Skladba svijeta, Platonov 'Timej' – spekulativni um koji se igra

Piše Dario Grgić

Evo opet, kako kažu, "božanskoga Platona“. Kod Guthrieja, u njegovoj "Povijesti grčke filozofije" citiran je George Sarton, koji kaže sljedeće: "Moramo priznati da je vrlo mali broj knjiga stvorio toliko intelektualnoga zla kao 'Timej'; Otkrovenje Sv. Ivana Božanskoga jedina je knjiga koja je potakla veću iskvarenost misli u kršćanskome svijetu." No odmah nakon ovih riječi citiran je Werner Heisenberg, fizičar poznat po načelu neodređenosti: "Naš ilustrator atomskoga modela (u školskome udžbeniku za fiziku) učinio bi dobru stvar da je, prije nego je nacrtao ovu ilustraciju, pozorno izučio Platona."

Između ova dva mišljenja, kao što odmah vidite, moguće je smjestiti cijeli poznati svijet. Što je donekle i pošteno, budući se radi o djelu koje objašnjava kako je on, svijet, nastao. "Skladba svijeta: Platonov 'Timej'" (Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) kapitalno je izdanje, bilingvalno, u prijevodu i s filološkim i filozofskim komentarom vrhunskog znalca Damira Barbarića – koji je sličan posao napravio i s "Državom" istog autora, a u knjizi "Platonova Politeia: knjiga VI. i VII.". Dijalogu, iako je naglašeno monološki, jer uglavnom priča Timej, kao da je prethodila "Politeia", kod nas prevođena kao "Država", pa ćemo je tako navoditi u nastavku teksta.

 

 

Platon ukratko ponavlja motive iz prvih pet knjiga "Države", no svemu prethodi mit o Atlantidi, po kojemu je "Timej" i najpoznatiji. Mit je inače najpribližniji oblik kazivanja u ovom djelu, no kako Barbarić objašnjava, radi se o sljedećemu: "Tamo gdje mit nije tek plod proizvoljne i neobuzdane mašte i slobodnoga pjesničkoga izmišljanja, nego je doista filozofijski, to znači takav da je zasnovan na dijalektičkom spoznavanju, smješten na njegovim neprelaznim granicama i uklopljen u za čovjeka ničim uklonjive pukotine logičke spoznaje i znanja, on je bitan, štoviše nezaobilazan moment filozofiranja."

Kaže se obično da je Platon tlo po kojemu hodamo – kada mislimo. U "Državi" piše (a teško se u tom trenutku ne sjetiti kraja Spinozine "Etike"): "Jer sve je veliko izvrgnuto opasnosti, i štono se kaže, ono što je lijepo, doista je teško". Platon je, osim u pismima (pogotovo "Sedmom pismu") ostavio ponešto autobiografskih detalja i po dijalozima. Očito da na filozofe nije gledao u ovom krutom kabinetskom smislu, kakav imamo čast danas guštati kad se odlučimo za ovu vrstu štiva, pa nas umjesto spoznaja pregazi akribija.

Filozofski život – vjerojatno pod utjecajem smrti njegova učitelja Sokrata – bio je nešto što mislilac poduzima u načinu življenja. A okruženje – braća ljudi – ne ulijeva nikakvu nadu. Pa on u "Državi" piše o filozofu kao onome tko je okusio blaženu imovinu, i kako filozof, unatoč okolnostima, ima osjećaj da živi na otocima blaženih, no da je, uz ovo, svjestan "mahnitosti svjetine" i vidi da nitko ne radi ništa zdravo oko državnih poslova, "osjeća se kao čovjek koji je pao među zvijeri, te koji niti hoće skupa s njima nepravdu činiti niti može sam svima divljacima odolijevati…" "Kad on to sve promisli, miruje i radi svoje; kao za nevremena, kad na vjetru leti prašina i pljusak, stane pod zid; gleda ostale, kako se pune bezakonja, te je zadovoljan, ako će život ovdje živjeti čist od nepravde i griješnih djela i ostaviti ga miran i radostan s lijepom nadom."

 

No tko se želi baviti filozofijom, Platon kaže, mora ići u progonstvo, jer nije moguće na čistini odolijevati smutiteljima smisla, koji onoga što ih ne sluša – javno mnijenje – "kazne gubitkom građanske časti, novcem i smrću". Okruženje je takvo da pred mlade i stare duše stavlja na mogućnost izbora nemogućnost izbora izraženu kroz slaganje sa uvjetovanostima sredine – ako se tko spase iz ovakvih poražavajućih okolnosti, Platon kaže, "božja ga je volja spasila", to nije moguće sam napraviti. Kušnje su velike, pogotovo za nadarene, koji se u negativnim okolnostima razvijaju u istom takvom smjeru, samo silovito, obilato, pa ljudi uglavnom propadaju.

 

Ovaj crni pogled na ljudsko društvo možda ga je i nagnao na pisanje utopije, a psiho-medicinske razloge mogao bi, doista, imati u ubojstvu Sokrata, kada je Platon na primjeru vidio kako stoje stvari (i preselio u Megaru). Zanimljivo je da, ako se čovjek, da se tako izrazimo, "ukopa" u poimanje, da je sve potencijalna opasnost, pa i neke "vrline" ontološki slabijeg života, poput hrabrosti, koja je također sad puki šum što mu se valja ukloniti – hrabrost je filozofu zagledanom u Ideje samo smetnja, odvlači mu pozornost od najbitnijih stvari. Najveća protivnost duši je SITNIČAVOST. Ljude dijeli na filodokse (ljubitelje mnijenja) i filozofe (mudroljupce). Ostrašćene neznalice karakterizira kao bolesnike.

"Država" završava zagonetnim mitom po kojemu svatko od nas bira okolnosti svoga života prije života, kao način najadekvatnijeg stjecanja znanja, da smo, dakle, sami za sve krivi, za sve bitno u našem životu. Dodaje da je u ovakav postav stvari, u cijeli taj mit, dobro vjerovati jer će nas taj mit čuvati i spasiti, ta luda priča, "ako budemo nju slušali, i sretno ćemo prijeći rijeku Zaborava, i duše nećemo okaljati". "(…) …da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuću godina, koje smo pripovijedali."

Ako je cijeli "Timej" mit (a nije), onda je on tako ispričan, kaže Barbarić, u ime skromnosti – Platon ne kaže bilo je tako i tako, nije odrješit kao autor Apokalipse, s kojim ga je Sarton stavio u isti rang pilane. Platon je autoironičan, gotovo da je moguće pomisliti kako se on cijelo vrijeme – ili barem povremeno – zeza, a teško je previdjeti i realizam njegova pogleda na ljudsku vrstu. Kaže: "…nego mi, jer imamo udjela u mnogoj slučajnosti i zbrkanosti, također nekako tako i govorimo…" "A zanemari li to, doći će, nakon što je hramajući proputovao životom, ponovo u Had nesavršen i bezuman."

 

 

Kao i ovo: "Nemoj se dakle, Sokrate, čuditi ako za mnogo toga o mnogome, o bogovima i postanku svemira, ne budemo mogli sasvim u svakom pogledu iznijeti govore koji se sami sa sobom slažu i najtočniji su. Nego se treba radovati pružimo li takve koji nisu manje vjerojatni od onih koje nudi netko drugi, imajući na pameti da i ja koji govorim i vi koji prosuđujete imamo ljudsku narav, tako da onima koji o svemiru iznose vjerojatnu priču ne dolikuje tražiti ništa više od toga."

Evo naslova poglavlja iz filozofskog komentara: "Povijesnost, Mit i vjerojatni govor, Bog proizvoditelj, Uzrok i svrha tvorbe svijeta, Ideja živog bića, Duša svijeta, Matematičko-harmonikalni ustroj duše svijeta, Tijelo svijeta, 'Prostor', Nužnost, Čovjek kao nebeska biljka." Već ovi naslovi mogli bi dostajati za uvodna zamišljanja što bi se moglo reći na ovako velike i zanosne teme. Ne vjerujem da je prosječan čitač ikada imao u rukama ovakav tekst, nije ga moguće staviti u rang s, recimo, Böhmeom, jer je Platon duhovitiji, neću reći mudriji, jer je i Böhme klasa, no radi se o načinu konstruiranja priče koja je bila iznimno popularna sve do renesanse i svatko kome je u ruke dopao kakav alkemijski spis moći će osjetiti nešto poznate atmosfere. Sliči onako kako na mudra djeda sliče njegovi unuci iz vrtića. Ne radi se o tome da se slično ritaju, nego o nečemu drugome. Tako da ta asocijacija neće baš potrajati i strpljiviji čitatelj bi mogao saznati zbog čega Platonu ne tepaju slučajno da je "božanski".

Ovo naše izdanje moglo bi čak i posve neupućenima u tematiku i geneze Platonovih ideja biti vrlo zanimljivo, ako i zapnu na Platonovu povremeno čak i ironičnu konstruiranju nastanka "svega", a ono zbog Barbarićevih sjajnih objašnjenja s genealogijama tumačenja kroz stoljeća. Stvoritelja – a nešto slično je napravio Platon i s ljubavlju, odnosno Erosom – on uporno naziva demijurgom, što je bila najobičnija riječ iz svakodnevne grčke radne prakse, to je bio zanatlija, netko tko obavlja neki obrtnički posao, a ovdje je uzdignut do oznake za božansko biće.

 

 

Radi se o vjerojatnom mitu i vjerojatnom logosu. Ovo se valjda i svidjelo Heisenbergu, uz ostale vjerojatnosti iz samog teksta. Na koncu, danas znamo da ni Newtonovi zakoni ne pokazuju konstantu pri mjerenjima, da su konstantne jedino varijacije, i da je indeterminizam opcija kojoj je sklona većina znanstvenika. Platon je bio dovoljno ironičan da ne miješa epistemologiju i ontologiju i vrlo je udaljen od jezika objave – ovo u "Timeju" je spekulativni um koji se igra, ali s vrlo mnogo spoznajno jakih fakata, filozofski vjerodostojnih. Osim toga, unatoč tamnim bojama u kojima je sagledavao ljudsku vrstu, pa čak i pretkraj života kada je pisao sasušene komade poput "Zakona", on je bio zainteresirana stranka, htio je dati – baš kao i pričanjem ovog mita iz "Države" o Eru, neku, da se tako izrazim, iako riječ nije posve točna – nadu, premda se možda prije radi o otvaranju apetita.

Jer Platon ovaj svijet u kojemu bivamo prikazuje kao mjesto nesmiljene borbe, kao mjesto za koje je potrebna kondicija (sa svime što u nju ulazi). Jednako je tako na svim razinama, ne postoji spas u smislu kakav znamo iz religija, ali postoji neprestano mačevanje. Nešto bi na temu mogao reći Sloterdijk iz faze "Svoj život promijeniti moraš", no to je, jasno, puno uži okvir od ovoga o kojemu govori Platon, jer Sloterdijk nas spašava od marketa i mobitela, a ne od uzburkanosti kao takve. U okviru Platonova inače mračna pogleda na ovaj svijet, koji je doživljavao kao tamnicu, ovo nam gotovo dođe kao olakšanje, da je svijet arena, borilište, iznad kojega se nalaze ona lijepa sazviježđa, koja tako zanosno opisuje u dijalogu kao staništa ljudskih duša.

 

 

U "Timeju" čovjek više nije u ćeliji nego se štema sa zatvorenicima u dvorištu, što je veliki pomak u odnosu na sva Platonova djela. Da je svaka duša tijelom "ojađena, zapriječena i trajno izručena nesreći", svakako nije misao koju bismo mogli isprve nazvati utješnom, no baš u ovom dualitetu i rivalitetu kao da postoji neka šansa. Platonova misaona konstrukcija nije klaustrofobični filozofski sistem koji asocira na ludnicu. Kod njega je čak i "duša svijeta" ne baš dokraja racionalna, nije sve do u detalje u redu, kao da je cijeli ustroj blago neuravnotežen. Bivstvo je razdijeljeno, ovaj svijet nije savršen ustroj u smislu u kojemu obično shvaćamo savršenstvo – onaj razvod braka između Ideja i tvarnoga života svoj nemir prenosi na sve razine, do najgornjega bitka.

Drugim riječima, sve je u redu, prekoračivanje je nešto što se događa cijelo vrijeme, u ovom golemom kotlu u kojemu se osim nas kuhaju i velike ideje. Mi smo u stalnoj drhtavici koja se, kako se duša uspinje, na koncu smanjuje i gotovo nestaje, no ne posve, pa ni na vrhuncu bitka – jer ovo nije kršćanski raj namijenjen, da parafraziramo Nietzschea, onima s kojima bismo umrli od dosade – i skroz gore još kao da je neizvjesno, ondje se također osjeti ova difuznost i živost svijeta u koji smo posađeni naopako, kao čudne nebeske biljke, da rastemo prema dolje, koje je nama prečesto gore. Eto ga. Božanskog Platona.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu