Mala biblija svjesnosti

Piše Tanja Tolić

Suvremeni svijet opasno riskira misleći da ljudska bića mogu ovladati svojom konačnom sudbinom isključivo snagom volje. Iako čovjekova volja ima važnu ulogu u stvaranja boljeg svijeta, nedvojbeno preuveličavamo njezin značaj. Kao društvo, uvjereni smo da ćemo, budemo li dovoljno učili, osnaživali volju i marljivo radili, uspjeti postići osjećaj mira i ispunjenosti, za sebe i za druge. No stvarno stanje svijeta i naših osjećaja to opovrgava. Potrebno je nešto drugo: neki izvor nadahnuća, riznica snage i mudrosti izvan onih koje omogućuje naša osobna volja. Treba nam nešto što može uravnotežiti našu samovolju voljnošću, nešto što našu grubost može ublažiti ljubavlju.

To je, smatrao je američki psihijatar i pisac Gerald G. May (1940-2005), moguće pronaći u domeni duha. No u modernom životu duh i volju nije lako spojiti. Njihov je odnos krhak i podložan iskrivljenjima. Osnovni problem pomirenja volje i duha leži u općenitom odbijanju volje da se odrekne svojih ambicija za apsolutnom moći. Volja neprestano pokušava postići nemoguće – ovladati duhom – i tu počinje naša zbunjenost. Volja bi na neki način morala žrtvovati svoju ambiciju za vladanjem i prihvatiti mjesto koje joj pripada kao dinamičnoj manifestaciji duha, punoj ljubavi. U toj mogućnosti krije se vizija velike ljepote, vizija koju pokušava opisati u svojem djelu "Psihologija volje: uvod u kontemplativnu psihologiju".

Knjigu je, u vrsnom prijevodu Karmele Cindrić, upravo objavila nakladnička kuća Sandorf, u relativno nedavno (unatrag godinu dana) pokrenutoj biblioteci MU koju uređuje Darko Milošić. "Psihologija volje" četvrta je knjiga u toj biblioteci posvećenoj klasicima perenijalne filozofije; konkretno, Mayova knjiga napisana je prije gotovo četrdeset godina i zadivljujuće je koliko korespondira sa suvremenim čovjekom. Prema definiciji Aldousa Huxleyja, preuzetoj iz njegove knjige "Perenijalna filozofija" (Jesenski i Turk, 2012., prijevod Ljerka Duić), pojam je skovao Leibniz, a njime je obuhvaćena – metafizika koja prepoznaje božansku stvarnost u temelju svijeta stvari, života i umova; psihologija koja u duši pronalazi nešto slično ili čak istovjetno božanskoj stvarnosti; etika koja čovjekov konačni cilj vidi u spoznaji imanentnog i transcendentnog Temelja svega bitka. Začeci perenijalne filozofije mogu se naći u tradicionalnoj predaji primitivnih naroda u svim krajevima svijeta, a u svojim potpuno razvijenim oblicima ona nalazi mjesto u svim višim religijama.

 

 

Gerald G. May za života je radio kao vojni i civilni liječnik u vojnim bazama i klinikama. Autor je niza studija i knjiga u kojima se bavi psihologijom iz perspektive različitih duhovnih tradicija i kontemplativnih praksi, ulogom psihoterapeuta u liječenju ovisnosti, interpretiranjem izmijenjenih stanja svijesti i mističkih iskustava te pronalaženjem dodirnih točaka između psihologije, teologije i filozofije. Upravo na toj točki spoja izrasta i "Psihologija volje", kompendij različitih psiholoških i duhovnih znanja koja May znalački povezuje, vodeći čitatelja kroz neka od temeljnih pitanja duha i duše. U pitanju je izdanje koje se ne čita samo jednom: "Psihologija volje" daleko je od self-help knjige; ona funkcionira, koliko god pretenciozno zvučalo, kao mala "biblija svjesnosti", eruditski vodič i putokaz za duhovne tragače.

Nemoguće je u jednom tekstu izdvojiti sve glavne ideje njegove knjige jer May u jedanaest poglavlja ekstenzivno obrađuje i diferencira pojmove voljnosti i samovolje, navodi temelje za kontemplativnu psihologiju, piše o iskustvima sjedinjenja, zatim o traganju za ljubavlju, sjedinjenjem i bitkom, temeljito obrađuje pitanje straha, ljubavi i energije, napetosti, pozornosti i vezanosti, hvata se ukoštac s dobrim i zlom u jedinstvu i dvojnosti te završava knjigu kratkim poglavljem o tome kako biti putnik i pomagač. Stoga ovaj tekst shvatite kao "nagovor" na čitanje, u pitanju je iznimno djelo, uz napomenu da kod čitanja ne propuštate bilješke jer u njima Gerald G. May dodatno pojašnjava neke svoje temeljne ideje.

Američki psihijatar polazi od hipoteze kako smo naučeni da se smisao i svrha mogu postići samo putem samokontrole i samoodređenja. "Kao kulturi u cjelini, sada nam je veoma teško doživljavati sebe kao dio prirode, i još više kao dio svemira. Često osjećamo da smo braća i sestre samo kad pronađemo zajedničkog neprijatelja. Postali smo toliko ovisni o vlastitoj važnosti koju osjećamo kad kažemo 'ne' destruktivnim silama da često zaboravljamo poniznu, jednostavnu nadu sadržanu u tome da se kaže 'da' samom životu. Samovolja koja toliko utječe na naše interakcije s drugim ljudima i planetom na kojem živimo prodrla je i u naše stavove prema vlastitom umu. Prije mnogo godina James Thurber dao nam je svima savjet: 'Pustite svoj um na miru!', no te su riječi naišle na gluhe uši. U jeku veličanstvenih postignuća u psiho-tehnologijama sada očekujemo da budemo gospodari i svojih misli, osjećaja te same naše svijesti."

 

 

Zato što mislimo da bismo trebali biti u stanju kontrolirati i manipulirati vlastitom psihom, nastavlja, sve smo manje spremni osjećati tugu, strah ili bilo koji drugi neugodan osjećaj. Pretpostavljamo da bismo trebali biti u stanju dovesti se u stanje učinkovite, samoaktualizirajuće i gotovo neprestane sreće. "Ako se osjećam loše, znači da sam podbacio u upravljanju samim sobom. Moram, dakle, nadvladati osjećaje, vratiti kontrolu. Posljedica je takvih stavova da je ljudski um postao objektiviziran kao stvar koju treba popraviti, izmijeniti, urediti. Loše osjećaje treba učinkovito iskorijeniti. Dobre osjećaje treba održavati i pojačavati. Sve to, dakako, vodi nas tome da se osjećamo sve neprirodniji, sve više umjetni."

Kao alternativu takvom odnosu prema životu, May u svojoj knjizi zagovara kontemplativne duhovne prakse. Iako je sam bio kršćanin, ne "navija" ni za jednu određenu religiju – dapače, ravnopravno predstavlja sve glavne duhovne tradicije – ali smatra da svaka duhovna potraga neizbježno tragača u jednom trenutku dovede do religije. U knjizi kreće od definiranja kontemplativne psihologije kao pristupa ljudskom iskustvu koji smatra da mudrost ovisi o potpunoj međusobnoj suradnji svih načina spoznavanja: promatranja, logičkog zaključivanja, bihevioralnog učenja i intuicije. Kontemplativna psihologija, nastavlja, priznaje da je najčistiji oblik spoznavanja intuicija i nastoji proširiti urođenu ljudsku sposobnost intuitivne percepcije.

 

"Cilj kontemplativne psihologije nije postizanje zasebne autonomije pojedinca, nego spoznaja čovjekove esencijalne ukorijenjenosti u Bogu i povezanosti stvorenog svijeta. Njezina metoda nije samovoljna kontrola, nego voljno predavanje. Njezini resursi leže u uspoređivanju modernih psiholoških shvaćanja s uvidima drevnih duhovnih tradicija i Istoka i Zapada. A njezin je laboratorij mirnoća ljudskog uma u tišini."

 

Razmišljanje je, ističe May u svojoj knjizi, samo jedan od mnoštva procesa za koje je um sposoban, a svi se ti procesi događaju unutar polja ili atmosfere svijesti. Misli se stoga mogu promatrati kao sadržaji svijesti, zajedno s emocijama, slikama, uspomenama, nadama i nizom drugih psiholoških i fizičkih senzacija. Obično smo tim sadržajima toliko zaokupljeni da ne primjećujemo prirodu, kvalitetu pa čak ni postojanje same svijesti. Obično se svijest uopće ne primjećuje sve dok u njoj ne dođe do nekog komešanja ili ne zaprijeti opasnost da nestane. Gotovo smo stalno svjesni misli, osjećaja i senzacija, ali samo povremeno osvješćujemo činjenicu te svijesti.

Međutim, svatko tko ima iskustva u praksi meditativnih ili kontemplativnih disciplina zna da ima trenutaka u kojima se čini kao da očite funkcije uma u potpunosti prestaju. "Riječ je o kratkim, dragocjenim trenucima kada se ne generiraju nikakve misli, kada nema primjetnih reakcija pa čak ni opažanja bilo kakvih unutarnjih ili vanjskih podražaja; ne pojavljuju se nikakve slike, sjećanja ni emocije – a ipak, svijest je i dalje tu, kao neupitna i snažna prisutnost. To je svijest bez sadržaja: samo svjetlo i zrak."

Ta stanja nisu, napominje May, oblik transa. U transu se događa fenomen disocijacije. Osobna svjesnost čini se "odcijepljenom" ili odvojenom od normalnog okruženja. Poslije nam se čini da smo bili "negdje daleko" i da se moramo "vratiti" u sadašnju stvarnost. U kontemplativnom stanju svijesti bez sadržaja nema tog osjećaja odlaska na daleko mjesto. Prije nam se čini da ulazimo izravno u neposredni svijet upravo onakav kakav jest. Orijentalne duhovne tradicije nazivaju te trenutke "čista svjesnost", "kozmička svijest", "veliki um" ili "gola pažnja": na zapadu se to relativno uvriježeno zove stanjem intuicije, temeljnim kontemplativnim iskustvom. Gerald G. May pak te kratke trenutke naziva "iskustvom sjedinjenja".

 

 

Iskustvo je, napominje, teško opisati, to je jedna od onih stvari koje čovjek treba sam doživjeti. Pri čemu, dodaje, svaki pokušaj razumijevanja nužno ovisi o zamisli da postoji neko odredivo "ja" koje takvo iskustvo može doživjeti i potom ga razumjeti. Problem je što pojedinačni osjećaj za "ja" - koje opaža, doživljava, razumije – u tom trenutku jednostavno nije prisutan. Jednom kad doživimo svijest na taj način, ne može nam i dalje biti prirodna bila kakva ideja o imanju ili posjedovanju svijesti. Zapravo se čini sasvim izvjesnim kako bi umjesto da kažemo: "Imam svijest" bilo mnogo točnije reći: "Svijest ima mene."

Evo jednog opisa iskustva sjedinjenja koje navodi u knjizi: "Stajala sam iznad sudopera, prala sam posuđe. Sapunica se pjenila po površini vode, po mojim rukama. Kuća je bila tiha. Iz nekog razloga – nikad neću znati iz kojeg – načas sam zastala i pogledala pjenu na rukama. Tisuće i tisuće mjehurića koji su stvarali onaj blagi, pucketavi zvuk. Iznenada se svijet otvorio. Sunce na prozoru, sjene na podu. Ptica koja je vani pjevala. Povjetarac. Svijet je imao nekakav žamoreći zvuk, tako nevjerojatno živ. A ja sam doživjela predivnu romansu. Zaljubljivala sam se – doslovno zaljubljivala - u svijet."

Temeljna ljudska čežnja je čežnja za bezuvjetnom ljubavlju – u pitanju je ljubav koja uvažava i podržava ljude onakve kakvi jesu i ne traži da se na bilo koji način promijene. No bezuvjetna ljubav iznimno je rijetko iskustvo u našem društvu. Od veoma mlade dobi, roditelji, škole, crkve i društvo u cjelini govore nam da budemo ovakvi a ne onakvi, da prestanemo raditi ovo i počnemo raditi ono, da mislimo i osjećamo i ponašamo se na propisane načine, koji se često značajno razlikuju od onoga što osjećamo da uistinu jesmo. Ne iznenađuje što mnogi među nama osjećaju duboku želju za popuštanjem svih naših ograda, za tim da "samo budemo". Što duže živimo, to više čeznemo da nas se voli zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što činimo. "Ta čežnja je tako duboka", piše Gerald G. May, "da još nikad nisam sreo osobu koju puna spoznaja toga nije mogla natjerati na suze."

Slijedom toga, svi se naši strahovi svode na strah od dopuštanja sebi da jednostavno budemo, strah od dubokog odnosa prema životu te strah od doživljavanja potpune radosti i bola vječno promjenjivog kozmosa. Ipak, upravo je to ono za čim čeznemo: za prilikom da jednostavno postojimo, volimo i budemo voljeni onakvi kakvi jesmo. Želja za pripadanjem i sjedinjenjem, za ljubavlju i za tim da "samo jesmo" mogu se, pojašnjava autor, zajedno promatrati kao tri osnovna aspekta ljudske duhovne čežnje. "Stalno iznova bivamo osujećeni u našim nastojanjima da utažimo tu čežnju, iz dva razloga: prvo, zato što se pokušavamo zaštititi od razočaranja koje bi donijela spoznaja da nismo dovoljno dobri, i drugo, jer ispunjenje čežnje tražimo isključivo u odnosu s drugim ljudima, iako ono zapravo mora proizlaziti i iz našeg odnosa prema izvoru našeg postojanja u svijetu."

 

U trenucima kada se oblaci zbrke raščiste i kada uspijemo pobliže promotriti svoju čežnju, piše May, ona je nalik upornom osjećaju da odnekuda dolazimo i da postojimo za neku svrhu. "Naša potraga je, dakle, traganje za našim najdubljim korijenima – ne za korijenima obitelji, niti rase, pa čak ni za korijenima ljudske vrste, nego za korijenima nas kao stvorenja ovog kozmosa. Posrijedi je osjećaj da smo nekako, na nekoj razini, svi mi Jedno s cijelim svijetom; i premda možda postoji neka nepoznata svrha naše odvojenosti, ima i nešto pogrešno u tome što smo zaboravili naše temeljno zajedništvo."

 

Da bismo iskusili to zajedništvo, potrebno je predati se – samovolju zamijeniti voljnošću. No biti voljan nije lako; osnovni je problem u tome što se samopredavanje doživljava kao smrt. Duhovni tragalac, naglašava May, mora se suočiti s dvjema vrstama smrti. Nije dovoljno pomiriti se samo s fizičkim umiranjem. Usred fizičkog življenja nužno je suočiti se i s umiranjem slike o sebi. U predgovoru "Tibetanskoj knjizi mrtvih" lama Anagarika Govinda naglašava da ta knjiga nije namijenjena samo umirućima i umrlima, nego i živima, imajući na umu da se rođenje i smrt događaju "neprekidno" u svakom ljudskom životu. "U svakom trenutku", kaže on, "nešto u nama umire i nešto se ponovno rađa." Carl Gustav Jung upravo je u svom Psihološkom komentaru toj knjizi rekao: "Strah od vlastitog žrtvovanja krije se duboko u svakom egu."

"Slika o sebi proizvod je dvojnog stanja uma i uvijek je popraćena slikama o svijetu. 'Ja' stvara 'tebe', jastvo stvara drugo, a subjekt stvara objekt. Jednostavno, ako jedna strana te dvojnosti nestane, mora nestati i druga. Možda je podnošljivo vidjeti kako se mijenjamo u svijetu koji je stalan i siguran, ili umišljati kako stojimo na stabilnom temelju dok se svijet oko nas mijenja. Ali u potrazi za krajnjoj postojanošću života moramo žrtvovati slike i sebe i svijeta. Zbog toga samovolja postaje jako komplicirana", piše May i dodaje kako podrobno proučavanje sastava naše slike o sebi može biti zastrašujuće, jednostavno zato što je ne želimo smatrati slikom, konstruktom vlastitih mentalnih procesa. Bilo bi nam mnogo draže vjerovati da je ona nešto stvarno, supstancijalno i čvrsto. Prepoznavanje slike o sebi kao slike zadaje neka ozbiljna pitanja o tome tko smo zapravo.

Svi smo mi, naime, do neke mjere idolopoklonici (pored toga što smo svi i ovisnici o nečemu). Ako smo relativno pošteđeni toga da u drugim područjima brkamo sliku sa stvarnošću, idoliziramo u najmanju ruku našu sliku o sebi. "Kad govorim o sebi, gotovo uvijek govorim o slici koju imam o sebi i obično pretpostavljam da govorim o nečemu što je čvrsto i može se objektivizirati. Zaboravljam da je moje pravo 'ja' misterij rođen iz misterija. To se događa naprosto zato što je mnogo ugodnije zaboraviti nego se sjećati. Ugodnije je, sigurnije i svakako zabavnije pretpostavljati da slika koju o sebi imam doista jesam 'ja', jer se tada mogu baškariti u 'mojim' uspjesima i utapati se u 'mojem' očajanju. Mogu pokušati poboljšati 'sebe' i žaliti se zbog 'mojih' propusta. Općenito, mogu biti samovoljan u vezi sa sobom jer mi ta samovolja pruža osjećaj da znam tko sam. I najvažnije, sve dok sliku o sebi pogrešno doživljavam kao stvarnost, ne moram se bojati da ću izgubiti sebe. Dakle, diljem te živopisne arene junačkog i tragičnog bavljenja samim sobom misteriozna stvarnost toga tko sam ja doista pažljivo se ignorira. Priznati da kada mislim na 'sebe' ne govorim ni o čemu drugom do o 'ovom simbolu sebe kojim imam' zahtijevalo bi previše odricanja, poniznosti i voljnosti."

 

 

Mnoge kontemplativne teologije tvrde da je slika o sebi legitiman instrument božanske volje, navodi May. Ona je "konj" u Božjoj zaprezi i ne treba je uništiti nego joj samo pronaći odgovarajuću svrhu. Naše postojanje ima smisla samo zahvaljujući tom što smo bića koja sebe definiraju. Gerald G. May citira psihijatrijski članak Gordona Globusa: "'Ja' jest taj posebni skup radnji koji zapravo čini smisleni svijet." Činjenica je da se ta situacija ponekad može činiti prokletstvom a ponekad blagoslovom; da zbog nje iskrivljujemo svijet i jedni druge povređujemo; da nam izaziva bol zbog odvojenosti i čežnju za ponovnim sjedinjenjem; da nas navodi da postanemo ovisni o samovolji - sve to nije važno u usporedbi s čudom toga da smo u stanju sagledavati život.

"No čini se da slika o sebi ništa od toga ne razumije. Stalno se osjeća stjeranom u kut. Ako nije izravno ugrožena duhovnim umiranjem – za koje ne shvaća da je samo metamorfoza – onda je predmet vrednovanja, prosuđivanja, manipuliranja, samodokazivanja i neprestanog popravljanja putem vlastitih psiholoških intervencija ove ili one vrste. Slika o sebi gotovo je uvijek u obrambenom stavu, zbog čega je neprestano sve samovoljnija i osjeća se sve važnijom. Pokušavajući se obraniti od vlastite duhovne čežnje, ona postaje sama sebi neprijatelj. Nikad nismo uistinu dovoljno blagi ili suosjećajni prema sebi samima."

Na početku knjige Gerald G. May postavlja hipotezu da se ljudska duhovna čežnja sastoji od potrebe za smislom, svrhom, pripadanjem i ljubavlju. Čovjek bi mogao, teoretski, doživjeti neku vrstu osjećaja pripadanja bez osjećaja smisla. Također, nisu sva iskustva ljubavi povezana sa svrhom. Sve dok stvari ostaju u području osobnog iskustva, smisao se neće pronaći. Samo kad to iskustvo urodi plodom, kada poveže čovjeka s ostatkom svijeta u služenju, tada se rađa osjećaj svrhe. Za kontemplativce, smatra May, put za otkrivanje smisla leži u otkrivanju toga kako služiti drugome, a put prema služenju vodi preko predaje.

Fotografije: Pexels

Facebook komentari

Novo u katalogu