Uz krizu kritike – budan i upućen stav

Piše Dario Grgić
Fotografija Unsplash


Još prvom knjigom eseja "Riječi pod nosom" (Sandorf, 2013.) Marko-Marija Gregorić izmaknuo se od esejističkog standarda naše teorije, književnosti, teorije književnosti i književne teorije. U smislu da ga se nije moglo svrstati niti u jednu od dominanti svake od ovih ladica naše pisane riječi. Dodamo li tome da se radi o prevoditelju Deleuzea koji ozbiljno piše o molitvi i Bogu, nepoznanice se nastavljaju umnažati. Letimičan pogled na prvu knjigu već na naslovnici pokazuje da se kod njega radi o znatno drugačijem pristupu temi prevođenja. Ondje piše: "Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja". Knjiga, paradoksalno, završava paradoksom izgovorenim od strane francuskog isusovačkog antropologa (opet paradoks, isusovac, pa antropolog, reći će naša pripitomljena svijest) Marcela Joussea: "Ustvrdimo još jednom, i jednom zauvijek: riječ ne postoji." Jezik je faza u razvoju, "drugotni fenomen" iza kojeg počiva ljudska stvarnost – evo prve sintagme prognane iz suvremenih razmišljanja, koja se odreda događaju u simulakrumskoj kupoli.

Ovakvih točaka u Gregorićevim esejima ima još nekoliko. No odnos riječi koja je, kao riječ po sebi, ništa, i stvarnosti, koja kod njega zaista postoji, jedan je od ključnih momenata knjige. Već sam jezik, nastavlja Gregorić, je prijevod. Zato ne čudi što se on, pišući o postmodernizmu, poziva na Badioua. U "Metafizici stvarne sreće" Badiou za sebe kaže da je platonovac u smislu "Kratila" (filozofova dijaloga): iza riječi stoje stvari, a ne druge riječi. Ova problematika naročito dobro dolazi do vidljivosti i izražaja u ogledu o poeziji Dinka Telećana "Dok se stvari ne izreknu" iz nove Gregorićeve knjige, "Uz krizu kritike: Transkulturološki eseji" (Sandorf i Mizantrop, 2020.).

On prije svega konstatira kako "je pjesnikov rad neshvaćen više nego ikada prije" i kako danas smatramo da je pjesnička riječ posve udaljena od zbilje – tako se spram nje postavljaju brojne teorije. Koje su također posve udaljene od one već podvučene "ljudske stvarnosti", koja je izgnana iz svih suvremenih pisanja. Gregorić piše da je s poezijom upravo suprotno, da ništa toj zbilji nije bliže od poetskog govora. Baš u poeziji jezik toliko postaje stvarnost da ga je nemoguće odijeliti od zbilje. Riječi ondje postaju stvari, one to "žele", a sve se odvija onkraj tradicionalnih parametara svih teorija književnosti. Zanimljiva je teza da je Telećanov put na Istok sve samo ne pomodni nomadizam – s čime se slažem – i da je on pjesnik koji ne odlazi od, nego prolazi kroz poznato, ne bi li ga egzistencijalno (i ujevićevski) prekužio u nešto novo. Kao kod Willia Nelsona, koji pjeva: "It's not something you get over, but it's something you get through."

 

 

Gregorić je veliki štovatelj Henrija Bergsona. Piše da je filozofiji nanesena velika šteta što je put kojeg je francuski filozof otvorio napušten u korist škola mišljenja izniklih "iz ruševina njemačkog klasičnog idealizma" (fenomenolozi) "i s druge strane škole mišljenja izniknule iz ruševina anglosaksonskog empirizma i pragmatizma" (analitička filozofija). Zbog ovakvog raspleta metafizika je postala pogrdna riječ, a u nas se čak tiskaju zbornici pod nazivom "S onu stranu metafizike", što bi, ugrubo prevedeno, bilo: s onu stranu one strane. Ovakvim je scenarijem na koncu omogućeno da se filozofiju smjesti negdje uz sam rub ozbiljnog dohvaćanja svijeta, a pejorativnost "filozofiranja", nekoć ekskluzivno zastupljenog u nas i Bugara, sada se proširila na cijeli zapadni svijet.

Nakon što se filozofiju srozalo na čavrljanje o svemu i svačemu, dok se ozbiljan govor zvanično prepustio tvrdoj znanosti, koju najradije zastupa fizika, sve je postalo moguće. Deleuze, kao da je slutio ovu zbrku, piše Gregorić, pa se izjašnjavao kao "čisti metafizičar", "platonist", "bergsonist". Bergson je zadnji filozof kod kojega se ens i esse razlikuju, sve nakon njega je nizbrdica. Znanost i metafizika napreduju zajedno, tvrdio je Bergson, nadopunjujući se, učeći, ali putuju u suprotnim smjerovima, istovremeno. Gregorić se poziva na klasika književne teorije i njegovo remek djelo "Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje". Curtius konstatira krajnju neplodnost "mnogobrojnih autarkijskih filozofija njemačke sadašnjice" i kaže: "Tko odbacuje Bergsonovu teoriju, treba da je nadoknadi nekom boljom." Kaže i: "Mi tu ne pratimo način kako se Bergsonova metafizika religije okrunjuje u susretu s mistikom. Neka bude dovoljno upozorenje da i Toynbee (kao i Planck) izjavljuje da je kršćanin." Bergson je smatrao da ono što je važno valja "pogoditi", stvari se pronalaze rašljama istraživača. A nisu puka knjiškost, nego dušina funkcija, "diferencirane" – da još malo citiramo Curtiusa – "pripravnosti za primanje".

Druga važna točka Gregorićeve knjige je dijalog. Ne danas megapopularna komunikacija, kao konsenzus, kompromis i uspjelo sporazumijevanje. Gregorić ovo ilustrira pozivanjem na djelo Dostojevskog, kroz "mnogostruko presijecanje, komadanje, rastvaranje logosa". "Dijalog je kod Dostojevskog bitno dinamična, heraklitovska stvarnost koja uključuje sukobe, raskide, jazove, pragove, točke krize. To je proces, kao takav nedovršen, i koji nije moguće imobilizirati i ujednačiti; nije ga moguće razdijeliti u zasebne i međusobno uskladive elemente, sistematizirati i svesti na mjerljivu i predvidljivu razmjenu poruka." "Stvaralaštvo Dostojevskog najjasnija je i najdojmljivija ilustracija toga da je dijalog prije svega dovođenje komunikacije u krizu."

 

 

Gregorić navodi brak kao primjer za dijalogički fenomen s kojim su mnogi direktno upoznati. "Brak je ili vrhunski oblik dijalogičnosti, ili je u toliko potpuna patvorina dijalogičnosti da je, kontrastno, osvjetljava u najvećoj mogućoj mjeri. To vrhunski ilustriraju ne samo romani Dostojevskog nego i svi važni romani XIX. i XX. stoljeća, koji izričito ili manje izričito tematiziraju brak." Brak je, kao što je poznato, "glavni organ buržoazije odnosno modernog kapitalizma". Brak i obitelj jamac su svih "temeljnih odnosa kapitalističkog ustrojstva. Jer tim je odnosima svojstveno to da su u cijelosti uspostavljeni i oblikovani dinamikom novca." Brak je poduzeće u malom, pa Gregorić podsjeća na Balzaca i Flauberta, kod kojih je to prikazano najjasnije. "Komunikacija, kao buržujski modus ophođenja par excellence, zauzima se za jedinstvo po svaku cijenu." Ovdje vidimo da je Gregorić zainteresiran, čak da je njegovo razmišljanje (ili kako se to popularno kaže, "mišljenje") nadovezivo na Martina Bubera, Franza Rosenzweiga, Eugena Rosenstock-Huessya, sve odreda mislioce koji su svoj habitus temeljili u dijalogu. Kao i suvremene teorije (analitička, hermeneutička), koje se temelje na kompromisima, pogađanjima, raznovrsnim nagodbama, tako je i brak mjesto na kojemu se priča samo da se ništa važno ne bi reklo. Gregorić se, osvrćući se na hermeneutičare, piše nešto slično: kaže kako se čitalac ne može otresti dojma da mu realno njihovih rasprava neprestano izmiče. Gadamer i ekipa komuniciraju s temom, ali ne uspijevaju s njom stupiti u dijalog. Dijalog se od razgovora razlikuje onoliko koliko se naslikano sunce razlikuje od sunčanog dana, kaže otprilike Gregorić. Dijalog počinje kada smo različiti, a naša različitost ključna je stvar – nju nije moguće dovoljno naglasiti. Cjelokupna današnja priča o političkoj korektnosti i razlikama tek je konstrukt koji "implicira upravo potpuno isključenje drugog".

Evo to je tek djelićak s bogate intelektualne trpeze knjige "Uz krizu kritike", u kojoj možete čitati oglede kakvi se u nas baš i ne pišu, iako se u nas, kao što je poznato, puno piše. Gregorić u odnosu na standardnu produkciju (pa i onu rjeđu, natprosječnu i nestandardnu) kao da nije odavde. On sam vjerojatno ne bi osjetio stranost da ga se stavi pored u ovom tekstu dosad pobrojanih autora, poglavito Rosenzweiga i Rosenstock-Huessya, a od domaćih autora ne pada mi nitko na pamet, eventualno Stanko Andrić u svojim tekstovima u knjizi "Dnevnik iz JNA".

Pisci o kojima, uz Dinka Telećana, Gregorić ovdje piše su Bernanos i Peguy. Vjerojatno vam treba ponoviti imena ove dvojice vrhunskih autora. Dakle: Georges Bernanos, poznatiji po filmovima što ih je po njegovim djelima snimio Robert Bresson, nego kao autor. I ni po čemu, nažalost, dakle, (ne)poznati Charles Peguy (kojeg je nedavno objavio Durieux, knjiga se zove "Florilegij" i radi se o izboru iz djela, te Alfa, koja je objavila "Novac"). U prošloj je knjizi Gregorić skrenuo našoj sredini pozornost na Johna Cowpera Powysa, također ovdje slabo ili nikako poznatog.

 

Književnost koja je u Gregorićevom fokusu ima temelj na isti onaj način na koji ga je u prvim esejističkim tekstovima tražio sam autor. Oba su pisca pisali iz iskustva kršćanstva onako kako je to prije njih – a bez čega je nemoguće shvatiti njegovo djelo – pisao Dostojevski. Pisanje koje je odgovor na dramu, neću reći kozmičku, ali barem zemaljsku, i kroz koju prolazi svako osjetljivo ljudsko biće. Gregorić ne piše fotografije s ljetovanja, nego radi mape terena. To su doslovno upute o močvarnom i čvrstom tlu, o mjestima kroz koja ne stižemo nikamo (osim eventualno do nekog mraka i nihilizma) i onim drugima, koja nas vode nazad kući.

 

On citira Bernanosa: "Moderne nacije gotovo da ne zaslužuju naziv domovine: one sliče domovini kao što bijesan pas sliči zdravom", s čime se teško ne složiti. A kritika koje se drži mogla bi se opisati kao budan i upućen stav spram obje danas naizgled zavađene strane, od kojih obje pokazuju jednodimenzionalnost i plitkost: jednu suvremenu teorijsku i drugu suvremenu kontrateorijsku. Iznenađujuće kao jedan od njegovih junaka Bernanos, Gregorić se konstantno kreće u paradoksalnim putanjama i nikada se u zaključku ne nađe na očekivanom (ili pretpostavljenom mjestu) pokazujući jednoj sredini i jednom vremenu (poput ove naše i ovog našeg) kako to izgleda kada odbijaš utrnuti onu lampu koju svatko od nas ima u glavi. Ova knjiga je datum, onako kako to već mape znaju biti, odvajkada i zauvijek.

Facebook komentari

Novo u katalogu