Najbolje knjige u 2019. godini

Piše Tanja Tolić

Ovo je sasvim osoban popis pri čijem sastavljanju čitateljica nije vodila osobito računa o hrvatskoj knjiškoj produkciji niti recentnosti izdanja, o tome da pravedno na popisu zastupi sve hrvatske nakladnike, nije marila što nije pročitala (sve) razvikane strane i hrvatske pisce, važna i bitna izdanja, iako jest mnoga i zaključila da ne opravdavaju razvikanost (pa tako ni uvrštavanje na ovaj popis). Pri sastavljanju popisa čitateljica se vodila vlastitim uskogrudnim preferencijama i unutarnjim nagnućem: tragala je za odgovorima na svoja pitanja; na neka je odgovore našla, na neka neće nikad.


PRIJEVODNI NASLOVI: PUBLICISTIKA



1) Martha Nussbaum, Izdizanje misli: inteligencija emocija (Sandorf i Mizantrop, prijevod Karmela Cindrić i Igor Dvoršćak)



Ako bih morala izdvojiti jednu knjigu kao najbolju što sam je pročitala u 2019. godini, onda bi to bila ova. "Izdizanje misli" vrsta je kapitalnog djela kakvo se pojavi jednom u, recimo, deset ili više godina; ne mogu dovoljno naglasiti važnost Nussbaumičine teorije o emocijama, kao i samilosti preporučene da bude modus vivendi. Martha Nussbaum nositeljica je šezdesetak počasnih doktorata raznih sveučilišta iz cijelog svijeta, njezini filozofski interesi su široki – od antičke filozofije i književnosti do moderne političke teorije; od pitanja rodne jednakosti i ljudskih prava do prava životinja i humanističkog obrazovanja, a u ovoj knjizi polazi od jedne Proustove misli, koja joj je poslužila i kao epigraf: o tome kako ljubav (emocija) izaziva prava geološka izdizanja misli. Emocije, tvrdi Nussbaum, uključuju prosudbe o važnim stvarima, prosudbe kojima, ocjenjujući neki izvanjski objekt značajnim za našu dobrobit, mi priznajemo svoju potrebitost i nepotpunost u odnosu na dijelove svijeta koje ne kontroliramo do kraja. Emocije su oblici evaluacijskog suda koji određenim stvarima i osobama izvan čovjekove kontrole pripisuju veliku važnost za njegovu sreću i te su značajke, po sudu Marthe Nussbaum, kompatibilne s jednom modificiranom verzijom grčkog stoičkog stajališta.


2) Esther Perel, Parovi u zatočeništvu (Vorto Palabra, prijevod Martina Pranić)



Knjigu sam originalno pročitala na engleskom jeziku, a nekoliko mjeseci kasnije objavljeno je da će je nakladnička kuća Vorto Palabra objaviti na hrvatskom jeziku. Knjiga je trenutno u tisku i bit će dostupna u knjižarama vjerojatno krajem ove godine ili početkom iduće godine. Belgijska psihoterapeutkinja Esther Perel živi u New Yorku sa suprugom i dvojicom sinova, gdje vodi privatnu psihoterapeutsku praksu za parove i obitelji, no mnogo je poznatija kao osoba koja je skovala pojam “erotske inteligencije” i o njemu govorila u brojnim TV emisijama. To joj je donijelo poznatost, pa i slavu, poziv da održi TED Talk, a danas, između ostalog, moderira i izuzetno popularan podcast koji je ušao u četvrtu sezonu, “Where Should We Begin?”, u kojem s anonimnim parovima, u obliku terapeutske seanse, razgovara otvoreno i hrabro o njihovim intimnim i seksualnim poteškoćama. Kako seksualni odgoj u školama nažalost nemamo, čitave su generacije obrasle stidom, predrasudama i tabuima kad je u pitanju seksualnost. "Parovi u zatočeništvu" uistinu pomažu razbiti taj oklop; poboljšat ćete i odnos s partnerom i, mnogo važnije, sa sobom. “Postoje oni kojima je tijelo poput zatvora u kojem su ograničeni, zbunjeni i samokritični. Tijelo je zakočeno mjesto, čudno i napeto. Tamo nema mjesta za igru i inventivnost. Riječi se čine sigurnijima od gesta i pokreta, ti ljudi nalaze utočište u govoru. Kad se okreću drugima, preferiraju verbalni put. No postoje i oni kojima je tijelo poput igrališta, u njemu se osjećaju slobodno i neograničeno. Zadržavaju dječju sposobnost da potpuno ‘stanuju’ u vlastitom tijelu. U fizičkoj realnosti sposobni su se pustiti; ne moraju biti odgovorni. Obično su takvi ljudi ona vrsta partnera u vezi koji žele više fizičke intimnosti. Upravo za vrijeme vođenja ljubavi uspijevaju pobjeći unutarnjim turbulencijama. Za njih je seks olakšanje koje zaustavlja njihove tjeskobe; za njihove verbalnije partnere seks je ustvari izvor tjeskobe”, objašnjava Esther Perel u svojoj knjizi.


3) Alice Miller, Drama djetinjstva (Educa, prevela Radmila Rudež-Babac)



Riječ je o knjizi kultnog statusa, ali i o štivu koje nije za roditelje slaba srca: ako ste uvjereni da ste blagoslov za svoje dijete, mogli biste se iznenaditi nakon čitanja ove knjige. Alice Miller (1923-2010) bila je poljsko-švicarska psihologinja, psihoanalitičarka i filozofkinja koja je napustila psihoanalizu, smatrajući da je taj psihoterapijski pravac nalik otrovnim pedagogijama. To ne znači da se prestala baviti psihoterapijom, nego da je napravila radikalan zaokret, dobrim dijelom uzrokovan upravo otkrićima o kojima piše u ovoj knjizi. "Drama djetinjstva" naslanja se na istraživanja koja pokazuju da je zlostavljanje djece najčešće unutar obitelji. Svoje rane psihičke traume zlostavljana djeca uglavnom potiskuju duboko u podsvijet. Takav nesvjesni obrambeni mehanizam omogućuje im da prežive. Kao priznati stručnjak, autorica se bavi otkrivanjem uzroka i utvrđivanjem posljedica ranog zlostavljanja. U knjizi iznosi svoja iskustva i razmišljanja, metode i tehnike liječenja u oslobađanju potisnutih osjećaja i pronalaženja puta k ozdravljenju. Ovo izdanje može se posuditi u knjižnici, a uskoro će ponovno biti i u prodaji jer će ga, u novom izdanju, pod naslovom "Drama darovita djeteta: potraga za samim sobom", objaviti nakladnička kuća Cosmos knjiga.


4) Fumitake Koga i Ichiro Kishimi, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima (Planetopija, prijevod Matija Pospiš)



Alfred Adler jedan je od trojice velikana psihologije s početka prošloga stoljeća, ujedno najmanje poznat - “zagušio” ga je Freudov libido i Jungovo kolektivno nesvjesno. Adlerov doprinos, međutim, nije ni malen ni manji: njemu dugujemo pojam kompleksa inferiornosti i, slijedom toga, kompenzaciju kompleksom superiornosti. “Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima”, filozofski roman dvojice Japanaca, ustvari je komprimirani Adler: autori su na jednom mjestu okupili glavne ideje njegove individualne psihologije, i to u formi filozofskog razgovora. Neimenovani mladić, nezadovoljan svojim životom, nedostatkom smisla i ambicije, dolazi filozofu po odgovore. Filozof počinje udarcem u glavu: Adler ne priznaje postojanje traume, ne vjeruje u freudovsku etiologiju, nego se zalaže za teleološki pristup - ljude ne pokreću uzroci iz prošlosti nego se kreću prema ciljevima koje si sami zadaju. Adlerovska psihologija mnogo je šira i važnija od pitanja traume, njezin je najveći doprinos u definiranju zajednice kao odnosa ti-ja i ideje da je svrha društva prijeći s vezanosti za sebe na brigu za druge. Revolucionarna ideja, još neostvarena.


5) Henry David Thoreau, Walden: život u šumi (Planetopija, prijevod Suzana Szabo)



Transcendentalist Henry David Thoreau povukao se 1845. godine u šumu kraj jezera Walden u Novoj Engleskoj gdje je nešto više od dvije godine živio u kolibi koju je sam izgradio. U želji da se prepusti prirodnim zakonima i udalji od civiliziranog društvenog života u kojemu su ljudi živjeli u tihom očaju - zapravo u ravnodušnosti - Thoreau svojim revolucionarnim eksperimentom pokazuje kako živjeti duhovno ispunjen, budan, slobodan život; nešto što bi nam i danas dobro došlo. Ili njegovim riječima: "Otišao sam u šumu jer sam želio živjeti svjesno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života, jer sam želio vidjeti mogu li iz toga naučiti nešto kako ne bih, kada mi dođe vrijeme za smrt, shvatio da nikada nisam ni živio. Nisam želio živjeti ono što nije život, jer življenje je tako dragocjeno, niti sam se htio prepustiti sudbini osim ako bi to bilo nepohodno. Želio sam živjeti duboko i isisati svu srž života, kositi širokim zamasima i kročiti tik uz rub, stjerati život u kut i pojednostaviti ga koliko god je moguće, a ako se pokaže bijednim, zašto ne prihvatiti i svu njegovu istinsku bijedu, objaviti svijetu njegovu bijedu; a ako je uzvišen, upoznati ga iskustveno i moći ga istinski prikazati na svojem sljedećem putovanju."


6) Marko Aurelije, Meditacije (Planetopija, prijevod Petar Vujačić)



Više od 1800 godina prošlo je od smrti rimskoga cara Marka Aurelija koji je u svojim četrdesetim i pedesetima godinama pisao svojevrsni "dnevnik". Tekst nije mišljen da bude objavljen, Marko Aurelije ga je pisao da izdrži sam sa sobom: često je u tim zapisima otvoreno ranjiv, dirljivo iskren i samokritično uporan u onome što bismo danas mogli nazvati "tesanjem karaktera". No ponajprije je riječ o stoičkom građenju "unutarnje tvrđave", osnovnih filozofskih uvjerenja i postulata koji nam mogu poslužiti kao utočište u trenucima izazova i kriza. Iako duboko intimno, njegovo je djelo preživjelo do danas; svakim danom pronalazi nove čitatelje koji su uvjereni da im je karakter sudbina a čovječnost odlika koja se ne dobiva rođenjem. Zapisi najplemenitijeg rimskog cara u ovom su izdanju prevedeni s engleskog i nose naziv "Meditacije", no poznati su i kao "Misli" i "Samom sebi", ovisno o prevoditelju i izdavaču. Logičan izbor nakon ovoga štiva je "Unutarnja tvrđava" Pierrea Hadota (Sandorf i Mizantrop, 2016., prijevod Bosiljka Brlečić).


7) Ernest Becker, Poricanje smrti (Naprijed, prijevod Višnja Špiljak)



Ovom je knjigom smrću opsjednuti Woody Allen mahao pred nosom Diane Keaton u filmu "Annie Hall". Slijedom te asocijacije, Becker čitatelja, poput Vergilija, knjigom "spušta" niz stranputice neuroze. "Poricanje smrti" dobar je pregled najvažnijih postignuća psihologije od Freuda nadalje, no mnogo je važniji sociološki aspekt koji se nadovezuje na čovjekovu temeljnu egzistencijalnu dilemu: činjenicu da je pola životinja a pola simbol; individualnost unutar ograničenosti. Kako pobijediti taj teror smrtnosti? Heroizmom. Svatko od nas ima "projekt besmrtnosti", što je u osnovi simbolički sustav kojim se uvjeravamo da smo superiorni fizičkoj datosti. Svaka kultura, tvrdi kulturalni antropolog Becker, za članove svog društva mora osigurati simbolički sistem koji je prikriveno religiozan. A to znači da su ideološki konflikti među kulturama ustvari bitke između projekata besmrtnosti, sveti ratovi. Tako naša želja za najboljim uzrokuje najgore - zlo. Knjiga nagrađena Pulitzerovom nagradom 1974. može se naći u knjižnicama.



PRIJEVODNI NASLOVI: BELETRISTIKA


1) Ljudmila Ulicka, Jakovljeve ljestve (Fraktura, prijevod Igor Buljan)



Jakov, rodozačetnik dvanaest izraelskih plemena, ona koji se borio protiv Boga - a sve da se Bog pokaže jakim - u Betelu je usnio san: sanjao je ljestve, po njima anđeli idu gore-dolje, a odozgora Bog ga blagosilje. San je amblematski, ne odnosi se samo na Židove, ili ga barem tako tumači Nora, glavna junakinja romana: Bog je preko Židova blagoslovio sve bez iznimke i ako Židove otjeraju iz ovog svijeta, neizvjesno je hoće li se blagoslov očuvati. "Jakovljeve ljestve" - roman obima i značaja kakve su pisali veliki ruski pisci, Tolstoj između ostalih - govori i o sudbinama drugih progonjenih ljudi, posebno žrtvama staljinističkog režima. Autorica je iskoristila fragmente pisama iz obiteljskog arhiva i izvatke iz KGB-ovog dosjea Jakova Ulickog, a priča obuhvaća više od stotinu godina turbulentne ruske povijesti koja se prelomila na njezinoj obitelji; prošlost ne nestaje, samo se spušta u dubinu. Iako broji gotovo 600 stranica, knjiga se lako i brzo čita: zato što je glavni junak ustvari bit; čovjekova visina i niskost, hrabrost i kukavičluk, okrutnost i nježnost, i strast prema spoznavanju.


2) Madeline Miller, Kirka (Profil, prijevod Patricija Horvat)



Da je samo do Homera, Kirka bi ostala jednodimenzionalna, zlobna i možda luda, jer ništa ne objašnjava njezinu motivaciju za čarolije i preobrazbe. Tu bih povukla paralelu koliko mit, u kondenziranom obliku, reflektira stvarnost: ženskost se stoljećima tumačila kao nerazumnost; kad žene iskazuju emocije, onda drame, čini se da je glavna zadaća očeva, a nerijetko i muževa, držati ženske emocije pod kontrolom kad ih se već ne može naučiti da misle. Publije Ovidije Nazon bio je ponešto dobrohotniji prema Kirki pa joj barem daje motivaciju i time dubinu, zbog čega se magistrica klasične filologije i književnosti Madeline Miller, u gradnji svoje Kirke, mnogo više oslanjala na Ovidijeve "Metamorfoze", a manje na "Odiseju". Smisao priče o Kirki Madeline Miller nije u muškarcima i tome što im ona čini, nego u preobrazbi same sebe: Kirka je najviše čarobnica u tome što je samoj sebi podarila glas i sebi otkrila svoju stvarnu bit. Kirkin ljudski glas tako postaje snažna metafora: od šutljive, ružne djevojčice slabašna, kreštava glasa pretvara se u moćnu čarobnicu koja se glasom, prijetnjom, usuđuje usprotiviti i svojem ocu, moćnom bogu Sunca – na kraju uspijeva reći što misli i osjeća; ostvaruje se proročanstvo samotnog Trigona iz morskih dubina. Kad Kirka u očaju pomisli: ne mogu više podnijeti ovaj svijet, ni trenutak više, Trigon joj odgovara mislima: "Onda, dijete, stvori drugi." "Kirka" Madeline Miller moćan je roman o preobrazbi žene, napisan u maniri grčkoga mita, vješto se i znalački oslanja na nasljeđe Homera i Ovidija, no s pomakom u suvremenost: današnje su djevojčice, uostalom, zaslužile svoje, feminističke mitove o hrabrim heroinima u kojima se "oca" – što god si on utvarao da jest – ako je potrebno naravno, pomete metlom, ili kopljem. Arhetip vještice, čini se, potrebniji nam je nego ikad.


3) Siri Hustvedt, Ljeto bez muškaraca (Profil, prijevod Davorka Herceg-Lockhart)



U jednom trenutku, nakon što je Boris Izcovich spomenuo riječ “pauza”, Mia Fredricksen je poludjela i završila u bolnici. Nije rekao “Ne želim te više nikada vidjeti” ili “Gotovo je”, ali nakon trideset godina braka “pauza” je bila dovoljna da Miju pretvori u luđakinju čije su se misli rasprskavale, odbijale i sudarale poput kokica u mikrovalnoj pećnici. U bolnici su je zadržali tjedan i pol, postavili su joj dijagnozu kratkotrajnog psihotičnog poremećaja – što znači da si stvarno lud, ali ne zadugo. Mia se luđakinje ne voli sjećati, osramotila ju je. E da, “pauza” je bila Francuskinja tanke, ali sjajne smeđe kose, osebujnih grudi i s Borisom je genetički modificirala štakore. “Ljeto bez muškaraca” peti je od dosad sedam objavljenih romana američke književnice Siri Hustvedt, talentiranije polovice bračnog para Hustvedt-Auster. (Mislim da se isto može tvrditi i za Austerov prvi, trogodišnji brak, s Lydijom Davis.) “Ljeto” mi je slučajno dospjelo u ruke, dok sam prekopavala podrum knjižare u kojem se održavala rasprodaja knjiga. Ne dajte da vas zavara naslovnica romana ili uvodne rečenice ovog osvrta: “Ljeto bez muškarca” nije ni chick lit, ni ljubavni roman, ni još jedna tužna priča o ostavljenoj, sredovječnoj ženi koja nema nikakva identiteta pa prolupa i mužu radi sranja jer je on našao ljubavnicu. “Ljeto bez muškaraca” posveta je ženskosti na sve prave načine, obuhvaća je u svim oblicima i starosnim skupinama: od djevojčica koje pokušavaju majčinu pažnju svratiti s maloga brata; djevojaka koje se uče okrutnosti iz želje da pripadaju; mladih žena koje se bore s majčinstvom i(li) pokušavaju ostvariti svoje snove; ostavljenih supruga koje su obustavile život pomažući se ludilom; starih žena, na pragu smrti, koje su završile s muškarcima, jer je toliko lakše živjeti a da se nekog od njih ne uzme pod skrb; starih a istodobno energiziranih jer imaju svoje “potajne razonode”. U “Ljetu bez muškaraca” nijedna rečenica nije suvišna, a mnoge su tako napisane da čitatelj stječe dojam da su skupo plaćene; iskustvom života u kojem se protagonist nije štedio boli jer je volio i riskirao osjećajući. Pametno, britko, duhovito i razarajuće štivo.


4) Siri Hustvedt, Što sam volio (AGM, prijevod Mirna Čubranić)



Roman o kojem još povremeno razmišljam, iako je prošlo nekoliko mjeseci otkako sam ga pročitala. Godine 1975. u jednoj galeriji u New Yorku povjesničaru umjetnosti Leu Hertzergeru pažnju privuče neobična slika tada još nepoznatog umjetnika Billa Wechslera. Leo će sliku kupiti, a Billa nastaviti posjećivati u njegovu ateljeu: tako će početi prijateljstvo koje će potrajati godinama i nastaviti se kad oba muškarca u gotovo isto vrijeme postanu očevi dvojice sinova. Slikar Bill uskoro će se rastati i potom vjenčati sa zanosnom Violet koja će Leovoj supruzi Erici mnogo bolje odgovarati kao prijateljica od slikareve prve žene Lucille. Uslijedit će dvije tragedije, Leo će se više od jedanput upitati što je on to doista volio. "Što" a ne "tko" ključno je i zastrašujuće pitanje romana. "Što sam volio" je remek-djelo; istodobno studija o slikarstvu i modernoj umjetnosti, studija o anoreksiji kao mogućoj suvremenoj inačici histerije i studija o psihopatologiji i malignom narcizmu koja danas, gotovo 17 godina otkako je roman originalno objavljen, zvuči gotovo proročanski: čini se da je svijet napučen psihopatima ili barem ljudima lišenima empatije. Siri Hustvedt zna o čemu piše: nije samo književnica nego i visokoobrazovana intelektualka, učenjakinja, koja redovito ne europskim sveučilištima drži predavanja iz psihologije i filozofije, a objavila je i niz radova u stručnim časopisima posvećenima suvremenoj psihoanalizi, neuropsihoanalizi i kliničkoj neurofiziologiji.


5) Ignacy Karpowicz, Sonjka (Hena com, prijevod Emilio Nuić)



"Sonjka" Ignacyja Karpowicza, poljskog putopisca, prevoditelja i književnika, brutalan je i nježan roman o jednoj ženskoj sudbini u ratnom vihoru koja je toliko arhetipska da bi mogla biti svačija; univerzalna je najviše u dosljednosti nasilja kojem su žene vjekovima izložene. U vrijeme Drugog svjetskog rata, u poljskom selu u blizini granice s Bjelorusijom, u Królowom Stojłu, glavna junakinja Sonjka zaljubi se u nacističkog vojnika Joachima. Selo to doživi kao izdaju, mlada je žena brutalno kažnjena a potom neočekivano spašena. Tu svoju ratnu priču o ljubavi "većoj od života", koja se prometnula u život bez ljubavi a potom i u životarenje, ostarjela i šepava Sonja pripovijeda kazališnom redatelju Igoru Grycowskom kojem se u blizini njezina sela pokvario automobil. Dok je sluša, redatelj shvaća da je došao njegov red: prošlost ne može promijeniti, ali možda Sonjki utjehu može ponuditi na drugi način... Karpowicz ne osvaja samo pričom, nego i stilom pisanja, otuda ona nježnost u brutalnosti.


6) Monika Fagerholm, Amerikanka (Hena com, prijevod Sara Profeta)



"Amerikanka" se na prvi dojam čini kao triler, a kad se tome pridoda i skandinavsko ime autorice, čitatelj bi mogao pomisliti da se pred njim krije novi Kepler, Nesbø ili, u najboljem slučaju, Henning Mankell. Volite li takvu literaturu, "Amerikanka" nije knjiga za vas. Volite li linearnu naraciju, "Amerikanka" također nije knjiga za vas, dapače mogla bi vam izazvati ozbiljnu glavobolju. Monika Fagerholm, da se poslužim riječima njezine junakinje Eddie, "neobična je ptica", ne mogu reći da "nitko nije poznavao njezinu ružu, osim nje" – ako ružu uzmemo kao metaforu za (post)modernističko pripovijedanje – jer cijeli niz autora preferirao je struju svijesti, intertekstualnost, razbijanje konvencionalnih književnih formi i nepouzdane pripovjedače, koristio jezik i ritam kao organske elemente pripovijedanja. Malo je nategnuta usporedba, no recimo ovako: nestrpljivom i nezahtjevnom čitatelju "Amerikanka" će biti finski "Uliks", od čitanja će dobiti žuljeve na ganglijima. Zašto onda čitati? Zato što ipak rijetkima uspijeva od postmoderne u književnosti stvoriti pamtljiv i upečatljiv roman, a ako se tome pridoda da je Fagerholm po struci psihologinja, onda čitatelj dobiva rijetko iskreno štivo – ne pamtim kad sam zadnji put, ako sam ikad, u književnosti čitala tako vjeran prikaz dječje i adolescentske psihe, bez bajanja o djeci kao anđeoskim bićima i floskula o tome kako su jedino djeca iskrena i autentična (i dar su svojim roditeljima koji od njih mogu mnogo naučiti). Drugim riječima, ako tražite triler, on se upravo tu skriva: u pedantnom psihologiziranju dvaju parova djevojčica – prijateljicama Sandri i Doris i blizankama Riti i Solveig.


7) André Aciman, Zovi me svojim imenom (Znanje, prijevod Mate Maras)



Roman „Zovi me svojim imenom“ spomenik je senzualnosti i seksualnosti lišenim licemjerja. Radnja romana je većini poznata zahvaljujući istoimenom filmu iz 2017. godine što ga je režirao Luca Guadagnino prema scenariju Jamesa Ivoryja, a nominiran je bio za četiri Oscara (dobio je jednog, za najbolji adaptirani scenarij). U Italiji sredinom 80-ih godina sedamnaestogodišnji Elio Perlman provodi ljeto u staroj obiteljskoj vili na obali mora. Kao i svake godine, u vilu na šest tjedana stiže mladi znanstvenik koji tako dobiva priliku da pripremi svoj doktorat za objavljivanje. Zauzvrat, treba Eliovu ocu, profesoru, pomagati oko korespondencije i papirologije. Toga ljeta kao gost stiže mladi američki profesor filozofije, 24-godišnji Oliver. Svojom ležernom prirodom odmah osvaja sve ukućane, no u Eliju budi mnogo više od obične simpatije – mladić se u njega zaljubljuje, a njihov odnos uskoro prerasta u strastvenu ljetnu avanturu. „Zovi me svojim imenom“ nije samo još jedan ljubavni (erotski) roman, prije ogledni primjerak kako bi o seksualnosti, žudnji i erotici trebalo pisati; kako se o tome može pisati kad se iskustvo i spusti i podigne s razine tijela. Aciman je istaknuti američki književnik, esejist i profesor književnosti koji je doktorirao komparativnu književnost na Harvardu, a danas predaje književnu teoriju i Marcela Prousta, što možda objašnjava zašto barata s toliko različitih riječi za žudnju; mnogo više od navodnih pedeset ili stotinu inuitskih za snijeg.


8) Benedict Wells, Kraj samoće (Hena com, prijevod Dalibor Joler)



Kraj samoće, ako ga uopće ima – jer biti uvijek znači biti sam - dolazi u zreloj dobi. Ima veze s ljubavlju a i nema. Nema u smislu da samoću u nama – jer o toj samoći govorimo - ne može prekinuti drugo ljudsko biće, uvijek sami sebe oslobađamo. Drugi u tome mogu pomoći, ali samo ako im dozvolimo. Ovo s dozvolom je komplicirano, zato je potrebna zrelost. Do zrelosti se stiže, ili ne stiže, različitim putovima. Iz pozadine stečene zrelosti nerijetko proviruje smrt. Priznanjem smrti prihvaćamo neizvjesnost; paradoksalno, kad otpustimo potrebu za kontrolom, često tek tada postajemo sposobni voljeti. To je kraj samoće. Uz napomenu: kraj samoće plaća se kontinuiranim gubicima. Je li moguće obratno? Da kontinuiranim gubicima dođemo do kraja samoće? Tu ideju u svojem romanu „Kraj samoće“ istražuje mladi njemački pisac Benedict Wells, zvijezda njemačke književnosti upravo zahvaljujući ovome romanu koji je, samo u domovini, prodan u 250 tisuća primjeraka. Wells je rođen 1984., dakle ima trideset pet godina, svojom mladošću odupirao bi se hipotezi o samoći i zreloj dobi, osim što je samoću iskusio već kao dijete: kad je imao šest godina, roditelji su ga poslali u prvi internat i u njima je ostao, kao i njegov glavni junak Jules Moreau, sve dok nije završio školovanje. Wellsovi roditelji upravo su se bili razveli: jedan roditelj se razbolio i nije mogao brinuti o njemu, drugi je bio samozaposlen i u financijskim problemima i morao je raditi čitavo vrijeme. Wells u intervjuima odbija otkriti koji je roditelj radio a koji bio bolestan, kao i datum svojega rođenja te imena internata što ih je pohađao. Tu otprilike završava i sličnost u stvarnim događajima i događajima iz romana. Wells je „Kraj samoće“ pisao dugih sedam godina, bio je to roman koji je „morao napisati“. „Neke stvari nisam mogao reći, nego samo napisati“, kaže u romanu, „jer dok govorim, razmišljam, a dok pišem, osjećam.“ „Kraj samoće“ je baš roman koji se osjeća, moguće je i da ćete nekoliko puta nad njime zaplakati. Wells je, priznaje, nad njime mnogo puta zaplakao dok ga je pisao. Možda nije trajni lijek za samoću, ali je svakako utjeha u ovoj našoj krhkoj ljudskosti.


9) Isabel Allende, Japanski ljubavnik (Vuković&Runjić, prijevod Tamara Horvat Kanjera)



Kao što piše u dobro pogođenom blurbu na naslovnici romana, Isabel Allende je vrsna pripovjedačica: možda piše bajke za odrasle, no nema im premca. "Japanski ljubavnik", njezin osamnaesti od dvadeset objavljenih romana, bajka je o starosti u kojoj je starost lijepa, ugodna i blaga, dakle nimalo hrvatska. Lark House, odnosno Ševina kuća, dom je za dostojanstveni smještaj staraca slabih prihoda u koji će iste godine doći dvije po svemu različite žene, ali iz istih razloga: tražeći utjehu. Njegovateljica Irina Bazili ima dvadeset i tri godine i uglavnom neuspješno bježi od kratke i strašne prošlosti. Alma Belasco stigla je u Ševinu kuću u svojim osamdesetima, pripada bogatoj obitelji, poznata je umjetnica, pri zdravoj pameti i samostalna – pomoć joj nije potrebna. Irina će biti koja će otkriti Almine razloge za bijeg od obitelji - pedeset i osam godina tajno voli jednog muškarca, svojeg japanskog ljubavnika Ichimeija Fukudu, kojeg je upoznala u djetinjstvu. "Japanski ljubavnik" je divan roman, ljetna literatura ali u najboljem smislu riječi: čita se lako i pamti dugo.


10) Aldous Huxley, Divni novi svijet (Lumen, prijevod Stanislav Vidmar)



Miranda je ta koja u prvom prizoru petoga čina Shakespearove "Oluje" zadivljeno uzvikne: "O divote! Koliko su dražesna ta stvorenja! Kako je lijep ljudski rod! Oh, divna li novoga svijeta!" U "Divnom novom svijetu" Aldousa Huxleyja - koji je naslov svojeg kultnog romana iz 1932. posudio iz "Oluje" - niti je novi svijet divan niti su stvorenja (ljudi) dražesna. Svijetom budućnosti upravljaju Nadzornici, društvo je idealno i totalitarno, a njegovi su stanovnici - sretni potrošači. Rađaju se iz boce u kojoj se uz pomoć genetskog inženjeringa miksa biološki materijal, a dok odrastaju, svaku im noć ispiru mozak hipnotičkim rečenicama koje ih uče da se blaženstvo postiže korištenjem droge, prakticiranjem rekreacijskog seksa i kupovinom, kupovinom. Jedino Bernard Marx - nomen est omen! - duboko sumnja u to kapitalističko društvo programirane sreće. U distopijskom žanru, danas je jasno, Huxley je pobijedio Orwella: možda nama i vladaju svinje, no i svinjama i nama ne vlada Big Brother, nego divovski šoping centar u koji se svijet pretvorio.


11) Irvin D. Yalom, Problem Spinoza (Kosmos izdavaštvo, prijevod Maja Kostadinović)



Irvin D. Yalom jedan od od najcjenjenijih živućih psihijatara i psihoterapeuta. Pionir je na području egzistencijalne psihoterapije, dao je značajan doprinos polju grupne analize no, bez pretjerivanja, milijuni čitatelja vole ga zbog njegovih romana i priča u kojima spaja psihoterapiju i filozofiju. Benedikt de Spinoza (1632-1677), poznat i kao Baruh i Bento, heremom je ekskomuniciran iz židovske zajednice zbog heretičkog shvaćanja prirode Boga i tumačenja biblijskih knjiga. Neki Spinozu smatraju prvim zapadnjakom koji je otvoreno živio bez vjerske pripadnosti, drugim riječima bio je prvi javno deklarirani ateist. Yalomov roman naizmjence prati Spinozu te uspon i pad nacističkog ideologa Alfreda Rosenberga koji je svojoj operativnoj grupi naredio da opljačka Spinozinu biblioteku u pokušaju da iziđe na kraj s nacističkim "problemom Spinoza". I Spinozi i Rosenbergu autor u romanu izmišlja kontrapode, pri čemu je Rosenbergov psihijatar koji se suočava s teškim zadatkom: je li moguće zaustaviti, ako već ne izliječiti, zločinca? (Knjiga se može kupiti u knjižarama Školske knjige na odjelu regionalnih izdanja)



STRANE KNJIGE


1) Mary Oliver, Dream Work



"Kad bude gotovo, ja želim reći: čitav svoj život / bila sam nevjesta divljenja. / Bila sam mladoženja, uzimajući svijet u svoje naručje. / Kada bude gotovo, ja se ne želim pitati / jesam li napravila od života što posebno, i stvarno. / Ne želim se zateći gdje uzdišem, preplašena, / ili željna rasprave. / Ne želim završiti jednostavno posjetivši ovaj svijet." Tako je velika američka pjesnikinja Mary Oliver pisala u pjesmi "Kad smrt dođe"; svijet je doista napustila kao "nevjesta divljenja" u siječnju ove godine, u 84. godini života. Nijedna njezina zbirka - iako ih je objavila više od trideset i dobila Pulitzerovu nagradu i National Book Award - nije prevedena na hrvatski; ovaj prijevod Vere Vujović objavljen je u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak (1-3, 2013.). Iako joj kritičari nisu bili osobito naklonjeni, Oliver je bila najprodavaniji američki pjesnik, ali i među najomiljenijima. Njezina je poezija kontemplativna, filozofska, uronjena u prirodu, divljinu i samoću. U zbirci "Dream Work", možda njezinoj najboljoj, nalaze se i dvije meni omiljene pjesme: "The Chance to Love Everything" i "Wild Geese", pa zato i ovaj odabir.


2) Tessa Hadley, Late in the Day



Koga čitaju Zadie Smith, Chimamanda Ngozi Adichie i Hilary Mantel kad ne pišu nego su samo čitači? Tessu Hadley. Ako vam ime ništa ne znači, to je zato što, iz meni nepoznatog razloga, niti jedna njezina knjiga nije prevedena na hrvatski. Hadley danas ima 63 godine, a dosad je napisala, uključujući ovaj, sedam romana i tri zbirke priča. "Late in the Day" objavljen je sredinom siječnja, a njime Hadley nastavlja svoj "obrazac": piše divno staromodnu prozu, onu vrstu u kojoj je sve dotjerano do detalja, kad se u knjige još uronjalo ne zato što nas gađaju u živac straha ili uzbuđenja, nego zato što je netko, eto, uhvatio život među stranice. Alexandr i Christine te Zachary i Lydia dva su bračna para, svi četvero prijatelji koji se poznaju od mladosti. Kad Zachary iznenada umre, u njihovu se kvartetu otvara pukotina dubine Marijanske brazde. "Late in the Day" je obiteljski roman, filigranska studija četiri karaktera, rijetko utješno štivo koje govori da je život, usprkos nedaćama, žilava, tvrdoglava životinja.


3) Philip Pullman, The Secret Commonwealth (The Book of Dust 2)



Trilogiju "Njegova tamna tvar" (namjerno koristim stari naziv, jer je originalni prijevod Snježane Husić na hrvatski izvanredan, pa ne razumijem potrebu za novim, kao ni promjenu naslova...) pročitala sam nekoliko puta, rado joj se vraćam i što se mene tiče - kralj žanra epske fantastike nije ni J. R. R. Tolkien ni George R. R. Martin nego upravo Philip Pullman bez ijednog slova "r" u imenu. Originalnu Pullmanovu trilogiju inspirirao je Miltonov "Izgubljeni raj", svojom verzijom jako je naljutio crkvu pa stalno rogobore protiv njegovih knjiga. "The Book of Dust" nova je trilogija, nastavak "Njegove tamne tvari", a ove je jeseni Pullman objavio drugu knjigu serijala - "The Secret Commonwealth". Prva knjiga druge trilogije, u nas prevedena kao "Divlja ljepotica" (nisam je čitala u prijevodu nego u originalu pa nemam pojma kakav je), među Pullmanovim je obožavateljima izazvala stanovite sumnje i poneku kritiku - priča je lijepa, ali eto samo lijepa, a bilo je ponešto i snishodljivih tonova, aluzija da je Pullman star i da mu kreativnost opada. E pa, ništa od toga. "The Secret Commonwealth" sam doslovce progutala i ljutita sam jer nigdje ni slovca o trećem, ujedno završnom nastavku. A Pullman je Lyru ostavio usred nigdine, usred groblja, na pragu Plavog hotela, i nemamo pojma što je s Panom!



DOMAĆI NASLOVI


1) Damir Karakaš, Proslava (Naklada OceanMore)



Kad otvorite tanašnu „Proslavu“ – tanašnu jer ima svega 120 stranica – upast ćete u crnu rupu, poklopit će vas Karakaševe slike, možda i nećete znati što vas je snašlo. „Proslava“ nije lagana za čitanje (ne treba biti, u redu je da se nekad oznojite čitajući); pisac je i olakšao i otežao čitanje. Olakšao strukturom; pred čitateljem su četiri novele koje zajedno tvore roman: „Kuća“, „Psi“, „Proslava“ i „Otac“. Nisu kronološki poredane; pripovjedač skače od Drugog svjetskog rata na Veliki rat i poraće kroz tri generacije jedne obitelji. Otežao je sadržajem: i onim što je napisao i, još više, onim što nije. Praznine su ovdje visoko funkcionalne; čitatelj lako „nadopisuje“ neispričano i shodno tome određuje stupanj užasa kojim će samoga sebe uplašiti. Najjači adut Karakaševa pisanja i dalje su moćne slike čovjeka i prirode; radnje gotovo uopće nema - upravo zbog tih slika je toliko filmičan i sceničan, njegovi romani se lako uprizoruju a dijalozi nadopisuju (i u ovome romanu, kao i u „Sjećanju šume“, jedva da ima koja izgovorena rečenica). Sve osjećaje svojih likova Karakaš projicira na prirodu i životinje: kako se osjeća Mijo može se pročitati u šumi, pomicanju grana drveća, odnosu prema psu; sam Mijo to ne govori. Svi Karakaševi likovi škrti su na riječima - to stvara tjeskobnu atmosferu, gotovo da životinje govore više od ljudi, ljudske su emocije primordijalne, s ovim likovima čitatelj se može poistovjetiti samo na razini nagonskog, što je naravno uznemirujuće: ti su ljudi i sami uplašene životinjice, daleko od osviještenosti. Za mene je ovo najbolji hrvatski roman 2019. godine.


2) Mario Brkljačić, Doručak za Bič (Durieux)



Mario Brkljačić pjesnik je i kratkopričaš bolje poznat na internetu nego na papiru. U petnaest godina ovo mu je druga papirnata knjiga, nakon što je 2004. pobijedio na natječaju Studentskog centra, što mu je donijelo i objavu zbirke poezije "Gledaj me u oči". "Doručak za Bič" zbirka je priča koja se može čitati i kao roman jer je povezuju veoma kratke priče, od svega stranicu ili dvije, kojima autor bilježi svakodnevicu glavnog junaka Marija. Mario je vjerojatno autor, ali "Doručak" je prije svega izvrsna književnost sapeta u vrlo malo pomno odabranih riječi. Pripovjedača je upravo ostavila dugogodišnja djevojka Sonja, a "oporavak" je ispresijecan sjećanjima na njihov zajednički život, druženjima s prijateljima Fricom i Stivom, te sekvencama iz djetinjstva koje možda mogu objasniti zašto glavni junak nije "uspio u životu". Bič iz naslova je tigrasta mačka, jedina konstanta u memljivom životu šljake u tvornici, cuge i droge. Brkljačić je, po meni, najbolji hrvatski kratkopričaš.


3) Milena Benini, Mletački sokol (Hangar 7)



U budućnosti u kojoj je narasla razina mora, Zemlja više ne izgleda isto. Nestao je Japan, ne znamo da li prije ili poslije afričkih ratova, Italija se rascijepila, a ljudi žive na plutajućim umjetno sagrađenim otocima. Jedan takav je Serenissima Ressurecta, ploveći otok posvećen bogataškom turizmu koji se nalazi na mjestu današnje Venecije. Siromašni žive na Lazarettima, plovećim slamovima koji su prikopčani na Serenissimu, a jedan od siromašnih je i kaligraf Yoshitaka. Njegov mlađi brat zarazio se zaljevskom bolešću, ali je lijek dostupan samo bogatašima na Serenissimi. Jedini izlaz koji vidi jest da za opasnog kriminalca Moulina krivotvori koshirae, opremu za mač, no sudbina mu se preokreće kad mu, u bijegu pred ubojicama, na glavu padne bogataški sin Luca... "Mletački sokol" je izvrsno napisan i zabavan SF roman poznate hrvatske žanrovske spisateljice, prevoditeljice i urednice Milene Benini koja se ovjenčala sa šest nagrada SFera. Da je Benini kojim slučajem rođena u Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji, dosad bi bila zvijezda.


4) Mani Gotovac, Rastanci (VBZ)



"Rastanci" nisu najbolji roman Mani Gotovac, ali su njezin posljednji i to neizbježno mijenja perspektivu čitatelja jer ima osjećaj da se autorica u njemu oprašta - od pokojnog supruga koji joj je bio velika ljubav; od grada kakav već barem dva desetljeća ne postoji jer ga je, između ostaloga, devastirao čovjek koji, čini se, voli jedino beton i smeće; od čitatelja koji su Mani Gotovac voljeli, vjerujem, zato što nije imala dlake na jeziku. Nedavno sam je u jednoj raspravi citirala, a potom me sjećanje na nju razgalilo jer mi je palo na pamet da ću je, iako je nisam osobno poznavala, vjerojatno i dalje pogledom tražiti na kazališnim premijerama. Citat je sljedeći, zapamtite ga, dobro će vam doći: "Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, iza svake uspješne žene stoji razvod." Mani Gotovac znala je da su njezini "Rastanci" ujedno i rastanak od života. Dan nakon njezine smrti, a otišla je na svoj 80. rođendan, urednik njezine posljednje knjige Drago Glamuzina objavio je kako mu je Mani početkom srpnja rekla za svoju tešku dijagnozu, bio je zaprepašten i potresen, ona mirna: "Hej, rekli su mi da sigurno imam još tri mjeseca u kojima mogu raditi, to nam je dovoljno da završimo knjigu." Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda su je, piše urednik, svi nagovarali. Njezin prijatelj Velimir Visković zapisao je pak kako je dan prije nego što je umrla poželjela hladno crno pivo. Poslala mu je poruku u četiri ujutro. "Dok imamo želja, živimo!" dodao je Visković. U "Rastancima", pripovjedačica Mani Gotovac sva je sastavljena od želja, najveća joj je ljubav. Da netko drugi to napiše, bilo bi patetično i možda dramatično; kod Mani je dramatično ali i iskreno - njoj čitatelj vjeruje. Rijetko se nađe pisac koji ne laže čak i kad (ponešto) izmišlja. Pokvarila se već ta riječ - autentično - ali "Rastanci" su upravo takvi.


5) Ljiljana Đorđević i Edo Popović, Zapisi iz Stranice Gornje (Naklada OceanMore)



Knjiga bračnog para Đorđević-Popović jedina je na ovom popisu kojoj dajem pokriće naslijepo: nisam je još počela čitati, tek sam je prelistala, i ono malo što sam vidjela svidjelo mi se, ali to sam ionako očekivala. Autore knjige ne poznajem osobno, Edo Popović - i ja njemu - jedan mi je od tisuću prijatelja na facebooku, što ništa ne znači, ali mi omogućuje da zavirim u njegov život u toj Stranici Gornjoj za koju nisam znala ni da postoji dok se pisac tamo nije preselio. No mogu razumjeti kako priroda / pustoš / divljina / šuma postane utjeha, jer u nju nekad pobjegnem i hodam dugo dok mi se ne isprazni glava, misli smire pa ispare, dok ne sjednem u tijelo pa se svi fragmentirani dijelovi jastva - demoni i bomboni - opet ne sakupe u jednu točku. Sviđa mi se kako autori knjige uzgajaju sami hranu ili je nabavljaju od susjeda seljaka, jedu ponekad ono što nađu u šumi ili na livadi. Drago mi je čitati o njihovim mačkama i psima, i sama živim s jednim mačkom, i razumijem tu struju i poravnanje koju daje suživot sa životinjom (i da, one i osjećaju i misle - ne tvrdim to samo ja, nego i Martha Nussbaum). "Zapisi iz Stranice Gornje" su, dakle, po svemu knjiga za mene: štivo za čitateljicu unutar čitateljice, onu koja ne čita jer mora i jer joj je to posao, nego zato što želi i možda o knjizi neće napisati ništa, za promjenu. Sa Stranicom Gornjom, eto, planiram ući u novu godinu.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu