Domaći i domovoj: o prijevodu 'Medvjeda i Slavuja'

 

Piše Vladimir Cvetković Sever

Dok sam čitao „Medvjeda i Slavuja“ tada još posve nepoznate Katherine Arden ujesen 2016. godine, u PDF-u na iPadu, prije izlaska izvornika iz tiska, znao sam dvije stvari: da moram kupiti prava na tu knjigu, i da divni spisateljicin engleski moram prevesti na hrvatski tako da knjiga zvuči kao da engleskog nikad nije ni vidjela.

Nije to uvijek slučaj: ako se likovi zovu, ne znam, Edward i Bella, čitatelj implicitno zna da nastavaju svijet u kojem se govori engleski, da su njihove reference vjerojatno američke, te da se tu i tamo (recimo) pokoje fraziranje srodnije njihovom nego našem jeziku može podvesti pod kulturnu specifičnost, a ne prevoditeljsku nestručnost. Uostalom, ljubaznošću loših prevoditelja – napose u marketinškoj branši – toliko nas je već oguglalo na doslovne amerikanizme poput „dobrodošli natrag“ da „činite razliku“ da si u književnim prijevodima ljudi mogu svašta dopustiti i proći nekažnjeno. To, doduše, nije izlika koju bi Mitopeja ikad upotrijebila.

(„Proći nekažnjeno“ je također amerikanizam. Mi kažemo „izvući živu glavu“, o, izgubljena bitko.)

Ali Vasilisa Petrovna i njeni suseljani, protagonisti „Medvjeda i Slavuja“, žive u Rusiji četrnaestog stoljeća. Njihov svijet nastavaju povijesne ličnosti poput Ivana Kalite ili Sergija Radonežskog, ali ako i imaju ikakva doticaja sa svijetom Engleske tog doba, onda je to iz najmanje treće ruke, putem komunikacije Baltâ sa Skandinavcima, te Skandinavaca s normanskim plemstvom Engleske. Moskva i London nepojmljivo su udaljeni u to doba: a Lesnaja Zemlja, posjed Pjotra Vladimiroviča, Vasilisinog oca, vrlo je udaljena i od Moskve.

To što je priču o njima odlučila ispričati jedna Teksašanka, drugim riječima, nikako se ne smije osjetiti u tekstu.

 

 

Arden ima prirođen senzibilitet nevezan uz svoje korijene: razvijen boravkom u ruskoj kulturi, pronicanjem u njene istančanosti i njihovim uvažavanjem. Piše na engleskom, tek to: engleski sam tako mogao staviti na stranu, ali njene autorske odabire, poput načina korištenja zareza svugdje gdje joj semantika jezika to ne nalaže, ili načina na koji izlaže nabrajanja morao sam uvažiti. Ako se u tome ne bude vidio engleski, znao sam, drugdje se neće.

Jer svaku se repliku likova valjalo shvatiti kao prijevod s ruskog na engleski: „What’s your name?“ nužno sam čitao kao „Как тебя зовут?“ i prevodio s toga. Naravno, ne svugdje. Moje poznavanje ruskog ne nadilazi osnovne fraze: učiteljica ruskog u osnovnoj školi većinu je mojih viših razreda provela na liječenju, pa ga nisam imao prilike naučiti. A kad sam krenuo u srednju, izgubio sam oca, vrsnog prevoditelja s ruskog. Nije bilo prilike.

Ali bilo je djetinjstva provedenog uz skaske o Vasilisi Prekrasnajoj i Ivanuški Budalini, o Žar-ptici i Babi Jagi: nisam ovdje jedini u kome gotovo neosviješteno živi poimanje sebe kao Slavena, sa svime što to podrazumijeva, i kome, ma koliko da voli zapadnu kulturu, organski manjka spone sa slavenskom tradicijom. Kao prevoditelj s engleskog, nikad nisam očekivao dobiti priliku za odavanje počasti ruskoj slavenskoj tradiciji: Katherine Arden mi je „Medvjedom i Slavujem“ dala tu blagodat upravo kad sam pokrenuo Mitopeju, u najboljem trenutku, baš kao i Neil Gaiman „Nordijskom mitologijom“, i Kazuo Ishiguro „Pokopanim divom“. Možda samo sebi to tako tumačim – na to bi me Ishiguro-San svakako upozorio – ali divno je znati da mi je doba u kojem sam emancipirao svoj rad u isti mah iznjedrilo ovako važne prikaze nordijske, arthurovske i ruske mitologije na engleskom jeziku.

 

 

Moje umijeće prevođenja s izvornog ruskog iscrpilo se, doduše, već na samom početku knjige, u epigrafu gdje Arden citira Puškinove stihove iz „Ruslana i Ljudmile“:


By the shore of the sea stands a green oak tree;
Upon the tree is a golden chain:
And day and night a learned cat
Walks around and around on the chain;
When he goes to the right he sings a song,
When he goes to the left he tells a tale.


Znajući da su prijevodni, na internetu sam ubrzo otkrio da u izvorniku glase:


У лукоморья дуб зелёный;
Златая цепь на дубе том:
И днём и ночью кот учёный
Всё ходит по цепи кругом;
Идёт направо – песнь заводит,
Налево – сказку говорит.


I tu se pokazala sva prijetvornost u prevođenju s ruskog. „Pa to je praktički isto!“ graknuo bi mi čort za desnim ramenom. „Praktički nije faktički“, učeno bi mu otpovrnuo onaj za lijevim. Neke ruske rime pale su na svoje mjesto, neke je, prijetvorno, trebalo iznova osmisliti u:


Uz obalu mora dub zeleni;
Zlatan lanac na dubu tom:
Danju i noću mačak učeni
Po lancu kruži korakom;
Hod nadesno – popijevku poje,
Nalijevo, pak – skaska to je.


(Vama koji ne znate čitati ćirilicu, moja sućut.) „Zeleni“ i „učeni“ na hrvatskom su rime kao i na ruskom; „tom“ i „krugom“ nisu, zbog različitog naglaska; „tom“ i „korakom“ jesu, jer je posljednji naglasak naše riječi podnaglašen u dovoljnoj mjeri. Posljednja dva Puškinova stiha imaju posve nesravnjivu rimu, uz metrički nesrazmjer: divni „pak“ je klizno uletio, kao i uvijek, da riješi metrički problem – jer čemu prevoditi manjkavosti izvornika, kad na hrvatskom uvijek može bolje? – dok me „pojanje“ umjesto „zavođenja“ uvelo u prevoditeljski teži dio skaske.

 

 

Tko poje? Pravoslavni svećenici. Pravoslavlje je važan vid „Medvjeda i Slavuja“, naročito u drugom dijelu knjige: i najpipaviji dio prijevoda na hrvatski, čak ni da vrijeme nije ovo u kojem živimo.

Kako glasi pravoslavna liturgija na hrvatskom? Kao grkokatolička? Pa, ako ne možete posjetiti bogoslužje Srpske pravoslavne crkve, grkokatoličko mu je najbolji pandan: ali držati se odviše strogo bilo kojeg ovdašnjeg istočnog obreda u inačici za XXI. stoljeće kao predloška za prijevod ruskog mu pandana iz XIV. bio bi poprilično ćorav posao. Religijska se praksa mijenja čak i unutar oblika kršćanstva koje je postalo sinonim za ortodoksiju. Prijevod onih nekoliko riječi koje pop Konstantin u knjizi uputi seljanima je, naravno, obaviješten uvidom u postojeće tekstove bogoslužja, ali ne robuje im doslovce: transplant današnjice u onodoblje bio bi podosta neuputan.

Pipavija je stvar u upravo spomenutom predikatu pod kojim jedina zaista pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas djeluje: SPC kao svoj kanonski jezik ima, je li, srpsku varijantu zajedničkog nam jezika, a koristiti njene izraze kao ekvivalent izražavanja srednjevjekovne Rus’i baš i nema smisla. Je li pravoslavni Krist u prijevodu Hristos, ili je to samo oblik izvorno grčkog pojma koji su iz velebne bizantske tradicije naslijedili Srbi, dok ga mi Hrvati znamo kao, je li, Krista? Ne bi bilo nimalo sporno rabiti pojmove „Hristos“, „hrišćanstvo“ i „sveštenik“ u tekstu kad bi konotirali pravoslavlje kao ideju, a ne kao svoju srpsku inačicu unutar hrvatskog jezičnog kanona: ali budući da je ovdje ipak riječ o potonjem, srpsko je pojmovlje u knjizi ostalo na tri-četiri jezične cvebe koje će i najveći šovinisti pohvatati tek s krajnjom mukom, dok će svima ostalima zvučati kao čisti hrvatski standard.

 

 

(Neću vam reći koje su, ali slobodno se javite Mitopeji ako mislite da ste ih pronašli. Također, ne ubrajajte latinske nazive mjeseci u njih: „februar“ i „novembar“ postali su u neophodni u tekstu jednostavno zato što se pridjevni oblici „februarski“ i „novembarski“ ne mogu formirati iz ekvivalentnih hrvatskih pojmova „veljača“ i „studeni“, dok „ožujak“ nakon „februara“ može doći samo u selu gdje kao sunarodnjaci žive Samwise Gamgee i Ružica Pamuković. Doduše, prije ćete primijetiti pojmove koji vam smjesta zvuče ekavski: antagonist u priči katkad je „Medved“, a katkad „Medvjed“. Pa, „Medved“ je svugdje gdje je i u izvorniku „Medved“, dok je „Medvjed“ svugdje gdje je u izvorniku „the Bear“. Svjestan da je stvar pomalo pipava – čitavi su se jezični standardi oformili oko preferencije pisanja slavenskoga glasa „jat“ – u transliteraciji s ruskog pisao sam ga i tvrdo i meko: otud „vjedma“, a otud i „podsnežniki“. Ruski nije ni ekavski ni ijekavski jezik.)

Okosnica „Medvjeda i Slavuja“ sraz je pravoslavlja s onim što se, odskora, naziva rodnovjerjem: staroslavenskim vjerovanjem u duhove doma i prirodnog prostora, svojstvenom svakom poganstvu. Stari Grci, stari Latini, stari Germani vjerovali su u duhove ognjišta, doma, polja, rijeke i konja baš kao i stari Slaveni; možda ima nečega u tome, ali sami donesite sud. Drama ove knjige gradi se na prijelomnici poimanja da svi možemo biti djeca Božja bez odricanja od tih sitnih svatova. Jer možda i ne možemo; možda su oni – ti čortovi – doista đavli.

 

Kako prevoditi njihove nazive? Ruski „domovoj“ potpuno je ekvivalentan hrvatskom „domaćem“. Na selu se – još u djetinjstvu moje majke – domaćima ostavljalo malo hrane ili malo vina preko noći, da čuvaju dom; oni bi do jutra to pojeli ili popili, ali dom bi ostao cio, topao a nespaljen. Nisu to sitne brige za života u drvenim kućama.

 

Mogao je, dakle, vođen načelima kulturne ekvivalencije nas Slavena, domovoj postati domaći: ali Mitopejino se krovno načelo odustajanja od kulturne ekvivalencije ovdje prvi put jasno nametnulo. Baš kao što „elf“ nije „vilenjak“ (što ionako nije elf, nego muški oblik pojma „vila“ – premda je, etnografski, vilenjak ljudski muškarac koji spava s vilama, pa pojmu „vilenjakinja“ u hrvatskom jeziku zaista nema mjesta), tako ni „domaći“ nije „domovoj“. Nije iz bar dva razloga: ruska slavenska tradicija zaslužuje da ju se na hrvatskom poznaje kao takvu, a nije na prevoditelju da optereti duha peći Katherine Arden predodžbom Malika Tintilinića.

U Mitopeji se obožava Ivanu Brlić Mažuranić, ali knjiga „Medvjed i Slavuj“ prilika je za prikaz malo drugačijeg oblika srodnog kulturnog kontinuiteta. Ruske su stvari u ovoj knjizi ostale ruske: samo tamo gdje ih je Arden sama dodala, svugdje osim pri sažalnom pojmu za riječ „djed“ koji Vasja upotrijebi pri svom prvom susretu s jednookim čovjekom pod isprepletenim hrastom: tu je vaš prevoditelj umjesto „grandfather“ stavio „djeduška“.

(Ima još jedan djeduška u tekstu, „Djeduška Moroz“, kao Olgin spomen Morozka u prvom poglavlju: u izvorniku je to „King Frost“, jer u engleskoj i američkoj pripovjednoj tradiciji nema Djeda Mraza, a ruski mu se ekvivalent znao prevoditi tim pojmom, da se izbjegne brkanje s likom iz popularne kulture zvanim Santa Claus. U dogovoru sa samom Katherine Arden, Djed Mraz je ovdje namjerno spomenut kroz lako dokučiv ruski oblik svog imena; i njoj i nama bilo je kulturno uputno poigrati se s općeprihvaćenom predodžbom tog mraznog đavla.)

 

 

Ali svaki ostali ruski pojam doista postoji u izvornom tekstu na engleskom: da, do te mjere je izvornik njima načičkan i dotle se uvažavao. Ruralnu Rus’ onog doba prenio sam i suptilnostima koje se vjerojatno neće svjesno osjetiti: inzistiranjem na pisanju skraćenog „nju“ kao „ju“ a ne „je“ u otprilike četiri petine slučajeva (što je, inače, anatema današnjim lektorima u svim slučajevima osim kada dođe do slijeda „ju je“ – što nema smisla, ionako, a mi tu radimo prijevode da istraju zadugo), te stavljanjem nosećega glagola (prvog lica jednine, neovisno o rodu, a tako sličnog službenoj skraćenici za „nju“) „je“ na sredinu rečenice, gdje mu je i mjesto.

„Medvjed i Slavuj“ nije priča za sofisticirani gradski svijet: pripada narodu, i narodnim je jezikom ispripovijedana. Narodnim onoliko koliko ga je slavuj iz Teksasa mogao na rodnom mu jeziku izbiglisati, sa svim svojim znanjem i ljubavlju: narodnim, ujedno, koliko je medvjed iz Zagreba mogao to prenijeti, ništa manje predano.


Više o Mitopejinim izdanjima i prevoditeljskom radu Vladimira Cvetkovića Severa doznajte na:
mitopeja.com/ 

Facebook komentari

Novo u katalogu