Povijest ljudske gluposti

Piše Tanja Tolić

Prije dva dana u Europi je izmjerena najviša temperatura otkad je mjerenja. Na jugoistoku Sicilije, u mjestu Floridia, izmjereno je 48,8 Celzijevih stupnjeva. Dosadašnji rekord držala je Atena u kojoj je 1977. godine izmjereno 48 Celzijevih stupnjeva. Sedamnaest od osamnaest najtoplijih godina od početka mjerenja zabilježeno je od 2000. godine naovamo. Prvi put u našem geološkom razdoblju, u travnju 2018. godine koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi prešla je prag od 410 dijelova na milijun. Zadnji put je tolika količina zabilježena usred toplog razdoblja u vrijeme pleistocena prije oko 3,2 milijuna godina, u vrijeme kad je naša pretkinja Lucy – karika koja spaja majmune i ljude – pala sa stabla.

Taj pad sa stabla, koji je Lucy koštao života, smatra se prvim ljudskim zajebom u povijesti. Gotovo sigurno nije bio prvi, ali kao materijalni dokaz našeg urođenog idiotluka zasad imamo samo Lucyne kosti. Ukratko, majmunica nije pazila kad je, vjerojatno, na stablu pokušala dohvatiti neki plod. Više od tri milijuna godina kasnije naša vrsta u visokoj je opasnosti da ostane i bez plodova, i bez stabala. Ustvari, bez planeta. Ljeti je, naravno, uvijek vruće, no ovoga ljeta se doslovce kuhamo, a neke vrste i žive peku u katastrofalnim požarima u Grčkoj.

Povijest ljudske gluposti ili, kao što podnaslov kaže, "kako smo sjebali sve što smo mogli", na jednom je mjestu – u svojoj knjizi "Ljudi" (Znanje, 2021. prijevod David Edel) – prikupio Tom Phillips, britanski novinar i humorist iz Londona. Phillips je radio kao urednik u britanskoj redakciji BuzzFeeda, gdje je provodio vrijeme naizmjence ozbiljno izvještavajući o važnim temama, te zbijajući šale. U karijeri je bio član jedno vrijeme hvaljene komičarske grupe, radio je na televiziji i u Parlamentu, a pokrenuo je i neuspješne novine. Studirao je arheologiju i antropologiju, te povijest i filozofiju znanosti na Cambridgeu, te je oduševljen što je uspio napisati knjigu za koju mu je studij bio od koristi.

 

 

"Ljudi" su, kako piše u blurbovima na naslovnici i poleđini knjige, doista urnebesno štivo. Ne nužno i smiješno. Phillipsov komičarski talent vidljiv je već na prvu: britak je, promišljen i iznimno duhovit, no tema kojom se bavi ustvari je sumorna. Iako je ljudska povijest prepuna budalaština kojima se danas možemo smijati, poput primjerice rata za kantu koji se zbio 1325. godine između Modene i Bologne nakon što su modenski vojnici ukrali kantu iz bunara u Bologni, primjer prestaje biti smiješan kad doznamo da je u ratu za kantu poginulo oko 2000 ljudi.

Ili, što reći na podatak da je veliku majansku piramidu Nohmul, najsjajniju majansku ruševinu u Belizeu, 2013. godine srušila građevinska tvrtka jer im je bio potreban šljunak za izgradnju obližnje ceste? Ili pak da su najveće i najljepše jezero u glavnom gradu Kambodže, jezero Boeung Kak, isušili zatrpavši ga pijeskom kako bi na njegovu mjestu izgradili luksuzne stanove? Prema nedavnoj procjeni znanstvenika, od široke primjene plastike u 1950-ima, stvorili smo više od 8300 milijuna tona plastike. Od toga, bacili smo 6300 milijuna tona koje danas dangube na površini Zemlje.

U povijesnoj utrci idiota i budala nažalost nema pobjednika, jer je natjecatelj samo jedan – mi sami, ljudski rod, poznati kao vrsta Homo sapiens. Prije otprilike 70.000 godina ljudski rod je počeo upropaštavati sve svim ostalima. U to su vrijeme naši preci počeli migrirati iz Afrike i širiti se po planetu – najprije u Aziju, potom i u Europu. Razlog zašto je ta seoba unesrećila mnoge je sljedeći: u to vrijeme naša vrsta nije bila jedina vrsta čovjeka na planetu, dapače. "Samo nekoliko desetaka tisuća godina nakon što su naši preci stupili na scenu – što je tek treptaj oka u evolucijskom procesu – neandertalci i svi naši ostali srodnici nestali su s lica zemlje. Prema uzorku ponašanja koji se vrlo brzo ustalio u povijesti čovječanstva, mi bismo samim svojim dolaskom vrlo brzo upropastili susjedstvo", piše Tom Phillips.

 

 

Sve počinje s našim mozgom: organ koji nam je omogućio da nadvladamo sve druge vrste, ujedno je i najveći izvor naših problema. U stanju smo, piše Phillips, uočiti uzorke u svojem okolišu, na temelju toga donositi informirane zaključke o načinu na koji stvari funkcioniraju i tako graditi složenu mentalnu mapu svijeta koja uključuje više negoli je vidljivo golim okom. "Potom smo u stanju te iste mentalne mape nadograđivati kako bismo došli do imaginativnih skokova: u stanju smo zamisliti promjene u svijetu koje mogu poboljšati naš život. U stanju smo prenijeti te ideje drugim ljudima, kako bi mogli usavršiti naše izume onako kako se mi sami ne bi sjetili, čineći od znanja i izuma društveno postignuće koje se prenosi s generacije na generaciju."

Također smo, nastavlja, u stanju uvjeriti druge da zajednički radimo u službi plana začetog u našoj mašti, a sve to kako bismo postigli pomake do kojih sami nikad ne bismo došli. Potom to ponovimo toliko puta na sto tisuća različitih načina, sve dok se ono što je nekoć bila inovacija ne pretvori u tradiciju, koja pak izrodi nove inovacije, dok se na koncu ne razvije nešto što bismo nazvali "kulturom" ili "društvom". No iako je ljudski mozak izvanredan, ujedno je neizmjerno čudan i sklon većim stranputicama u najnezgodnijim trenucima.

"Svakodnevno donosimo grozne odluke, vjerujemo u suludo, ignoriramo dokaze koji su nam pred nosom i smišljamo potpuno besmislene planove. Naš um sposoban je osmisliti koncerte, gradove i teoriju relativnosti, a ujedno nesposoban odlučiti koji vrstu čipsa kupiti ni nakon pet minuta mučnog premišljanja. Ukratko: kako to da smo sposobni poslati čovjeka na Mjesec, a potom poslati ONAJ SMS svojoj bivšoj ljubavi? Sve se svodi na to kako je naš mozak evoluirao."

 

 

Naš mozak, naime, funkcionira po principu niza raskrčenih prečaca i aljkavih prepravaka koji su naše pretke učinili dva posto boljima u pronalasku hrane, ili tri posto boljima u prenošenju koncepta "sranje, pazi, lav". Ti su mentalni prečaci (stručni naziv za njih je heuristika) nužni za preživljavanje, interakciju s drugima i učenje iz iskustva. Praktično gledajući, jer tako razmišlja naš mozak, ako vam Jeff kaže da mu je bilo jako zlo nakon što je jeo ljubičaste bobice s onog grma kraj jezera, vjerojatno je bolje da mu vjerujete negoli da ih i sami kušate. "No tu nastaje i problem. Koliko god bili korisni, naši nas mentalni prečaci (kao svaki prečac) ponekad povedu pogrešnim stazama. U svijetu u kojemu su problemi s kojima se suočavamo mnogo složeniji od pitanja 'trebam li jesti one bobice', mentalni su prečaci jako često pogrešni. Da budem izravan, vaš mozak (kao i moj i svačiji) većinu je vremena žešći idiot."

Problem je u tome što je naš mozak toliko nabrijan na uočavanje uzoraka, da ih počinje viđati posvuda, pa i ondje gdje ih nema. To i nije prevelik problem kad se radi o nečemu poput pokazivanja u zvijezde, uz riječi "Gle, lisica lovi ljamu". No kad uzorak koji primjećujete postane nešto poput "većinu zločina počini određena etnička skupina"... e, tad to postaje velik problem. Dva najčešća prečaca koje naš mozak koristi su heuristika sidrenja i heuristika dostupnosti, i oba nam pričinjavaju beskrajne muke.

Sidrenje je kad formiramo mišljenje o nečemu, pogotovo ako nije čvrsto utemeljeno, a inicijalna informacija koja nam je plasirana nerazmjerno utječe na vas. Na primjer, ljudi kojima u pitanje ubacite iznos od 600.000 funti u prosjeku će vrijednost kuće procijeniti na viši iznos nego ljudi kojima u pitanju plasirate iznos od 200.000 funti. Iako samo pitanje uopće nije informativno, ono ipak utječe na našu procjenu jer nam daje - sidro. Naš će ga se mozak držati kao ishodišne točke te prema njemu prilagođavati našu procjenu.

 

Dostupnost, pak, znači da donosimo odluke utemeljene na prvim informacijama koje nam padnu na pamet, umjesto da pomno razmotrimo sve dostupne podatke. A to pak znači da svoju pristranost uvelike zasnivamo na vrlo recentnim, ili vrlo dramatičnim i znamenitim događajima, dok sve svakidašnje situacije koje vjerojatno točnije predstavljaju našu svakodnevicu nekako... izblijede. Zato nam se zbog senzacionalnih vijesti o stravičnim zločinima neutemeljeno čini da je došlo do porasta zločina, a suhoparni statistički podaci o padu kriminala nemaju ni blizu jednak utjecaj na nas. To je i jedan od razloga zašto se mnogi više boje (rijetkih, ali dramatičnih) avionskih nesreća nego automobilskih (koje su češće, pa stoga i manje uzbudljive).

 

"Razlog je to zašto terorizam dovodi do trenutačnih refleksnih reakcija javnosti i političara, a istodobno zanemarujemo mnogo opasnije, iako običnije životne prijetnje. U desetljeću između 2007. i 2017. godine, u SAD-u su kosilice prouzročile više smrti nego terorizam, no u trenutku pisanja ovog teksta vlada SAD-a još nije proglasila borbu protiv kosilica", duhovito zamjećuje Phillips.

Kad ih se zajedno upregne, heuristike sidrenja i dostupnosti složno doprinose naglim odlukama u kriznim situacijama, ili u svim onim svakodnevnim situacijama koje nemaju tako velik utjecaj na naše živote. Naš mozak neprestano teži regresiji u očitu lagodu koju mu donosi što god da smo prvo čuli, ili nam je prvo palo na pamet. Pored toga, naš mozak mrzi kad mu se dokaže da griješi. Potvrđivanje je naša iritantna navika da se slijepo fokusiramo na bilo kakvu natruhu dokaza koji podupiru naša uvjerenja, olako ignorirajući gomile dokaza koje upućuju na našu vjerojatnu zabludu.

"Dijelimo svijet prema uzorcima koji vrlo vjerojatno nisu stvarni, donosimo preuranjene sudove zasnovane na čemu god da nam je prvo palo na pamet, prebiremo dokaze koji idu u prilog našim vjerovanjima, očajnički pokušavamo uklopiti se u grupe i potpuno smo neosnovano uvjereni u vlastitu nadmoć. Iako se u ovoj knjizi radi o ljudskim neuspjesima, uz tek nekoliko iznimaka, knjiga zapravo obrađuje neuspjehe muškog roda, i to vrlo često bijelaca. To je zato što su oni uglavnom jedini koji su bili u prilici podbaciti", dodaje autor.

 

 

Upravo naše iritantno inzistiranje da smo u pravu može objasniti idućih nekoliko primjera iz knjige. Takozvana kampanja protiv četiri pošasti Mao Zedonga zauzima prvo mjesto na ljestvici najkatastrofalnijih potpuno uspješnih javnih zdravstvenih politika u povijesti. Komarci šire malariju, štakori kugu; toliko je jasno. Muhe je valjalo istrijebiti jer su naporne. Nevolja je u tome što je četvrti cilj uzrokovao desetke milijuna smrti. A što je bila četvrta pošast? Vrapci.

Problem s vrapcima, glasilo je objašnjenje, u tome je što jedu sjeme. Jedan vrabac pojede i do 4,5 kilograma sjemena godišnje – sjemena koje može bolje poslužiti kako bi se nahranio kineski narod. Napravili su računicu i utvrdili da se za svakih milijun ubijenih vrabaca može nahraniti 60.000 ljudi. Teško je suprotstaviti se takvim brojkama. Sveukupno, procjenjuje se da je Kampanja protiv četiri pošasti potamanila 1,5 milijardu štakora, 11 milijuna kilograma komaraca, 100 milijuna kilograma muha... i milijardu vrabaca. Ubrzo se, nažalost, pokazalo da vrapci nisu jeli samo sjeme. Jeli su i kukce, a posebice skakavce.

"Kad su iznenada bili oslobođeni prijetnje milijarde grabežljivaca koji su njihovu populaciju držali pod kontrolom, kineski su skakavci slavili kao da je svaki dan Nova godina. Za razliku od vrabaca – koji će tu i tamo pojesti koju sjemenku, skakavci su u ogromnim neumornim proždrljivim oblacima poharali kineske usjeve. Godine 1959. napokon je poslušan stručnjak (ornitolog Tso-hsin Cheng, koji je ljude pokušavao upozoriti koliko je ubijanje vrabaca loša zamisao), i vrapce se na listi pošasti-koje-želimo-potamaniti zamijenilo stjenicama. No već je bilo prekasno", piše Phillips. Istrebljenje vrabaca nije bio jedini uzrok takozvane Velike gladi koja je pogodila Kinu od 1959. do 1962. godine. No to silno ubijanje vrabaca, i kasnije uništenje usjeva koje su počinili pravi štetnici, bilo je ključan uzročnik katastrofe koja je pogodila Kinu. Procjenjuje se da je od gladi umrlo između 15 i 30 milijuna ljudi.

 

Drugi primjer nije bio katastrofalan, ali je nevjerojatan. Podrazumijeva se, piše Phillips, da se demokracija uvelike oslanja na to da će glasači donijeti dobru odluku. No kalifornijski gradić Sunol izabrao je 1981. godine psa za gradonačelnika. Bosco Ramos, crni mješanac labradora, velikom je većinom pobijedio dva ljudska kandidata nakon što ga je vlasnik Brad Leber kandidirao poslije noći u kojoj je trkeljao o kandidatima u lokalnom baru. Treba odati priznanje Boscu i glasačima iz Sunola, jer odluka se pokazala dobrom – opće je poznato da je Bosco dobar pas, te je služio kao gradonačelnik više od desetljeća, sve do smrti 1994. godine.

 

Boscova izborna pobjeda možda je bila neočekivana, no on sigurno nije najčudniji neljudski pobjednik izbora. Ta čast, navodi Phillips, vjerojatno pripada Pulvapiesu, marki talka za stopala, koji je izabran za gradonačelnika ekvatorskog grada Picoaze 1967. godine. Pulvapies nije bio ni službeni kandidat na izborima, no proizvođač je diljem zemlje proveo satiričnu marketinšku kampanju sa sloganom: "Glasajte za bilo kojega kandidata, no za blagostanje i higijenu, glasajte za Pulvapies". Na dan izbora, tisuće glasača dopisalo je Pulvapies na glasačke listiće u nekoliko okruga, a u Picoazi je talk za stopala nekako uspio osvojiti najviše glasova, na silno ogorčenje brojnih ljudskih kandidata.

Treći primjer poraz je ljudske vrste. "Prema jednoj procjeni, europski kolonijalizam je samo u dvadesetom stoljeću skrivio smrt 50 milijuna ljudi, što ga smješta među zločine Hitlera, Staljina i Maoa – a imajte na umu da govorimo o stoljeću u kojemu su kolonijalna carstva propadala. U otprilike stotinu godina od početka kolonizacije Amerika, prema skromnoj je procjeni 90 posto populacije cijeloga kontinenta umrlo od kombinacije bolesti, nasilja i prisilnog rada, dakle opet se radi o desecima milijuna."

"Ljude" Toma Phillipsa stoga treba ponajprije čitati kao edukativno štivo – humoristični stil pisanja tu je tek štaka koja nam omogućuje da izdržimo do kraja ovog kompendija ljudske gluposti. Suprotno podnaslovu knjige – kako smo sjebali sve što smo mogli – na ovom plavo-zelenom planetu još je mnogo toga što možemo uništiti.

Facebook komentari

Novo u katalogu