O smrti i životu – kako se nositi s gubitkom nerođenog djeteta?

Piše Tončica Šiškov
Fotografija: Joey Thompson/Unsplash

Knjigu "O smrti i životu" napisala je žena koja je izgubila nerođeno dijete. Umrla djevojčica je precizno odstranjena iz majčine utrobe pod svjetlima reflektora operacijske dvorane, nakon čega je tjelešce zbrinuto prema protokolu, onako kako se to uobičajeno čini s medicinskim otpadom. Prionula sam na čitanje njezina svjedočanstva o "životu nerođenog života", iznesenog u formi dnevničkih zapisa, ne sluteći da ću i ja, koja takvo iskustvo nisam imala, već nakon prvih stranica, postati emocionalnim svjedokom dubokih osjećaja koja potiču pitanja značaja gubitka, čak i kada se život na ovoj, zemaljskoj ravni, mjeri tek u tjednima.

Našla sam se, tako, i sama zatočena u labirintu zamršenih osjećaja iza kojih se krilo stotine teško dokučivih pitanja, u šumi nabijenih emocija koje se ne žele sasvim jasno otkriti, ali koje sam, unatoč tomu, mogla snažno, precizno osjetiti, ostajući preplavljena, zbunjena i u čudu... Kovitlali su se u mojim zbrčkanim mislima ti hermetički zatvoreni, neprohodni puteljci slova i riječi, koje ni meni nisu mogle ponuditi informacije što će podariti jasnoću i razumijevanje, a pomogle bi mi da ucijepim smisao i značenje onome što se dogodilo. Kako to i biva s traumom, i mene je zarobila njezina moć da nijemo govori "više od tisuću riječi".

Bilo je trenutaka u kojima sam u želucu osjećala "težinu praznine"; ne tako rijetko bih se uhvatila kako tupo gledam u pojedine, inače jednostavnim jezikom napisane rečenice, kao da moj um nije u stanju primiti i procesuirati njihovo, po svemu sasvim jasno, nedvojbeno značenje...

I svako malo, u trenucima u kojima mi je postajalo preteško, pomolila bi se misao: "Ovo je tako teško i bolno! Zašto ja o ovome tako malo znam? Zašto mi nitko ovo nije rekao, pričao o tome? Zašto se o ovome šuti? Zašto se tako olako prelazi preko smrti nerođenog djeteta, poričući, negirajući, svodeći njegov život na tajnu?"

 

 

Jer, u priči koju autorica priča od početka je jasno da je i neželjeni prekid trudnoće trauma gubitka, smrti, da to nipošto nije samo plod kojeg nije nikada vidjela, čula, dodirnula, zbog čega i ne može imati dublji odnos prema njemu..., da to nije dijete koje, formalno pravno i ne postoji, pošto i nije zavedeno u matične knjige rođenih.

Da je tomu tako, o ovom bi iskustvu pisala kao o onome koje može biti brzo iscijeljeno, ma koliko teško i bolno bilo u trenucima dok se odvija. Uostalom, takav stav i dominira u društvu: "Bilo pa prošlo, digni glavu i idi dalje... Život nosi i takve situacije, ali, srećom, ima i onih koje takve nisu... Već imaš jedno dijete, fokusiraj se na njega... Možeš opet roditi, sve će biti u redu... Vrijeme liječi rane..."

"Iza prvog tromjesečja trudnoće, smrti se događaju svakoj petoj ženi", navodi autorica u drugom dijelu knjige, u kojem daje pregled odnosa društva prema ovoj vrsti gubitka, ali i teorijske postavke i znanstvene činjenice o ovoj temi. Svakoj od njih, dakle, prešutnom društvenom normom oduzeto je pravo na žalovanje, kao i njezinu partneru, obitelji. Ovo sam doživjela kao poraznu činjenicu, tim prije jer sam, ušavši "iza zavjese", u unutarnji svijet proživljavanja majke koja je u ovoj trudnoći to bila samo par mjeseci, mogla duboko osjetiti, svakom porom svojeg tijela, kako život nije moguće svesti na oblik, formu..., kako se ne da ukalupiti u neku zadanu, unaprijed određenu vremensku dimenziju, trajanje...

Koliko je dovoljno živjeti, i na koji način, a da bi život ostavio traga? Ili, vjerujete li u život prije života, onakav kakvim ga uobičajeno doživljavamo? A u život nakon života? I, pitanje nad svim pitanjima: koji je smisao smrti, pogotovo kada su djeca u pitanju? Kako u tom kolopletu emocija dobiti odgovore na pitanja bez kojih ne možemo osjetiti mir, obgrliti ono što se dogodilo, zacijeliti ranu i nastaviti dalje?

I ja sam, kao čitateljica, na trenutke osjetila glas straha: nije valjda da do kraja knjige neću dobiti odgovore, razrješenje? Nije valjda da ću i ja ostati izgubljena, zatočena u ovoj začaranoj šumi nemoći, potrage za smislom? Nije valjda i ovo iskustvo inačica "beskrajnog dana", u procesu koji nema svoj kraj, prirodni izlaz, čija je osnovna i jedina svrha repetirati samog sebe? Smrt. Nema. Kraj. Gotovo. Tuga. Bol. Praznina. Krivnja. Nepravda. Nerazumijevanje. Nemogućnost. Žaljenje. Želja. Usamljenost. Nepovratnost. Težina. Očaj. Suze. Besmisao. Bezdan. Dubina. Mrak. Strah. Bespomoćnost. Samoća. Čežnja. Sjećanja. Nemoć. Misli. Statičnost. Krug.

 

 

Nema sumnje, iskustvo prolaska kroz gubitak se ne može na ikakav prirodan način izbjeći, ublažiti, preskočiti... Čak i ako si psihoterapeutkinja i art terapeutkinja, kao što je to autorica knjige Ana Božac. Nije joj bilo nimalo lakše u odnosu na one čiji posao ne uključuje rad s teškim i bolnim emocijama. Baš kao što nije bilo ni meni lakše, iako sam i sama psihoterapeutkinja i art terapeutkinja. U ulozi svjedokinje njezine ispovijesti sam i ja, na svoj način, proživljavala i osjećala gubitak njezina djeteta, kao što će ga osjetiti i doživjeti i oni koji su pročitali i koji će pročitati ovu knjigu. Znanje nas ne štiti od osjećaja, niti od prirodnog tijeka procesa, baš kao ni nekad već proživljeno iskustvo gubitka neke važne osobe u našem životu.

Ipak, znanje o tijeku procesa je moglo biti njezino "sidro spasa". Neupitno je da smisao koji se počinje napipavati u toj dugoj tamnoj noći išće vrijeme; dugi prolazak kroz traumu traži od nas i da izdržimo, prihvatimo, ali i da činimo ono što možemo u tim jedinicama sporog protoka vremena. Ovo iziskuje i poznavanje konkretnih alata, pa autorica u zadnjem dijelu knjige nudi odgovore na pitanje "kako", detaljno pojašnjavajući niz različitih terapijskih tehnika i aktivnosti koje je moguće primjenjivati i samostalno, bez terapeuta. Ove "upute za kretanje krajolikom boli uslijed gubitka" nužno su kreativne, jer samo ova spontana, svima nam urođena, intuitivna stvaralačka sila može pronaći put do onog, samo našeg, duboko intimnog mjesta, na kojem nas strpljivo čeka poriv za životom, iscjeljenjem i rastom. Priroda kreativnosti je takva da, poštujući naš osobni ritam i put, nježno vodi do kraja tunela: ona zna kako nas meko potaknuti da, poput ptića u gnijezdu, prhnemo krilima i poletimo u visinu, odakle možemo doživjeti gubitak iz perspektive Slobode, prostora u kojima obitava Ljubav.

Zahvaljujući tomu, spoznaji koja mi se, zato jer sam je u početku držala u njedrima gubitka, činila na trenutke gotovo nepodnošljivom i neizdrživom, do kraja knjige se pridružila spoznaja koja, ako je držimo u njedrima srca i sjećanja, postaje iznimno čista i sveta. To je spoznaja o tome da je život bio, jest i bit će, sve dok svjetlošću obasjava i naše živote.

I zato je ova knjiga, koju možemo smatrati i udžbenikom i svojevrsnim priručnikom, dragocjena pomoć, vodič koji rasvjetljava načine na koje je moguće nositi se s gubitkom. Također, bilo da ste izgubili čedo u utrobi ili nekoga tko je bio duže vrijeme prisutan u vašem životu, čitajući, osim autoričinog svjedočanstva, i dvanaest životnih priča žena iz različitih sredina, koje su se i same suočile s tom traumom, možete osjetiti kako niste sami, stoga i biti manje usamljeni u svojoj boli.

Facebook komentari

Novo u katalogu