Tamna noć duše - iz vizure jednog psihoterapeuta

Piše Tanja Tolić

U nekom trenutku života, većina ljudi prolazi kroz period tuge, iskušenja, gubitka, frustracije ili neuspjeha koji je toliko uznemirujuć i dugotrajan da se može nazvati tamnom noći duše. Ako je vaš glavni interes u životu zdravlje, pokušat ćete brzo nadvladati tamu. No ako tragate za smislom, karakterom i osobnom supstancom, mogli biste otkriti da vam tamna noć nudi brojne darove.

Tako počinje knjiga nekadašnjeg franjevačkog redovnika i dugogodišnjeg psihoterapeuta, muzikologa i teologa, danas primarno pisca, Thomasa Moorea (1940), intrigantnog naziva „Dark Nights of the Soul“ (Tamne noći duše), podnaslovljena kao vodič koji pomaže da se nađe put kroz životne poteškoće. Moore nije poznat hrvatskim čitateljima, barem ne u smislu da su njegove knjige prevedene na hrvatski jezik. Srpski Fedon preveo je pak prije dvije godine njegovu knjigu „Planete u nama: Astrološka psihologija Marsilija Fičina“ u kojoj se autor okreće „jednom od psihološki najživljih perioda predmodernog doba, italijanskoj renesansi, u kojoj se nekolicina genijalnih pojedinaca posvetila istraživanju unutrašnjeg sveta, ne manje revolucionarnom od istraživanja spoljašnjeg sveta velikih moreplovaca“.

Mooreova najpoznatija knjiga je bestseler The New York Timesa „Care of the Soul“ (Njega duše), no „Dark Nights of the Soul“ (2004) među njegovih dvadesetak knjiga ima poseban status i dobila je brojne pohvale ne samo kritičara, nego i običnih čitatelja primarno zato što Moore hrabro i pošteno, bez uljepšavanja i raširenog terora da se mora biti sretan pod svaku cijenu, govori o ljudskoj patnji, ali i budi nadu da se kroz tamne noći naših života i treba i može proći.

 

 

Originalno, „Tamna noć duše“ pjesma je koju je napisao španjolski mistik i pjesnik iz 16. stoljeća Ivan od Križa. Ivan od Križa svojoj pjesmi nije dao to ime, no napisao je istoimenu knjigu (koju je na hrvatski preveo Verbum). U duhovnosti Rimokatoličke crkve pojam podrazumijeva duhovnu krizu na putu ujedinjena s Bogom, no naziv je ušao i u popularnu kulturu i često se koristi u kontekstu prijelaznog, teškog životnog razdoblja u kojem se gubi osjećaj smisla.

Iako bivši franjevački redovnik, Thomas Moore u svojoj knjizi o tamnoj noći duše ne govori u religioznom kontekstu, nego kao o unutrašnjim, duhovnim krizama, pri čemu obilato navodi primjere s kojima se susreo u svojoj psihoterapijskoj praksi. „Istinska mračna noć duše nije površinski izazov nego razvoj koji vas udaljava od radosti svakodnevnog života. Izvanjski događaj ili unutarnje stanje udari vas u jezgru vašeg postojanja. To nije samo osjećaj nego napuknuće u vašem biću i moguće je da će vam trebati vremena da se probijete na drugu stranu. (...) Mračnu noć nije moguće izabrati. (...) Stvarne mračne noći nije se lako riješiti. Ostavlja dugotrajni trag i, ustvari, mijenja vas zauvijek. To nije nešto čime bi se trebalo hvaliti“, piše Moore u knjizi.

Svaki ljudski život, objašnjava na početku, sastavljen je od svjetla i tame, sreće i tuge, životnog i ubojitog. Kako ćemo se nositi s tim ritmovima raspoloženja određuje pak način na koji mislimo o njima. „Mnogi ljudi misle da je cilj u životu riješiti svoje probleme i biti sretan. No sreća je uglavnom prolazna senzacija, a problema se nikad ne riješite. Vaša je životna svrha možda postati u većoj mjeri ono što jeste i više se povezati s ljudima i životom oko vas; doista živjeti svoj život. Ovo se možda čini očitim, no mnogi ljudi provode vrijeme izbjegavajući svoj život.“

Tamna noć duše, piše Moore, tamna je zato što nam ne daje nikakvu sigurnost da ono što se zbiva ima smisla i da će, u konačnici, biti na našu dobrobit. „Ne razumijemo što nam se događa, a ako imamo naviku da uvijek želimo znati što se događa, taj aspekt tamne noći je izluđujuć. Možemo naći smisao u vremenima promjene, no moramo o našim životima misliti na drugačiji način, u našem pristupu moramo biti manje psihološki, a više filozofski i spiritualno orijentirani“, naglašava.

 

 

„Tamna noć duše duboko zahvaća, najčešće kroz tugu, prazninu ili tjeskobu. Ne možete ju uvijek objasniti u okviru životnih događaja, i ne možete je se riješiti pomoću običnog razumijevanja ili volje. Duboko zadire. Moguće je da se poveže sa skrivenim sjećanjima iz djetinjstva i emocijama koje su prenejasne da bi ih se lako razriješilo.“

Sebi, kaže Moore, ne činimo uslugu kada se prema svojim osjećajima očaja i praznine odnosimo kao prema devijaciji od normalnog i zdravog života koji idealiziramo. Mračna vremena također, poput razdoblja prosvijećenosti i postignuća, ostavljaju svoj trag i čine nas osobama bogatim uvidima i sućuti.

Kako onda pristupiti toj tami u nama koja nas plaši? „Najprije morate biti prisutni u tome što se događa, a potom to od vas zahtijeva barem malo zanimanja. Morate sami sebe zanimati, gotovo poput objekta. Događaju vam se stvari koje niste sami pokrenuli, i u te stvari morate gledati oprezno i pozorno. Ta vrsta zanimanja za sebe potom se može preobraziti u pozitivnu vrstu ljubavi prema sebi, i to je početak zacijeljivanja. (...) Kao što ljepota prirode uključuje oluje, suše i geološke erupcije, tako i ljepota osobe uključuje emocionalnu potresenost, periode suše i povremene eksplozije. (...) Postajete manje ego koji pokušava razumjeti i razriješiti svoj život, a više primatelj kroz kojeg sjaji ljepota svijeta. Da biste to postigli, morate predati kontrolu i odustati od pojedinih pojmova rješenja i uspjeha. Morate dopustiti da vam se tamna noć dogodi i promijeni vas“, piše Moore.

 

Potrebno je, kaže, razdvojiti otpor prema tamnoj noći od same tamne noći. „Ljudi koji pokušavaju izbjeći bol ostaju u praznom, obrambenom i tamnom periodu upavo zato što ne dopuštaju da im se tamna noć dogodi. Stvarna tamna noć nije toliko loša kao otpor prema njoj; tamna noć u sebi ima mnogo više života, a manje ega“, pojašnjava.

 

Njegov stav, kao terapeuta, u ovakvim je situacijama ne biti anksiozan oko zaključaka ili čak razumijevanja situacije. „S ovim stvarima morate sjesti i dopustiti da vam se u dogledno vrijeme razotkriju. (...) Konačno, i to je možda najteži zadatak od svih, dajte sebi što vam je potrebno na najdubljoj razini. Radije skrbite nego da liječite. Organizirajte svoj život tako da podupire proces kroz koji prolazite. U procesu ste rađanja vlastite duše, a ne u herojskoj avanturi. Prilagodite tome svoj život. Umirite ga. Radite što vas tješi, no nemojte raditi protiv procesa. Koncentrirajte se, promišljajte i razgovarajte ozbiljno o svojoj situaciji s prijateljima od povjerenja“, savjetuje.

Kvaliteta jezika koji pritom koristimo je značajna. „U svojoj mračnoj noći nastojte govoriti u pričama i slikama. Oduprite se iskušenju da objašnjavate, branite i tumačite. Koristite metafore i simbole. Mnogi ljudi, primjerice, kažu da se osjećaju kao vulkan koji će eksplodirati. To je snažna slika, ali pomalo i potrošena. Potražite vlastite slike koje vrlo specifično opisuju što se događa. Jedna žena mi je jednom rekla da joj je svaki dan, iznova, teško povjerovati da će Sunce opet izaći. Nikad nisam zaboravio tu jednostavnu sliku jer vrlo jasno prenosi brigu oko toga hoće li se život nastaviti“, piše u knjizi.

Linearno razmišljanje, u velikoj mjeri dio suvremenoga života, utječe na to kako razumijevamo svoje živote, smatra Moore. Rastemo i razvijamo se, ali se ne mijenjamo. Zamišljamo da rastemo poput nebodera koji se grade, protežemo se prema nebu, a ne poput gusjenica koje se promeću u leptire. „Ljudi govore o ponovno rođenim kršćanima, no što je s ponovno rođenim ljudima? Trebamo se iznova i iznova rađati u našoj ljudskosti, otkrivajući na veoma sofisticirane načine što znači biti osoba u zajednici osoba. (...) Preobrazba sebstva nikad ne završava, i potrebni su nam učinkoviti način da kroz svaku od faza prođemo uspješno.“

Gubitak, dodaje, može uzrokovati da ponovno razmotrimo cijeli svoj život. „Na to vas može potaknuti smrt osobe kojoj se divite, i možete zamisliti nove mogućnosti za sebe, otkrivajući da je jedini put iz boli taj da iznova osmislite svoju egzistenciju. Vaše zaliječenje može biti direktan izdanak vaše patnje.“

Knjiga „Dark Nights of the Soul“ podijeljena je u tri velika poglavlja: u prvome Moore objašnjava pojam tamne noći, referira se na Ivana od Križa, ali i na druge pisce koji su obrađavali temu, navodi mitološke priče i priče svojih klijenata. U drugom i trećem dijelu nabraja i detaljno opisuje neke od tipičnih uzroka tamne noći, ali i njihove posljedice – neuzvraćenu ili kompliciranu ljubav, probleme u braku, seksualne poteškoće, gubljenje kreativnosti, potisnutu ljutnju, bolesti, starenje i faze u životu koje naziva „privremenim neuračunljivostima“. Pritom je i bolno iskren i rijetko blag, piše s mnogo sućuti i razumijevanja za ljude koji prolaze ta teška razdoblja.

 

 

Što može pomoći u procesu prolaska kroz tamnu noć duše? Svakako osobna životna filozofija, „paket mudrosti koju ste prikupili čitajući i iskustvom. Ona nije rigidna ideologija koja ne dopušta napredak i kompleksnost. To je živa stvar, ideja o životu koji pripada samo vama i neprestano je u razvoju. Možda ćete poželjeti podijeliti svoje uvide, pa čak i željeti da ostatak svijeta usvoji neke od vaših principa. No u biti, to je vaš poseban izvor utjehe i razumijevanja.“

Životna filozofija, napominje, uzdiže i provjetrava ono što bi inače mogla biti emocionalna močvara. Osjećaji su mokri i vlažni, preplavljuju nas i sprečavaju da jasno razmišljamo. Ideje su suše i omogućuju da iz mora osjećaja izraste vizija. „Psihoterapija također provjetrava vlažnu dušu. Razmatrate emocije koje vas preplavljuju i razvrstavate ih dok se ne pojavi ideja. Ta ideja ne mora biti rješenje za vaše probleme, no može biti prvi korak u 'isušivanju'. Mračna noć od nas traži inteligenciju i duboku misao, ne samo emociju.“

Autentična katarza pak zahtijeva, kaže Moore, emocije srama, užasa, straha, zbunjenosti pa čak i beznađa. „Sve manje od toga je površno. Izbjegavanje ovih osjećaja, koji preklinju za pažnju, čini ljude umrtvljenima i izgubljenima i time nesposobnima za neophodnu empatiju. Pjesnik Wallace Stevens rekao je kako je smrt jednoga boga smrt svih bogova. To vrijedi i za emocije. Potisnete li one neugodne, i sve druge će se sakriti.“

 

 

„U terapiji tražimo znakove tog silaska. Ispočetka može biti mnogo prigovora oko gubitka smisla i straha od odvojenosti od života. No onda vidimo faze u silasku. Strah se pretvara u prazninu. Nema se o čemu razgovarati, ništa za razumjeti. Tišina postane bliskija. Čak i snovi gube na živosti. Otkrivamo da postoji mjesto dublje od depresije. (...) Može pomoći to da se razlikuju osjećaji depresije od osjećaja egzistencijalne ispražnjenosti. Sada ste na mjestu izvan emocija. Osjećate svoju stvarnost i svoju osobnost. Praznina koju osjećate možda uopće nije vaša, čak ne mora biti niti osobna. Može biti vakuum života. Možda stojite na rubu svoje atmosfere, gledajući u prazan prostor svojeg nepoznatog svijeta, kao da ste u svemirskoj postaji i gledate u univerzum. Ta apsolutna, duboka, visoko osobna religioznost dar je Hekate, noćnog duha, dar je to vaše tamne noći.“

U nekim tamnim noćima, naglašava Moore, težina i očaj dolaze od pretjerane ozbiljnosti. Osoba propadne u osjećaje umjesto da iskoristi svoju pamet kako bi shvatila što joj se događa. „Većina ljudi koje citiram u ovoj knjizi, a koji su se učinkovito nosili sa svojom tamnom noći, zadržala je humor i mentalnu iskru i u najgorim vremenima.“ Osim zadržavanja humora pomaže i ljepota koju Moore definira kao „duboko ukorijenju reakciju na neku smislenu i zadivljujuću pojavu života. Zaustavlja vas i daje vam trenutno obećanje užitka.“

Jedan od životnih uvida, koje donose neke tamne noći, jest i da je važno da ne brinemo čitavo vrijeme o drugima i da drugi ne brinu čitavo vrijeme o nama. „No neki si ljudi ne mogu pomoći. Uvijek skrbe, uvijek žele da se o njima skrbi. Zapnu, fiksirani na skrbni arhetip majke i djeteta. No nije vam potrebno da se uvijek netko o vama brine. Ne morate opravdavati vlastito postojanje time što skrbite o drugima. Umjesto da uzajamnu brigu pretvorite u apsolutni princip, možete to razumijevati i na način da potreba, izostanak i neznanje dopuštaju čudo i novi život. Djeca, muževi, žene, studenti, pacijenti – povremeno svatko treba nekoga tko neće biti uvijek na raspolaganju. Potrebno vam je da iskusite vlastitu bit – tko ste kad vas ne priznaju i ne podržavaju drugi.“

„Kad ste izgubili nekog vama dragog, a prijatelji vas pokušaju utješiti u vašoj tuzi, znate, iako oni ne znaju, da je to što osjećate izvan tuge. U tijelu i punini svojih emocija osjećate golemo napuknuće svijeta koji ste poznavali, neopozivu prazninu koje nećete samo osjetiti, nego će vas u potpunosti progutati ako nastavite. Autentična tamna noć duše vodi vas do tog raskršća, do tog bardo mjesta, gdje imate priliku, izuzetno teško osvojenu, da živite u drugom svijetu.“

 

A život u „drugom“ svijetu, smatra Moore, podrazumijeva i da konačno otkrijemo da nije dobro provesti život pokušavajući biti dobar i poravnavajući se s vrlim ljudima svijeta. „Bolje je u potpunosti izbjeći to podijeljeno sebstvo i umjesto toga jednostavno živjeti uz sućut za sebe i druge. Niste savršeni i nikad ni nećete biti.“ Ljubav, pritom, uopće ne zanima da umiri naše oluje. „Ona želi da život buja – u parovima, obiteljima i zajednicama. U konačnici, želi vas spojiti sa samim izvorom života. Ako ste zapeli, možda je to znak ograničenosti vaše mašte. Možda morate shvatiti, napokon, da svrha ljubavi niste vi, nego svijet.“

 

Pišući o seksualnim poteškoćama, Moore kaže kako i periodi stresa i praznine u seksualnom dijelu života također mogu biti transformacijska i obnavljajuća tamna noć duše. Ti periodi „omogućavaju da preispitate brojne pristrane ideje o seksu koje ste pokupili putem, od djetinjstva nadalje. Omogućuju vam da pročistite um i osjećaje tako da možete krenuti svježi, ponovno osvojiti svoje strasti i otkriti kvalitete vlastite seksualnosti. Možda će biti potrebna hrabrost i imaginacija da nadvladate moralizam svoje obitelji ili društva, no možda ćete i naučiti koliko je važno, za cijeli vaš život, da raščistite vlastitu seksualnost i posvetite joj se. To je vaš život i veliki dio vašeg smisla.“

Poglavlje „The Deep-Red Emotions“ posebno je zanimljivo jer nudi olakšavajući pogled na ljutnju. „Odbacite svoju ljutnju, i počet ćete se osjećati beživotno i zbunjeno. Kao što bi rekao James Hillman, ljutnja nam govori što nije u redu. Ne mora vam reći i što trebate učiniti oko loše situacije, ali jasno ukazuje na to da nešto treba učiniti.“

Jedan od problema s time da samo ventiliramo ljutnju, objašnjava Moore, jest taj što sirova emocija može sadržavati sjećanja na mnoge povrede i poniženja. Možda smo ljuti na mnogo ljudi iz mnogo razloga. Ako izbacujemo tu nakupinu osjećaja u prisustvu jedne osobe, moguće je da ćemo potopiti osobu svojim nakupljenim osjećajima, od kojih većina neće imati nikakve veze s njom.

„Dobra terapeutkinja jednom mi je rekla da se svaki dan trebamo naljutiti onoliko puta koliko idemo i na zahod. Prvo, mislim da mi je htjela reći da je ljutnja prirodna. Ne mora vam se sviđati, no ima svoje mjesto i, ovisno o vašem temperamentu, mogla bi biti konstanta u vašem životu. Također mi je htjela reći i da ljutnja stiže po vlastitom rasporedu i iz vlastitih razloga, a njezin raspored mogao bi biti drugačiji od vašega. Konačno, htjela je reći i da je ljutnja sastavni dio svakoga dana i da trebate očekivati da će se često pojavljivati.“

Ljutnja, smatra Moore, uvijek poziva na odgovor koji ima neki učinak u svijetu, jer je ljutnja povezana s moći i kreativnošću. „Ljutnja je tek dijelom emocija. Ima intelektualnu komponentu i pomaže nam da životu damo smisao. Ako točno znate što vas i tko ljuti, znate i gdje stojite, dijelom što se događa i kako da se emocionalno nosite s time. Ljutnja razvrstava složenost života i neprestano ga restruktuira. Ponekad je potrebna značajna količina ljutnje da biste promijenili posao ili se odlučili razvesti. Jasno je da se društvene nepravde ispravljaju tek onda kada potlačeni postanu dovoljno ljuti da se odupru.“

Ako pak ne izrazimo svoju ljutnju na neki učinkovit način, mogli bismo završiti tako da tu ljutnju okrenemo protiv sebe. „To je fin način izbjegavanja ljutnje – tako što je prikrijete samoiritacijom. Navika samokažnjavanja može dovesti do specifične tamne noći koja je usmjerena na izvorište ljutnje. Blokirate svoje osjećaje, odabirući depresiju umjesto da riskirate otkrivajući kako se doista osjećate. No ljutnja želi proći kroz vaš sustav, od prvog trenutka kad ste zamijetili nepravdu do posljednjeg slova vaše žalbe.“

Ljutnja je, kaže Moore, naš duh koji isijava. Ona je naša prisutnost na Zemlji koja inzistira na samoj sebi. Može biti pretjerana, naravno, izražena na krive načine, i krivo protumačena kroz druge stvari. No i dalje je to sila našega života. „Ljutnja također može igrati ulogu u drugim vrstama izražavanja, snazi vaše ljubavi ili temelju vaše sućuti, hrabrosti vašeg izražavanja ili toplini vaše strasti. Ljutnja je i kvaliteta, ne samo emocija.“ I, naravno, postoji stara ljutnja i nova ljutnja. Prva se mora priznati, druga na pravi način izraziti.

 

Thomas Moore knjigu završava s nekoliko vrlo praktičnih savjeta. „Ovo je važna lekcija: morate postati inteligentniji u tome kako živite svoj život. Okruženi ste nepouzdanim savjetodavcima i plitkim stručnjacima. Ne educirate li se o misterijima vlastitoga postojanja, postajete podložni njihovim jednostavnostima. Umjesto da slijedite popularne gurue, mogli biste odustati od ideje da vam je potreban stručnjak i coach, i jednostavno živjeti svoj život inteligentno.“

 

Ljudima kojima vjerujemo možemo ponešto reći o onome što nam se događa. „Samo ne očekujete briljantna otkrivenja ili odluke. Važno je prijateljstvo, a ne pomoć koju dobivate od prijatelja. Dopustite strahu i ljutnji da protutnje kroz vas, napad za napadom. Vi ste sito, a ne boca. Napravljeni ste tako da budete propusni za emocije i senzacije koje osjećate. U najboljem slučaju, s njima plešete; u najgorem, hrvate se s njima, kao Jakov s anđelom.“

Briga o duši nije površna aktivnost, niti je laka. „Zahtijeva da se konačno suočite sa sobom i odlučite da živite puni život umjesto onoga s pola srca. Zahtijeva od vas da naučite voljeti punim srcem i da nadvladate svako samosažaljenje ili cinizam koji je možda još zaostao u vašem srcu. Traži od vas da se prenesete u autentičnu brigu za druge i u osjećaj zajednice koja ne poznaje granice. To nije lak zadatak, no jedini je put prema zdravlju.“

A što s idejom da moramo nešto postići u životu kako bismo ga učinili smislenim? „Ljudima se javlja ta misao u različitim fazama njihova života, ne samo u staroj dobi. Ta misao održava određeni stupanj tjeskobe i dolazi od glasa koji nije u potpunosti vaš, nego je više nalik glasu savjesti. To nije ohrabrujući glas nego najčešće osuđujući. Zbog njega osjećate da vrijeme prolazi i da nemate na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta da postignete ono što želite. (...) U usporedbi s time da ispunjavate vašu sudbinu, opravdavanje vašega postojanja je prilično neznatan projekt. Ako se osjećate opravdano, to znači da ste učinili ono što mislite da je potrebno da biste se osjećali kao vrijedna osoba. No ako ispunjavate svoju sudbinu, ako ju živite s otvorenošću i srcem, nećete ništa opravdavati. Možda ćete biti antijunak, činiti manje od prosječne osobe, a ipak biti vi.“

Iz primjera koje navodi u knjizi, kaže Moore, možemo vidjeti da konačni rezutat tamne noći duše nije i krajnja pobjeda ili završetak patnje. „To je moralni razvoj, rezultat incijacije u kojoj su se misteriji života ugradili u vas dublje, ne čineći pritom nužno život lakšim ili sretnijim, ali mu dopuštajući da zauzme mjesto intenzivnije. U većoj ste mjeri onaj koji jeste. Energičnije se uključujete u život i u toj uključenosti otkrivate razinu smisla koja rastvara svako nezadovoljstvo koje osjećate. (...) Drugim riječima, tamna noć duše može donijeti zacijeljenje tamo gdje zacijeljenje podrazumijeva da postajete više živi i više prisutni u svijetu. Zacijeljuje vas tako što vas otvara, ponekad da razine da osjećate da ste raskomadani. Otvara vrata između vas i svijeta koja su dotad bila zatvorena. Ponovno u vama uspostavlja protok života jer ljudska su bića, sjetite se, najbolja kad su su protočna – poput umjetnika otvorenog inspiraciji, mistika otvorenog misteriju, liječnice otvorene moćima zaliječenja unutar nje same, roditelja otvorenog dramama preozbrazbe koje čine obitelj. (...) Proces inicijacije ponekad je teži i bolniji nego da svoju tamnu noć duše naprosto tretirate kao problem koji treba riješiti. Nikad nije lako primiti u sebe više života, nikad nije lako u većoj mjeri postati ono što jeste. To je izazovno do mjere da doista živite svoj život umjesto da ga uzimate u porcijama koje su ugodne ili zgodne za vas.“

Tamne noći pune su kontradikcija, a glavni je paradoks „što su one vaš spas, koliko god da vas mučile. One su vas mogu izliječiti na načine na koje ništa drugo ne može. Mogu izbrisati lažnu logiku kojom ste dosad živjeli svoj život.“ Najteži dio je dopustiti procesu da se odvija, a opet, to je jedini način da se izađe iz tamne noći.


* Izvor: Thomas Moore, Dark Nights of the Soul: A Guide to Finding Your Way Through Life's Ordeals (Gotham Books, 2004.), citate iz knjige prevela je autorica teksta

 

Facebook komentari

Novo u katalogu