Esther Perel – Preljub je čin izdaje, ali je isto tako i izraz čežnje i gubitka

Piše Tanja Tolić

Prvi pacijent je Rupert, tridesetšestogodišnjak iz Velike Britanije koji se sa ženom preselio u New York. Zna za njezinu izvanbračnu vezu, ali je odlučio da joj to ne kaže. "Moram učvrstiti brak i spasiti obitelj", rekao je. "Fokusiran sam na nas. Jasno mi je da se zaljubila u drugoga, ali se stalno pitam može li se ponovno zaljubiti u mene." Sljedeći su Delia i Russell – bili su par na fakultetu, razišli se nakon studiranja, zasnovali svaki svoju obitelj i ponovno se nakon dugo vremena našli preko LinkedIna. "Ovo nije prolazni flert. Ovo je ljubavna priča za cijeli život koja je samo nakratko prekinuta. Trebam li odbaciti priliku da budem sa ženom svog života i zanijekati svoje osjećaje samo radi očuvanja braka koji nikad i nije bio nešto posebno?" pita Russell.

Farrah i Jude, lezbijski par u srednjim tridesetima, zajedno su već šest godina. Jude pokušava shvatiti zašto Farrah ima potrebu održavati tajni odnos sa strane nakon što su obje pristale na otvorenu vezu. "Dogovorile smo se da je u redu imati spolne odnose s drugim ženama, ali da jedna drugoj to moramo reći", objasnila je Jude. "Mislila sam da će nas ta otvorenost zaštititi – no ona mi je ipak lagala. Što još mogu učiniti?" Čak ni otvorena veza ne jamči da neće doći do prijevare.

Dok sluša priče tih ljudi, psihoterapeutkinja Esther Perel osjeća mnogo toga. Šokirana je, puna osude, suosjeća, želi ih zaštititi, radoznala je, uključuje se i isključuje, ponekad osjeti čitavu paletu emocija u samo jednom satu. Plače s njima, nada se i tone u beznađe, poistovjećuje se sa svakim od njih. Budući da iz dana u dan svjedoči razornoj snazi preljuba i strašnim posljedicama koje on izaziva, uviđa koliko je današnja rasprava o toj temi zapravo nedovoljna i neprimjerena. Ljubavne afere i preljub mogu nas, naime, puno toga naučiti o našim vezama – što očekujemo, što mislimo da želimo i što osjećamo da zaslužujemo. One nam nude jedinstven pogled u naše osobne i kulturološke stavove o ljubavi, požudi i posvećenosti, a upravo s te pozicije Esther Perel napisala je novu knjigu, "Preljub: kako preživjeti nevjeru", koju je objavila nakladnička kuća Vorto Palabra u prijevodu Senke Galenić.

 

 

"Nevjera se događa i u dobrim i u lošim brakovima, čak i u društvima u kojima se preljub kažnjava smrću. Događa se i u otvorenim vezama u kojima se izvanbračni spolni odnosi unaprijed pažljivo dogovaraju. Nitko nam ne brani da izađemo iz veze ili pokrenemo razvod braka, ali unatoč tome i dalje varamo. Još uvijek nismo prevladali takvo ponašanje", piše Perel.

Današnji stav o toj temi može se svesti na sljedeću tvrdnju: nevjera znači da veza odlazi kvragu i simptom je propasti. Ako kod kuće imate sve što vam je potrebno, nema razloga da išta tražite izvan svoja četiri zida. Muškarci – uobičajeno se smatra – varaju iz čiste dosade i straha od bliskosti, a žene zato što su usamljene i željne bliskosti. Vjeran partner je zreo, privržen i realističan, a onaj koji šara sa strane je sebičan, nezreo i nesposoban da se kontrolira. Preljub je uvijek štetan i ni u kojem pogledu ne pomaže bračnim odnosima niti se može tolerirati. Jedini način da se povrati povjerenje i obnovi bliskost jesu iskrenost, pokajanje i praštanje. I na kraju, ali ništa manje važno, smatra se da razvod donosi više samopoštovanja nego oprost.

"Takvo prazno moraliziranje često 'problem' pripisuje parovima ili pojedincima kojima nešto nedostaje, zanemarujući važnija pitanja koja se mogu pojaviti. Nevjera mnogo govori o braku – ne samo o nekom određenom braku već o braku kao instituciji. Nameće nam svojevrsnu kulturu prava u kojoj danas živimo i prema kojoj svoje privilegije uzimamo zdravo za gotovo. Zar doista mislimo da sve učestalije ljubavne avanture možemo pripisati postojanju tek nekoliko trulih jabuka? Pa ne mogu ti milijuni odmetnutih ljubavnika baš svi odreda biti patološki bolesnici", naglašava njujorška psihoterapeutkinja.

 

Moralnu osudu preljuba prati i jezik kojim se koristimo dok o njemu govorimo, a on vrlo zorno tabuizira i stigmatizira nevjeru. Iako pjesnici govore o ljubavnicima i pustolovima, rječnik većine ljudi svodi se na varalice, lažljivce, izdajnike, seksualne ovisnike, švalere, nimfomanke, ženskaroše i drolje. Cijeli se jezični sklop temelji na grijehu i zlodjelu, što ne samo da odražava naš osuđujući stav već ga i potiče.

 

No motivi "skretanja s puta" vrlo su raznoliki, kao i reakcije i mogući ishodi tih situacija. Neizostavni elementi nevjere su usamljenost, godine seksualnog mrtvila, ogorčenost, kajanje, bračno zanemarivanje, izgubljena mladost, privlačenje pozornosti, otkazani letovi, sklonost čašici. Neke su ljubavne afere čin otpora. Druge su rezultat nepostojanja bilo kakva otpora. Netko će prijeći granicu dopuštenog samo radi običnog flerta, a drugi će to napraviti u želji da pobjegnu. Neke su nevjere sitne pobune potaknute pukom dosadom, željom za nečim novim ili potrebom za samodokazivanjem da u nama još ima snage. Nekad ljubavni izleti otkrivaju osjećaje koje još nismo doživjeli – silno čuvstvo ljubavi koje se ne može zanijekati. Paradoksalno, piše Esther Perel, mnogi ljudi za izvanbračnim vezama posežu kako bi sačuvali brak. Kad je veza narušena, preljub može biti pokretačka sila. Može upaliti alarm koji signalizira hitnu potrebu za reakcijom, inače će biti tek samrtni hropac veze na umoru. Preljub je čin izdaje, ali je isto tako i izraz čežnje i gubitka.

No najprije treba odgovoriti na pitanje što je varanje danas. Nevjera se, kaže Esther Perel, može definirati na razne načine, a digitalno doba nudi sve širi raspon potencijalno nedopuštenih odnosa. Je li razgovaranje varanje? Što je sa slanjem poruka seksualnog sadržaja, gledanjem pornografskih filmova, fetišizmom, tajnim aktivnostima na aplikacijama za upoznavanje, plaćenim seksom, posjetima lokalima s egzotičnim plesačicama, masažama sa "sretnim završetkom", eksperimentiranjem s istim spolom, održavanjem tajnog odnosa s bivšim partnerom?

Ne postoji, naime, općeprihvaćena definicija nevjere i zato se procjene učestalosti ljubavnih afera među američkim parovima znatno razlikuju. Kreću se od 26 do 70 posto za žene i od 33 do 75 posto za muškarce. Bez obzira na to koliko ljudi doista vara svoje partnere, svi se slažu da je preljubničko ponašanje sve učestalije. Mnogi prstom upiru u žene, tvrdeći da su upravo one odgovorne za rastući trend i sve brže smanjivanje postojeće rodne razlike u počinjenju preljuba (prema istraživanjima, došlo je do skoka od čak 40 posto od 1990. godine, dok se postotak muškaraca koji varaju svoje žene nije znatno promijenio). Štoviše, kad definicija nevjere ne podrazumijeva samo "spolni odnos" već i romantičnu vezu, ljubljenje i ostale spolne kontakte, studentice umnogome prednjače i u odnosu na muške kolege mnogo češće varaju svoje partnere.

 

 

"Parovi sami moraju odrediti uvjete svog odnosa – što je dopušteno, a što zabranjeno. Ako supružnika ulovite u krevetu s drugom osobom ili otkrijete poruke u kojima je vidljivo da vaš partner godinama vodi dvostruki život, prilično vam je jasno što se događa. No kad jedan partner odluči da je ponašanje drugoga izdaja i kad druga strana reagira izjavama poput 'Nije to što misliš', 'Ništa mi nije značilo' ili 'Ali to nije varanje', par se nađe na nepoznatom, maglovitom terenu. Povlačenje granica i tumačenje njihova značenja obično je zadaća onoga tko se osjeća iznevjerenim. No može li uistinu osjećaj povrijeđenosti jednog od partnera ovlastiti da definira pravila?" pita se Perel.

Danas prevara, nastavlja, u prvome redu podrazumijeva kršenje povjerenja. Od partnera očekujemo da se ponaša u skladu s uzajamno prihvaćenim nizom pravila, kao što i svoje ponašanje temeljimo na tome. Prevara se ne tiče nužno samo seksualne ili emocionalne sfere, riječ je naprosto o činjenici da takvo ponašanje nije u skladu s uzajamnim dogovorom partnera. No problem je u tome da većina nas ne posvećuje baš mnogo vremena eksplicitnim dogovorima o tim pravilima. Perel smatra da nevjera uključuje barem jedan od ova tri sastavna elementa: tajnost, seksualnu alkemiju i emocionalnu povezanost.

Mnogi smatraju da se Rubikon prelazi kad je uključena interakcija – kad pornozvijezda postane žena od krvi i mesa na web-kameri ili kad golišave fotke nisu na nekom anonimnom Tumblr profilu već ih na njezin mobitel šalje tip s imenom i prezimenom. A što je s virtualnom stvarnošću? Je li ona stvarna ili zamišljena? To su vrlo važna pitanja o kojima naša kultura promišlja, ali bez konačnih odgovora. Filozof Aaron Ben-Ze’ev dobro primjećuje: "Prelazak iz pasivne imaginarne stvarnosti u interaktivnu virtualnu stvarnost kiberprostora mnogo je radikalniji od prelaska s fotografija na filmove." Možemo raspravljati o tome što je stvarno a što zamišljeno, no ne možemo poreći alkemiju erotičnog.

U posljednje vrijeme pojavila se nova kategorija preljuba – "emocionalna nevjera". Obično se, kaže Perel, koristi za opisivanje prijestupa koji ne uključuje izravno spolni odnos već neprimjerenu emocionalnu bliskost koja bi trebala biti rezervirana isključivo za partnera i koja uvelike narušava primarni odnos dvoje ljudi. Mnogi danas brak izjednačavaju s konceptom emocionalne bliskosti i potpune iskrenosti, pa kad se sasvim otvorimo drugoj osobi i pokažemo joj svoju nutrinu – doista se možemo osjećati duboko iznevjerenima ako partner ne ispuni naša očekivanja. U romantičnoj se ljubavi podrazumijeva da nam partner prije svega bude emocionalni oslonac – jedina osoba s kojom dijelimo svoje najskrivenije snove, kajanja i tjeskobe.

 

 

"Intimnost je 'pogled u mene'. Razgovarat ću s tobom, ljubavi moja, podijelit ću s tobom ono što mi je najdraže, ali to više nije moj miraz ili plod utrobe moje. Podijelit ću s tobom svoja nadanja, svoje želje, svoje strahove, svoje čežnje, svoje osjećaje – drugim riječima, svoj unutrašnji život. A ti ćeš me, ljubavi moja, pogledati u oči. Nećeš skretati pogled dok ja ogoljujem dušu. Potrebno mi je da osjetim tvoje razumijevanje i suosjećanje. Moj unutrašnji smisao ovisi o tome", piše Esther Perel. Nikad prije prema braku nismo gajili tako velika očekivanja epskih razmjera. I dalje želimo sve što se nekad očekivalo od tradicionalne obitelji – sigurnost, djecu, imovinu i ugled – no sada usto očekujemo da nas partner voli i želi, da je zainteresiran za nas. Želimo biti najbolji prijatelji koji se mogu povjeriti jedan drugome i strastveni ljubavnici.

U uskome krugu vjenčanog prstena, piše Perel, nagurali su se silno proturječni ideali. Želimo da naš odabranik bude stabilan, siguran, predvidljiv i pouzdan – da nam osigura sva ona temeljna životna iskustva. A istovremeno od te osobe očekujemo da nas iznenadi, da nam pruži misterij, pustolovinu i rizik. Daj mi i utjehu i hod po rubu. Daj mi i poznato i novo. Daj mi kontinuitet i iznenadi me. Ljubavnici danas u istu vreću nastoje utrpati sve one želje koje su oduvijek prebivale u odvojenim sferama. U našem je sekularnom društvu romantična ljubav postala, prema riječima jungovskog psihoanalitičara Roberta Johnsona, "...jedini i najveći energetski sustav u zapadnjačkoj psihi. Istisnula je religiju kao poprište unutar naše kulture na kojemu muškarci i žene traže smisao, transcendenciju, integritet i zanos."

U potrazi za "srodnom dušom" pomiješali smo duhovno i odnose s drugima, kao da je riječ o jednom te istom. Savršenstvo za kojim žudimo u ovozemaljskoj ljubavi nekada se tražilo samo u okrilju božanskoga. Kad svome partneru pripisujemo božanske atribute, očekujući od njega da nas iz zemaljskih ravni izdigne do uzvišenih sfera, stvaramo – kako to Johnson objašnjava – "svetogrdnu mješavinu dviju svetih ljubavi" koja nas jedino može razočarati, ali ne i pomoći nam. Ne samo da našim željama nema kraja, već uza sve to želimo biti i sretni. Sreća je nekad bila rezervirana isključivo za zagrobni život. Nebesa smo sada spustili na zemlju tako da budu dostupna svima, pa sreća više nije samo težnja već obaveza. Od jedne osobe očekujemo ono što smo nekad dobivali od cijele zajednice, a živimo dvostruko dulje. Zahtjevna je to zadaća za samo dvoje ljudi.

 

 

"Muškarci i žene s kojima radim u ljubav i sreću ulažu više nego ikad prije, no okrutnom igrom sudbine upravo polaganje prava na takve osjećaje stoji iza naglog porasta nevjere i razvoda kojem danas svjedočimo. Nekad smo se u izvanbračne odnose upuštali jer se od braka ionako nije očekivala ljubav i strast. Danas to činimo jer brak nije uspio ispuniti dano obećanje ljubavi, strasti i pune posvećenosti", piše Esther Perel u "Preljubu". Iz dana u dan kroz njezinu ordinaciju prolaze konzumenti moderne ideologije braka. Kupili su proizvod, odnijeli ga kući i otkrili da mu nedostaje nekoliko dijelova. Zato odlaze u servis, u želji da ga poprave tako da bude istovjetan slici na pakiranju. Svoja nadanja uzimaju zdravo za gotovo – i ono što žele i ono što misle da zaslužuju – pa ih ljuti kad se romantični ideal ne uklapa u neromantičnu stvarnost. Slijedom toga, više se ne razvodimo zato što smo nesretni, već zato što bismo mogli biti još sretniji.

Hugo Schwyzer u časopisu The Atlantic objašnjava: "Model braka kao krune osobnoga iskustva mnogo je stroži prema seksualnoj prijevari jer pretpostavlja da bi oni koji se napokon odluče na brak trebali biti dovoljno zreli da sami sebe kontroliraju i budu potpuno iskreni... Unatoč tome, činjenice nam govore da su zagovornici tog modela više nego naivni ako misle da će ih bogato predbračno iskustvo učiniti imunima na nevjeru."

Nevjera je, piše dalje Esther Perel, izravan napad na jedan od najvažnijih elemenata našega psihičkog ustrojstva – sjećanje. Ne samo da preotima nade i planove para koji proživljava krizu već pod znak pitanja stavlja i sve ono što se u prošlosti između njih dogodilo. Ako više ne možemo biti sigurni u svoju prošlost i ne znamo što nas čeka u budućnosti, što nam preostaje? Psiholog Peter Fraenkel ističe kako je prevarena osoba "čvrsto zaglavljena u sadašnjosti, preplavljena nemilosrdnim nizanjem uznemirujućih činjenica o preljubu svog partnera". Kad nas voljena osoba prevari, izloženi smo gubitku svoje dosljedne i cjelovite priče – gubimo "unutarnju strukturu koja nam pomaže da predvidimo i upravljamo svojim budućim postupcima i osjećajima, čime stvaramo svijest o sebi", kako to definira psihijatrica Anna Fels.

 

Nekad je razvod bio najveća sramota koja se mogla dogoditi. Danas odluka da se ostane u braku, iako postoji opcija odlaska, nameće novu stigmu srama. Prvi je primjer Hillary Clinton. Mnoge žene koje joj se inače dive nisu se mogle pomiriti s njezinom odlukom da ostane s mužem, iako je mogla otići. "Gdje joj je samopoštovanje?" No mnogi parovi, nakon što se dogodi preljub, odabiru ostati u braku. Kad razgovara s partnerima koji su se upravo suočili s preljubom, Perel im često kaže: "Vaš je prvi brak gotov. Želite li zajedno zasnovati drugi?"

 

Put do oporavka nije lagan, redovito je bolan, često i dug, ispunjen stranputicama. "Na temelju spoznaja o traumatskim iskustvima", piše Perel, "znamo da proces oporavka počinje kad krivac shvati da je neispravno postupio ili učinio nešto loše". Nakon počinjenja preljuba najbolji je lijek osjećaj iskrene krivnje koja utire put prema kajanju. Duboka i iskrena isprika pokazuje da nam je stalo do odnosa i da osjećamo obavezu prema njemu, što znači da smo voljni zajedno podnijeti teret boli i ponovno uspostaviti ravnotežu moći. "Kad postanemo svjesni da nas je partner prevario, moramo pronaći način da ponovno uspostavimo osjećaj vlastite vrijednosti – da razlučimo svoje osjećaje prema sebi od emocija prouzročenih partnerovom nevjerom. Ako imate dojam da vas je netko oteo i da je vaše poimanje sebe u rukama osobe koja vam je to učinila, važno je prisjetiti se da u vama postoji još toliko toga. Niste škart, iako je jedan dio vas bio odbačen. Niste žrtva, iako je jedan dio vas bio zloupotrebljen. Postoje druge osobe koje vas vole, cijene, uvažavaju i prihvaćaju, pa čak i vaš nevjerni partner, iako to možda ne osjećate u ovom trenutku", naglašava Perel.

Tijekom svoje prakse uočila je tri osnovna oblika partnerskih odnosa kad parovi nakon preljuba odluče ostati zajedno: oni koji ostaju zarobljeni u prošlosti (mučenici), oni koji sami sebe izvuku na površinu i zaborave sve što je bilo (graditelji) i oni koji se uzdignu iz pepela i stvaraju bolju zajednicu (istraživači). Istraživača – onih koji se "re-pariraju" kao par i zajedno su "za-jedno" – najmanje je.

Naši nam partneri ne pripadaju – samo su posuđeni, uz opciju produžetka ili bez nje, piše na kraju knjige Esther Perel. Svijest o tome da ih možemo izgubiti ne mora potkopavati našu predanost već sasvim suprotno – nalaže nam aktivno sudjelovanje, što mnogi parovi koji su dugo u vezi često zapostavljaju. Spoznaja da su naši voljeni zauvijek nedostižni i da nam izmiču trebala bi nas trgnuti iz stanja lagodne bezbrižnosti, u najpozitivnijem smislu.

"Preljubu rijetko nedostaje mašte, pogotovo kad je na svom vrhuncu. Teško da mu nedostaje i seksualna žudnja, obasipanje pažnjom, romantika i zaigranost. Zajednički snovi, privrženost, strast i beskrajna radoznalost – sve su to prirodne sastavnice preljubničke priče. No to su isto tako i sastavnice uspješnih ljubavnih veza. Ne čudi stoga da mnogi parovi koji uspijevaju ostvariti iznimno erotičan odnos – svoje bračne strategije crpe izravno iz preljubničkih pravila igre."

Fotografije: Vorto Palabra i FB stranica Esther Perel

Facebook komentari

Novo u katalogu