredovati, i da joj je bolje da se uda za nekog nakladnika i lijepo živi kao domaćica njegovih zabava. Jedan od njezinih udvarača pokušat će je silovati.

Helena Davison jedina je iz grupe koja se neće udati niti će ući u vezu; doznajemo da je aseksualna. Igrom slučaja, upravo će ona biti prva koja će otkriti da Harald vara Kay i to sa zajedničkom i udanom prijateljicom Norinom Schmittlapp, jedinom koja nije pripadnica Grupe. Norine je i ta koja pomogne Haraldu da suprugu smjesti u psihijatrijsku ustanovu, svjedočeći kao „prijateljica“ o njezinu duševnom stanju. Opsjednuta je psihoanalizom koja postaje u to doba jako popularna iako se psihologija još ne smatra znanošću i „ozbiljni“ liječnici na nju gledaju s prezirom. Norine je uvjerena kako je sve njih obrazovanje na Vassaru „osakatilo za život“; previše su intelektualne pa im to odmaže da se srode sa svojom ženstvenošću. Iako žene tridesetih nemaju pojma što su rodne uloge i da je njihov problem zapravo njihov društveni položaj u odnosu na onaj muškaraca koji nisu razapeti između karijere i doma (da pojednostavim), Grupa veći dio romana upravo o tome raspravlja.

Jedina koja je istinski sretna – koja je uspjela pomiriti ulogu supruge, žene i majke, koja je voljena i poštovana – posljednja je članica Grupe, Polly Andrews. Tijekom Velike depresije njezina je bogata obitelj osiromašila, otac joj je to teško podnio i postaje „melankoličan“, liječi se u ustanovi, a godinama kasnije njegova će bolest dobiti i dijagnozu – bipolarni poremećaj. Prije udaje za psihijatra Jima Ridgeleyja, bit će godinu dana u vezi s Libbynim urednikom, rastavljenim Gusom LeRoyem kojeg će supruga poslati na – psihoanalizu. U želji da dozna o čemu on to razgovara na seansama, Polly, i čitatelj, ekstenzivno će istražiti Freudovu teoriju...

 

 

„Grupa“ je složen i likovima gusto isprepleten roman, ali vrlo pitak za čitanje jer je autorica i izvrsna pripovjedačica i pronicljiva promatračica društvenih odnosa. Na hrvatski ga je 1987. godine prevela Vjera Balen-Heidl, a objavljen je iste godine u biblioteci Hit koju je uređivao pokojni Zlatko Crnković. Iako za roman već neko vrijeme znam, nabavila sam ga i pročitala tek nedavno – kupila sam ga preko web shopa riječkog antikvarijata Ex Libris koji ima rasprodaju do isteka zaliha. Preporučujem da pregledate njihov katalog, ima sjajnih knjiga po izuzetno niskim cijenama (ri-exlibris.hr/knjige/rasprodaja/). Imaju još primjeraka „Grupe“ (ri-exlibris.hr/grupa-knjiga-76135/), košta samo 15 kuna! U biblioteci Hit svojedobno je objavljen i njezin roman „Vijetnam“, u prvom kolu biblioteke (1969), a na hrvatski joj je preveden i prvi roman „Ona i njezino društvo“ (Otokar Keršovani, 1971.).

Problem s „Grupom“ bio je u tome što je Mary McCarthy govorila o stvarima kakve uistinu jesu, u vrijeme kad se žene o tome nisu usuđivale razgovarati, a pritom nije zazirala od „posuđivanja“ iz vlastitog i prijateljičinih života. Primjerice, njezin prvi suprug (udavala se četiri puta) zvao se Harald, kao i Kayin suprug u romanu. Drugi autoričin suprug, literarni kritičar Edmund Wilson, nije joj dopuštao da ima vlastiti račun u banci, a prema njezinim tvrdnjama jednom ju je prilikom bio i zatvorio u psihijatrijsku ustanovu protiv njezine volje, tvrdeći da je histerična. Njezine kolegice s godine na Vassaru optuživale su je pak da je „Grupu“ sastavila po njima i otkrila njihove indiskrecije. Roman je možda bio i osveta: slično kao i Kay, i ona je na Vassaru zapravo bila outsajderica, a silno je željela pripadati, što su posvjedočile njezine bivše kolegice u autoričinoj posmrtnoj biografiji „Seeing Mary Plain“ što ju je 2000. godine objavila Frances Kiernan.

 

McCarthy se kroz život probijala gotovo sama. Kad je imala šest godina, roditelji su joj umrli od španjolske gripe. Ona i njezino troje braće odrasli su kod očevih roditelja, pod paskom ujaka i ujne koji su ih često fizički kažnjavali. Spasili ju je djed i baka po majčinoj strani, mnogo liberalniji, a oni su joj i omogućili da studira na Vassaru. Iako su je mnogi kritizirali zbog „Grupe“, McCarthy je ustvari bila jedna od vodećih intelektualki svojega doba, bliska prijateljice Hannah Arendt s kojom se dopisivala 26 godina i kojoj je, nakon Arendtičine smrti 1976. godine, povjerena briga o njezinoj literarnoj ostavštini.

 

McCarty, kao što sam već spomenula, nije se deklarirala kao feministkinja, iz razloga što je smatrala da su muškarci i žene ravnopravni pa za time nema ni potrebe, no njezina „Grupa“ objavljena je nekoliko godina prije nego što je spisateljica, aktivistica i feministica Betty Friedan najprije provela istraživanje (1957), a potom objavila i knjigu (The Feminine Mystique, 1963) za koju se smatra da je pokrenula drugi val feminizma. Betty Friedan, navodi Ksenija Vidmar Horvat u svojoj knjizi „Imaginarna majka: Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća“ (Sandorf, 2017., prijevod sa slovenskog Anita Peti-Stantić), opisuje ono što je zapravo problem majčinstva tog doba – pojavljuje se bezimeni problem, a sve veći broj žena traži psihijatrijsku pomoć za taj problem bez dijagnoze. „Sretna majka domaćica, zatvorena među četiri zida svoga doma, trebala bi živjeti kulturu majčinskoga ispunjenja, a zapravo je fizički i psihički sve iscrpljenija dok joj licem 'bez razloga' klize suze.“

Mary McCarthy u „Grupi“ opisuje, između ostaloga, i sraz dviju generacija žena: bivših studentica s Vassara i njihovih majki. „Nisi se spreman žrtvovati“, kaže gospođa Renfrew svojoj kćeri Dottie. „U moje vrijeme žene svih sojeva bile su spremne žrtvovati se za ljubav, ili za neki ideal, poput prava glasa ili pokreta Lucy Stone. (...) Gledaj samo svoje profesorice, gledaj čega su se odrekle. Gledaj liječnice, ili socijalne radnice“, govori joj majka tugaljivo. „To je bilo u tvoje vrijeme, mama“, strpljivo joj odgovara Dottie. „Žrtve više nisu potrebne. Nijedna se žena više ne treba odlučivati između toga hoće li se udati ili biti profesorica. (...) A svatko živ zna da se muškarac ne da preodgojiti; možeš se samo srozati skupa s njim.“

Tako su govorile američke žene tridesetih godina u romanu objavljenom pedesetih godina prošloga stoljeća. Uistinu šokantno, za neke hrvatske muškarce i žene u 2018. godini.

 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više