Ljudmila Ulicka, Jakovljeve ljestve – obiteljska priča s lomovima kostiju

Piše Dario Grgić

„Književno-kritički ogled uopće ne mora davati ocjene. Kritičar nije procjenitelj. On je komentator, protivnik, nastavljač ili sociolog istih ideja koje ima pisac. Pogotovo ne smije previše hvaliti. Ta je mana prisutna. 'Sjajno obrađeno poglavlje… višezvučni glas… neobičan pisac (dva puta)… višeznačni… iznimno majstorstvo (!)… izvrsni osvrti… pisac svih žanrova…'

Je li ovo sve točno? U čaši čaja pet je kocki šećera. Ako je on doista pisac svih žanrova, onda ću ja reći – velik je u svome žanru, samo što je njegov žanr malen. (…) Glavna mu je mana (i mnogih drugih pisaca) – nema vlastitih ideja. Ne možeš naći nijednu misao, ideju… On se rastvara u epohi, ona ga je rodila, ali je ne obogaćuje. Uzima i ne daje. Za to mu nedostaje ekstremizma i samoograničenja.“

Tako Ljudmila Ulicka. Moglo bi se primijeniti i na naše pisce koji svako malo kukaju kako je nestala kritika. A situacija je puno ozbljnija: nestala je cijela književnost, popapala ju je cica-maca. (Šala, šala.) No doista, prikaz makulaturnih radova u sebi nema ništa nadahnjujuće, iz njih nije moguće zauzeti čak ni negativan stav – oni su čisti gubitak vremena. No eto ima i nedangubnih pisaca poput ove ovdje autorice. Roman „Jakovljeve ljestve“ (Fraktura, Zaprešić, 2018., prijevod Igor Buljan) povijest je Dvadesetog stoljeća na ruski način i povijest autoričine mrvičak transponirane obitelji, Ulicka je roman napisala, kako sama kaže na kraju, služeći se fragmentima pisama iz obiteljskog arhiva i izvacima iz dosjea Jakova Ulickog, sačinjenih od strane KGB-a.

 

 

U romanu su prikazani životi tri generacije obitelji Osecki, a topografski raspon uključuje Moskvu, Krim, Gruziju, Sibir, Ameriku… Roman počinje smrću Marije Kerns-Osecke, u stan dolazi njezina unuka Nora (dobila ime po Ibsenu) i s ocem Genrihom (jedinim djetetom Jakova Oseckog i Marije Kerns-Osecki) sređuje stvari oko staričina pogreba. Upravo je rodila, pa u radnju ulazi i medicinska sestra koja će se muvati po knjizi skoro do njezina kraja. Otac i kći imaju ponešto napet odnos, ona je dijete razvedenih roditelja, majka Amalija odavno živi sa svojom velikom ljubavlju Andrejem Ivanovičem.

Među stvarima preminule (i voljene) bake, osim biblioteke od dvjesto naslova, oko kojih se vrtjela cijeloga života, nalazi se i škrinjica u kojoj su pisma što su ih razmjenjivali baka i djed te njegov dnevnik. Djed je zaglavljivao po logorima i život proveo u progonstvima, brak im se raspao, no Mariju (Marusju) volio je očito do kraja života, oko nje se orijentirao, bila je nešto kao središnja točka njegova života. Čak i kada se vraća iz zadnjeg progonstva, posjetiti sina Genriha i jedini puta vidjeti unuku Noru, on umalo pa skreće ulicom prema adresi na kojoj je živio s Marusjom.

 

Ljubav i smrt u romanu „Jakovljeve ljestve“ stalno hode ruku pod ruku – zvuči banalno kada se kaže, no stravično rusko (i europsko) Dvadeseto stoljeće proteklo je u ova dva tonaliteta; nije potrebno nabrajati ratove, niti podsjećati na specifičnosti ruskoga strašnog vijeka, o kojem se Mandeljštam podrugljivo pitao „po čem je gori ovaj vijek od prošlih“, iako je na svojoj koži točno znao o čemu se radi. Iz ove škrinjice račva se prikaz života Jakova Oseckog i Marusje, a paralelno pratimo Noru, kazališnu scenografkinju i njezine životne i ljubavne putešestvije.

 

U neobičnoj je vezi s dvojicom muškaraca: Jurikovim ocem Viktorom Stepanovičem i redateljem Tengizom Kuzianijem. S ovim drugim postavlja kazališne predstave i voli se desetljećima. Nema čitatelju smisla – nije fer - otkrivati što se sve ovdje događalo i izdogađalo. A Viktora Stepanoviča, Vitju, nije zanimalo ništa osim – matematike. On na koncu odlazi u Ameriku gdje stiže uslijed golemoga talenta za programerske poslove. Žene se vrlo mladi – Ulicka piše kako brak Vitji „nije remetio životne planove“, i to je bio brak iz „fore“, Nora je time sebi nešto dokazala – što, nije bitno. No Vitja jest poseban lik čak i u svijetu ovog romana u kojemu likovima nije nedostajalo prigoda za pokazivanje vlastite izuzetnosti, neke posebne skovanosti. Evo što Nora u jednom trenutku shvaća o njemu: „…a tako posebnog čovjeka, lišenog i sjene opće ispraznosti i dekorativnosti, nije bilo nijednog.“

Ona se kreće u paunskom kazališnom okruženju krcatom tetrijebovima, gdje se na mjesto suštine stavlja isprazno kričanje izazvano nevažnostima, no sama nije bila banalna i ovo joj nije promicalo. Ne znači, jasno, da ovi prvi nisu imali dara i da su bili lišeni zanimljivosti, no u njih je to dolazilo u vrlo izmiješanom stanju. Jurik, Norin i Vitjin sin, već od najranijih dana pokazuje se kao neobično, opet ova riječ, „posebno“ dijete. Govori o sebi kao biću koje je još u majčinu stomaku bilo svjesno što se događa, a u adolescentskim se danima čuvši Beatlese zalijepi za glazbu.

I ovdje Ulicka ljubav i smrt stavlja rame uz rame: Lennon je tada (radi se o sredini osamdesetih) već nekoliko godina mrtav, pa je dan kada je Jurik otkrio svoju najveću ljubav ujedno i dan kada je saznao da je glavni član grupe ubijen. Što je izazvalo doličnu provalu osjećaja. Kasnije, kada odlazi u New York, gdje ga Nora uspije prebaciti kod oca jer se bojala da će joj sin biti mobiliziran za borbe u Afganistanu, na vrelu glazbe koju je volio Jurik nalijeće i na narkotike, što u konačnici odlučuje i o njegovu povratku u Rusiju, na skidanje.

 

 

Sve se ispriječilo ispred ove obitelji, od politike do njihovih velikih i malih strasti, ali, eto, tekli su oni kao potočić preko svog tog kamenja. A Ulicka, koliko god to bilo bolno i spisateljski riskantno, prikazuje većinu motiva koje znamo iz sovjetskih vremena, sve do odricanja oca, odnosno one odbojne društvene kritike i samokritike. Roman usporediv s „Jakovljevim ljestvama“ je „Moskovska saga“ Vasilija Aksjonova, također obiteljska priča s lomovima kostiju i guranjem podaničkih nosova u fekalije. Na jednom mjestu citira Swiftova Gullivera: „Nisam uopće vidio ovako nemile životinje, niti sam spram ikoje osjetio toliku odbojnost“, što, premda generalno točno, zbog stalnog „oljudskivanja“ svih likova, kod Ulicke nije moguće pomisliti ni u jednom trenutku.

Istovremeno kod nje nema opravdavajućih moralno-esejističkih dionica, čitatelj ima dojam da su u prvom planu događaji koji su uistinu važni – knjige koje čitaju i ideje što ih zanose – a pozadina, sovjetski mlin i njegova meljava – jednostavno neće uspjeti do kraja obaviti posao. Umalo, dodali bismo.

Roman pripada tradiciji realističke literature, vremena jesu izmiješana, no Ulicka piše kao što se pisalo prije 200 godina i kao što će se pisati i za 200, s tom razlikom da je ona imala razlog za ovu priču, da se radi o njezinoj priči, o nečemu bez čega ne bi bilo nje. Ne mislim pritom samo na obiteljsku dimenziju, nego i na zemlju proizvodnje priče i samu autoricu, dvadeseto stoljeće je bilo baš sramotno, a moguli koji sad sjede na čelima vodećih svjetskih sila ondje, u njemu kao u kutiji zla, izučili su svoje male prljave trikove.

 

 

Za cijelo to vrijeme, kroz sva ta teška desetljeća, Ulickini likovi grade svoj dom u tami i dubini tijela, mnogo se vole. I mnogo uče. Kada netko oboli, kaže mu se u toj i takvoj Rusiji: „Kakva bolest? Zar si u postelji? Teško mi te zamisliti bolesnu, ponekad ne želim vjerovati u sve to. TI IMAŠ PREVIŠE TEORIJSKOG ZNANJA ZA BOLEST.“ Nema ovdje fatalizma, onog ruskog kojim se sokolio Nietzsche u „Ecce homo“, ovdje se intenzivno uči: „Mirno je prihvatio da se stupanj posvećenosti ne određuje ničim drugim doli brzim djelovanjem neurona, sposobnošću mozga da lovi i prerađuje informacije, to jest, mjerljivim biološkim parametrima koje je tek trebalo otkriti i imenovati.“

A sve je baš kao u životu, znači kao kod Kierkegaarda (ili njemu mrskoga Hegela), sve se ponavlja, sve ponovo dolazi i odlazi, slični događaji koji se jednom pred likovima pojavljuju u glavnim crtama, a drugi put zauvijek, da nas prikucaju u vrstu stvarnosti za koju smo se kod onog prvog susreta odlučili. A ako zna Kierkegaarda (te mrskoga mu Hegela), onda Ulicka sve zna, ovome se nema što dodati. Kierkegaard da je živ, možda bi napisao knjigu „Snebivanje ili čuđenje“, o razlici između ova dva stanja. Snebivanje znamo što je jer smo njime neprestano okruženi, posve neuki ovo čak prikazuju kao pobunu. A čuđenje, da se sad ne spuštamo do grčkih filozofa, tome nas mogu knjige Thomasa Manna naučiti. I evo ove ovdje spomenute Ulicke. Čuđenjem se dižemo u rang pojedinaca, snebivanjem se stapamo s gomilom (to ja dodajem papiriće Kierkegaardu).

Kako piše Jakov Osiecki: „Pojedinaca će uvijek biti. Ali ja sam ih, ah, kako malo vidio. Pojedinaca zapravo nije bilo, bijaše tu i tamo pojedinačnih postupaka.“ I onda poslastica za nas, novopečene državljane: „Jedino što oni mogu dobro obaviti jest otići u rat i, ne razmišljajući, mirno umrijeti. Bez pogovora – i koliko zapovijediš. Tužne misli.“

 

Ne znam kako vi, ali teško je ne voljeti knjigu u kojoj se u sobi na zidu nalazi portret Joycea i nekog starog policajca, za kojeg se uspostavlja da je djed jedne junakinje. Ulicka se definira i prema spisateljskim zvijezdama, pa je npr., Solženjicin „ništa osim politike. Samo politika, zalivena krvlju i suzama.“ Ljeskov je zato genije. „Tu ima svega.“ Sve likove melje sudbina. A što je ona? „Sitna duša i golema strast, to je sudbina.“

 

Pogotovo ova naša najmodernija, s fiskulturom u prvom planu: „Kad se promisli, taj znak tjelovježbe zamjena je za kulturu, podvala kulture.“ I dalje: „zbog čega se umjesto intelektualnih napora nudi masovna tjelovježba?“ Bavite se seksom, a ne sportom! Foucault. Bankarstvo: shvatljivo za mjesec dana, znači nije profesija. I prošlost, „prošlost ne nestaje, spušta se u dubinu.“ I na kraju romana, kada zađu varljive zvijezde njezinih likova, oni shvate da su jedni drugima bili te zvijezde, nema gorčine, samo „povijesti“. I za kraj: „Znači, moj junak je bit. Nositeljica svega čime raspolaže čovjek – visina i niskost, hrabrost i kukavičluk, okrutnost i nježnost, i strast prema spoznavanju.“

 

Facebook komentari

Novo u katalogu