Obrana Sokratova – logos i grad svinja

Piše Dario Grgić

Platonova "Obrana Sokratova" jedno je od najpoznatijih djela svjetske književnosti i filozofije. Stoga ne čudi da i mi imamo čak sedam prijevoda ovog djela. Zadnji, prije ovoga, objavljen je u izdavačkoj kući Demetra, a radio ga je Luka Boršić, što je prijevod koji Pavel Gregorić ocjenjuje kao najbolji do sada, dok najčitkijim ocjenjuje prijevod Bratoljuba Klaića. Sam piše kako je kanio ići između njih dvojice, imati i filozofsku preciznost i komunikativnost. Ksenofontova "Obrana..." nije takav hit kao Platonova, pa stoga i mi imamo tek jedan prijevod djela, učinjen od prevoditelja ovog izdanja, no za potrebe novoga izdanja prerađen i dotjeran.

Sokrat je, kao što svi znamo, jedna od ključnih osoba antike, čak se filozofija dijeli na onu prije i poslije njega - što je Krist kalendaru, to je on filozofiji – orijentacijska točka i kamen međaš, pa se govori o "predsokratovcima" i onima poslije njega. Živio je u vrijeme sofista, od kojih bi ga bilo teško razlikovati bez dodatnih objašnjenja, jer je i on imao vidrinu okretnost u dokazivanju i znao je zazvučati kao cjepidlaka. Jedino što njemu nije bio cilj pobjeđivanje u diskusiji, nego detaljno istraživanje teme. To se naziva "elenktičkom metodom", i ona nije tehnika dokazivanja ili metoda učenja, nije nikakva epistemologija, nego se radi o skrbljenju o sebi.

 

 

Platon je ovu temu osobito pažljivo obradio u djelu "Alkibijad Veliki" (Sandorf, 2016., prijevod Ninoslav Zubović). Slika ljudskog svijeta kako ju je napravio Platon, kada se povežu momenti iz njegovih raznih djela, nije ohrabrujuća. U "Državi" piše o "gradu svinja", ljudi se udružuju radi zadovoljenja tjelesnih potreba. U "Alkibijadu" najavljuje snagu ovakvog grada koji će pobijediti i Sokrata i svakoga tko pokuša živjeti drugačije. Sokrat se našao na sudu najvjerojatnije stoga jer je simpatizirao Spartu, koja je netom porazila Atenu u Peloponeskom ratu, a optužnica kaže da je "kriv jer ne priznaje bogove koje priznaje država, nego uvodi neke druge, nove božanske pojave; kriv je i jer kvari mlade. Kazna: smrt".

Ton kojim se Platon odlučio prikazati Sokratov govor prilično je u prvom dijelu nabusit, nadmen – tumači nas poučavaju da je Sokrat tako govorio jer se već bio pomirio sa smrću, no moguće je da ovaj prefrigani dijalektičar jednostavno nije odolio još jednoj prigodi da natrlja nos lakomislenim sugrađanima. Lakomislenima kad je vrlina u pitanju. U drugom dijelu, a ovdje dolazi do izražaja Platonov osjećaj za kompoziciju, Sokrat, nakon što je naljutio publiku-suce naglo spušta intonaciju za nekoliko oktava i počne govoriti skromnije, odnosno svaljivati na daimona sve što je činio. Kao da je ovdje odjednom – iako se mudraca uvijek tumačilo kao beskompromisna – on odlučio na defanzivu.

Tada odjednom, nakon tog obrata, podsjeća građane na vlastito siromaštvo, na nemar prema svemu osim "elenktičkom" ispitivanju, da bi u zadnjim pasusima bio potresan i liričan: Platon je doista jedan od najvećih pisaca, čemu je baš ovo djelo neprijeporan dokaz.

 

 

Ironija, po kojoj je Sokrat poznat, sastoji se od nadmenosti goleme inteligencije u tupljem okruženju, kombinirane još s podsmjehivanjem i otvorenim izvrgavanjem ruglu protivnika očito nedoraslih njegovu umu, no nije mu strano i dramatiziranje, kao i potpuna otvorenost, ne samo kao dramaturški efekt, nego suština Sokratova "stila" – kada čitate Platonovu "Obranu Sokratovu" morate se upitati gdje prestaje historijski čovjek kojemu se pripisuju ove riječi, a počinje Platon, verbalno-misaoni majstor.

Ksenofontovo izvješće ne uključuje samo Sokrata na sudu – poznata je (i u nas davno, 1899. prevedena) Ksenofontova knjiga "Uspomene na Sokrata", nego su ondje i scene izvan sudnice, i koliko je Platonov Sokrat prikazan u svoj silini svoje strategije (i moguće iritantnosti), toliko je Ksenofontov više jedan bistri, drski i ujedno vrlo promišljeni Zemljanin koji je u sebi već sve prelomio, uključivo s mišlju o smrtnosti, zbog koje se njegov Sokrat nijednog trena ne igra s emocijama tužitelja i sudaca.

Ksenofontov Sokrat se ne igra s protivnicima kao uhapšena mačka s miševima s one strane kaveza, nego skoro da ih sve požuruje da učine ono što su naumili, jer im, u kontekstu silogizma "svi ljudi su smrtni", želi poručiti da je on s time davno razračunao. Oba Sokrata ne žele promijeniti način života, oba Sokrata žive okružena ostrašćenim jedinkama kojima je strano razmišljanje.

 

 

Kalkulacija koja je došla Sokratu glave i danas se zastupa kao vrhunac ljudske političnosti, a Sokratovo držanje ponavljalo se kroz povijest svaki put kada se neki pojedinac masi odlučio suprotstaviti razumom. Sokrat je, kako reče Jaspers, razvijao prijateljstvo u kretanju istine i nije stvarao sekte u vjerovanju. Stoga je rabio i autoironiju, jer je odbijao i od sebe praviti biće koje zna "više", i njegovom se pojavom na intelektualnoj sceni zapravo ukida i dotad favorizirana uloga "mudraca", "gurua", sveznadara. Svega, dakle, onoga, što danas vrišti iz izloga i s ekrana i što nema nikakve veze sa staranjem o sebi.

Obje su obrane nadahnute, potentne, zadovoljstvo je čitati riječi čovjeka – bile one doslovno njegove ili ne – tako odrješita kada je odabir vrste života u pitanju, tako slobodna čak i sa okovima na nogama (doduše ima ih tek u "Fedonu"). Sokrat je pred prijetnjom smrti ostao isti, nije ni trepnuo, čak i kada je zvučao kao da se povlači, zapravo je povlačio za nos tužitelje, a ne vlastitu misao. Ovu nepokolebljivost, eliminaciju straha iz životnog obračuna, kao da nam žele prenijeti Platon i Ksenofont, kada jedno nasuprot drugome stoje logos i grad svinja, što bi mogao biti i najveći nauk njihovih djela na ovu temu.

* "Platon: Sokratova obrana, Ksenofont: Sokratova obrana" (Matica hrvatska, 2019., prijevod i bilješke Pavel Gregorić)

Facebook komentari

Novo u katalogu